Prvi roman autorice Majde Tometić započinje pronalaskom mrtvog tijela u stanu jedne zagrebačke zgrade. Policajac koji dolazi na uviđaj opisuje taj trenutak. Ali to je samo intrigantan početak koji vas poziva da čitate dalje. Nakon uvoda in medias res, priča se retrospektivno vraća na početak. Pet junakinja koje stanuju u istoj zagrebačkoj zgradi počinju pripovijedati svoje priče. O šestoj govori pripovjedač. Sonja, Ema, Nora, Ana, Barbara i Tena nose imena književnih junakinja klasične literature jer imaju njihovu osobnost i karakter, onako kako ih je autorica doživjela u književnosti.
Njihovo pripovijedanje počinje citatom iz „knjiga gdje su nastale“, koji je ujedno ključ za čitanje i služi kao poziv na promišljanje o tematici. Ta snažna intertekstualnost važna je vrijednost ovog romana. U romanu je dominantno emotivno proživljavanje junakinja, a kriminalistička potka koja ih i povezuje i razdvaja služi kao svojevrstan lajtmotiv zbog kojega želimo saznati što se dogodilo. Roman tematizira položaj žene u društvu i problem femicida. Radnja je introspektivna i čita se s promišljanjem i intuitivnim povezivanjem djelića u cjelinu.
Autorica nas vješto i sa stalnom dozom napetosti odvodi u svjetove šest različitih žena — različitih profila, stavova, načina života, statusa, godina, naslijeđa... ali žena koje su u biti iste. Žena s vlastitim bremenom, sjećanjima, borbama, odnosima, tugama i srećama. Tijekom zapleta žene se međusobno povezuju i njihovi se životi isprepliću. Sve žive u istoj zgradi i sve su povezane s jednom muškom osobom. Kako radnja odmiče, čitatelj će saznati što se dogodilo na početku i koja je od žena mrtva. Rasplet nas vraća na taj događaj s početka i radnja se raspliće u neočekivanom obratu. Roman nosi naziv Podstanarke iz dva razloga — glavne junakinje žive u istoj zgradi (i nebitno je jesu li tu podstanarke ili nisu), no one su zapravo podstanarke svojih života ili podstanarke u životima drugih.
Majda Tometić po struci je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti. Dugi niz godina radila je kao učiteljica Hrvatskoga jezika te kao ravnateljica osnovne škole. Danas radi kao urednica književnih tekstova, lektorica za hrvatski jezik, spisateljica i recenzentica. Objavljuje tekstove i radove iz područja metodike odgojno-obrazovnog rada, pozitivne psihologije, književnosti i dječje književnosti te autorske tekstove.
Za sebe kaže da piše od kada zna za sebe, u mislima, po papiru, po ceduljicama, po tipkovnici... i kaže da ne zna je li prije počela pisati ili čitati. Ili sanjati otvorenih očiju. Voli pijuckati kavu, bez šećera. Voli kišu. Voli se smijati, promatrati svijet, procesuirati i analizirati, stalno. Potreba za stvaranjem stalno je prisutna i jako izražena pa puno istražuje, sudara razum i osjećaje, misli i svijet, maštu i stvarnost. I piše. „Kad pišem, to sam ja!"- kaže.
Nisam znala što očekivati od romana prvijenca autorice Majde Tometić kada mi se javila sa željom da pročitam njezine „Podstanarke“ i iskreno napišem kako sam ih doživjela. Od prve je rečenice ovo bila jedna luda vožnja, prepoznatljiva, opipljiva, interesantna, drukčija. Rečenice su bile slikovite pa su se ne samo likovi već i ambijent koji ih okružuje i atmosfera u kojoj su se nalazili mogli zamisliti kao da se gleda neka serija. Vrlo živo!
Roman započinje i završava istim ubojstvom — i meni je to odmah bilo intrigantno. Iako se između početka i kraja ne događa puno u klasičnom smislu radnje, ova knjiga je sve samo ne prazna.
Pred nama je šest žena — šest junakinja koje su proizašle iz hrvatske i svjetske književnosti. Emma (inspirirana Emmom Bovary), Ana (odjek Karenjine) i druge — sada su susjede, žene iz suvremenog svijeta, no s teretom svojih originalnih priča.
Autorica se igra jezikom i simbolima, koristi složene riječi i jasne reference, što pokazuje da ima nevjerojatan osjećaj za književnost i jezik. Ništa u ovoj knjizi nije slučajno.
Iako sam iz srednje škole izašla prije devet godina, još uvijek pamtim da je Ana Karenjina nosila ljubičastu haljinu i što se dogodilo Teni Kozarčevoj. I zato mi ova knjiga znači.
Knjiga potiče na razmišljanje i preispitivanje položaja žene u društvu. Tko je kriv za femicid? Je li uopće važno tko je žrtva, kada to uvijek i svugdje može biti jedna od nas — bila potpuno ispravna ili sasvim pogrešna?
Ova knjiga od mene dobiva veliku peticu i iskrenu preporuku svakom čitateljskom klubu koji voli razmjenjivati dojmove.
Ali nemojte od ove knjige očekivati lagano i opušteno čitanje — jer uz junakinje prikazane u romanu, ništa nije lagano ni opušteno, a najmanje život.