Sećaš li se želje? Autentične želje od koje ti kroz celo telo prođu žmarci. Ili ti se provali rupa u srcu – nešto kao fizičko nedostajanje. Nešto što nemaš pojma kako da ostvariš dok jurcaš za prepunom dnevnom TO DO listom, dok ti sve deluje bezlično, isprazno ili kao moranje. I ta iskra želje… Onda počnu da se dešavaju slučajnosti, kao putokazi. A ti imaš hrabrosti da kreneš za njima… Ovo je nestandardna ljubavna priča, putopis, a najviše priča o potrazi za ličnom autentičnošću – misija da svoj život vratiš sebi. Ispričana je kroz senzualan, taktilan jezik i unutrašnji monolog toka misli punih samokritike, otkrivajući trenutke uvida i promene svesti.
Zorana je inženjerka u ranim tridesetim, zaposlena u IT korporaciji, sa radnim vremenom od devet do pet. Trenira trčanje, pokreće sopstveni kurs organizacije vremena, putuje, planinari, ima veliki krug prijatelja i nada se novoj ljubavi. Zvuči ispunjeno, i bila bi, da nije oblaka samokritike koji je prati šta god radila. San koji je sanjala o Jadranu probudio je u njoj fizičku želju – da posle mnogo godina ponovo ode u Herceg Novi. Stvarnost na moru dobija drugu dimenziju kada joj se u život vrati čovek koji je pre deset godina u njoj probudio vatromet osećanja. Zorana po prvi put doživljava da život može biti lep, ušuškan i topao – a ona dovoljna – kao žena. Povratkom u Beograd, sagledava svoju svakodnevicu u potpuno drugom svetlu – magija iščezava uprkos njenom trudu da je sačuva. Vođena idejom da su njena osećanja njena, kreće u potragu za načinom da kreira sebe i osećaj iz Herceg Novog i u Beogradu.
Najsnažniji utisak na mene je ostavila količina iskrenosti, ogoljenosti i ranjivosti junakinje, koja hrabro korača kroz sve svoje borbe i pobede. A znamo koliko je truda i mentalnog rada potrebno dostići taj nivo otvaranja i izlaganja svoje unutrašnjosti, kamoli tek pretočiti to u ovako pitku priču. Rekla bih - priču u kojoj bi svaka žena mogla da se prepozna, ali za to nisam baš sigurna kao neko ko je veoma subjektivan u ljubavi prema Herceg Novom, ovom pogledu ilustrovanom na koricama i emociji koju budi taj grad, a koja je savršeno opisana u knjizi. To nije jedna emocija, već čitav spektar. Sviđaju mi se neprestana i duboka promišljanja o svemu, o sebi, o prijateljima, o ljudima i o životu, sa toliko pažnje i razumevanja. Sviđa mi se dobrota kojom pleni knjiga i težnja da se u svemu i svima sagleda ono najbolje.
Hvala mom prijatelju Bori koji mi je poklonio ovu knjigu!
Ovo nije samo roman o moru – ovo je priča o ljudima koji bez mora ne postoje. Jadran u knjizi Milane Milošević nije kulisa, već živi lik – neumoljiv, zavodljiv, opasan i spasonosan u isto vreme. Kroz nekoliko generacija likova, roman istražuje kako more oblikuje sudbine, kako menja karaktere i koliko daleko čovek može da ode da bi ga zadržao. Čitajući, osećate so na koži, čujete vetar i talase, ali još više osećate sudbinsku privlačnost između čoveka i obale. Knjiga je snažna, široka i duboka poput mora o kojem piše. Ako tražite roman u kojem pejzaž diše zajedno sa junacima – ovo je pravi izbor.