Iako se danas mnogi romani nazivaju "psihološkim trilerima", Sunčeva oluja je upravo jedan takav roman u punom smislu značenja tog naziva.
Radnja se, naravno, vrti oko istrage umorstva, ali je veliki dio priče posvećen psihološkoj karakterizaciji likova.
Ali, da prvo kažemo nekoliko riječi o zbivanjima u knjizi.
Odvjetnica Rebecka Martinson koja živi i radi u Stockholmu, na poziv svoje prijateljice iz djetinjstva, Sanne Strangarda, vraća se u Kirunu, mjesto na sjeveru Švedske u kojem je odrasla, a gdje je okrutno ubijen Sannin brat Viktor, karizmatični, vjerski vođa, poznatiji kao "Dječak iz raja".
Rebecka, iako nerado, vraća se u svoj rodni grad kako bi pomogla Sanni koja je, u međuvremenu, optužena za bratovo ubojstvo.
U Kiruni susreće i ostale osobe iz svoje prošlosti, te se, povremeno podsjeća na događaje koji su doveli do njezinog odlaska, a to nas interesira jednako kao i pitanje tko je ubojica jer je očito da se nešto ozbiljno odigralo u tim davnim danima među sudionicima današnje tragedije.
I tu dolazi do izražaja autoričino odlično psihološko opisivanje likova koji, svi do jednoga imaju nešto što ih vodi pa se tu izmjenjuju: pohlepa, korupcija, naivnost, religiozni zanos, slijepa poslušnost, mentalno oboljenje, osjećaj odgovornosti... Neki djeluju sami dok se neki udružuju zbog istog cilja.
Također je odlično opisano kako ljudi manipuliraju jedni drugima te kako sami sebi dopuštaju biti izmanipulirani.
Moram spomenuti i da su likovi su vrlo životni npr. inspektorica Anna- Marija Mella sudjeluje u istrazi u osmom mjesecu trudnoće i muče ju svi oni trudnički problemi sa kojima se žena susreće tijekom tog perioda. I sama Rebeca nije, možda, tipična, dobra i požrtvovana, heroina koje najčešće susrećemo; ona ima svoje frustracije, neki je ljudi nerviraju, ne libi se iznijeti svoje mišljenje i onda kada bi ga bilo bolje prešutjeti, svjesna je svojih pogrešaka i uvijek je spremna reći nekome u lice ono što ga spada.
Posebnu snagu ovoj priči daju mjesto i vrijeme radnje, a to je Kiruna, gradić na najsjevernijem djelu Švedske u doba najjače zime koje su u ovom djelu zemlje najhladnije i najmračnije. Zbog hladnoće i mraka koji su stalno prisutni pratitelji događanja imate osjećaj kao da se sve to odvija ne nekoj udaljenoj, ledenoj planeti.
To je užasna hladnoća: ledeni zrak štipa i grize obraze, ako se diše kroz usta, boli u grlu i plućima, ako se diše kroz nos, nosne dlačice lede se pri svakom udisaju; na pramenovima kose koji nisu ispod kape stvara se led pa zaleđeni vrhovi zveckaju.
A tu je i, mistična, Sunčeva oluja tj. polarna svjetlost koju susrećemo već na prvim stranicama kada ona prolazeći po nebu, kroz krovni prozor crkve, "promatra" unakaženog Viktora Strangarda kojeg život napušta na podu ispred oltara.
Sunčeva oluja rijetka je pojava koja, po nekim vjerovanjima, upućuje na katastrofu tako da je autorica odlično ukomponirala i naslov romana, a i opis polarne svjetlosti već na samom početku, paralelno sa ubojstvom. Ali, ona je i dalje sveprisutna u romanu, taj sjaj na noćnom nebu, ta velika "plamena" zavjesa pod okriljem koje se odigravaju svi događaji i slomovi opisani u romanu.
"Sunčeva oluja" prvi je roman Ase Larsson napisan 2003god. koji je odmah privukao čitalačku publiku duljem svijeta, a za koji je, te iste godine, dobila nagradu Akademije švedskih pisaca kriminalističkih romana za najbolju debitantsku knjigu. U Švedskoj je prema romanu snimljen i istoimeni film 2007.god.
Nakon Sunčeve oluje, Larsson je napisala još četiri romana u kojima je glavni lik Rebecka Martinson, od kojih su čak dva bila proglašena najboljim krimi romanom godine od strane Akademije švedskih pisaca, a ja se nadam da će neki od tih romana čim prije biti objavljen i kod nas jer, nakon ovakvog prvijenca, možemo samo zamisliti što nam još Asa Larsson ima za ponuditi!