Ovde su ujedinjene moje tri velike ljubavi: Island, priroda i književnost, ali tako da naslov namerno navodi na krivi trag. Ovo nije nikakav venac basni ili bestijarijum, nego roman o krhkosti života. A najviše od svega, roman o babicama. Da, babicama. O ženama koje su na samom početku sa nama, na početku početka.
Pripovedačicu Diju ne vezuje sam posao za baba tetku Fivu, već i posebna autorefleksija. Dija, koja, dakle, i sama radi kao babica, pronalazi niz rukopisa svoje baba tetke, koji plene neobičnošću i fragmentarnošću. Čini se da je Fiva želela da dođe do totaliteta, ali da joj je on iznova izmicao. Dija je tako neko ko nastavlja lanac požrtvovanosti, ali i neko ko se otkriva kroz figuru čitateljke. A čitalac ove knjige otkriva, tako, otkriva kako se može čitati i niz nedostupnih, fiktivnih rukopisa, čime se pravi zanimljiv splet.
Iako ovom romanu nedostaje dinamičnog pripovedanja, pojedini delovi plene lirizmom i zagledanošću ka velikim mislima. Ipak, nevolja je što su neke prilike propuštene i što ono što je moglo da bude krajnje uzbudljivo – a šta je uzbudljivije od razmišljanja o odnosu postojanja i nepostojanja – ostaje, ponegde, ograničeno na opšta mesta o superiornosti prirode nad čovekom. Srčano ću braniti svaki pokušaj kritike antropocentrizma u književnosti, ali naročito kad je on složeniji. Ovde, dakle, nisu problem ideje – a posebno bih istakao sjajan ekofeministički potencijal dela – već to što su one mogle da budu književno ubedljivije.
Jer, ako već govorimo o krhkosti života i tankoj granici između bivanja i nestanka, valja se setiti „Bele knjigeˮ Han Kang i videti kako to može izgledati daleko jače. Tako da tišina ječi i boli.
Ovde, doduše, ima i blagog humora, kao i nekih krajnje simpatičnih momenata usmerenih na jezik i popkulturu: od navođenja liste pesama koje u sebi imaju nešto vezano za porađanje, do pojmova vezanih za islandsku klimu, ali oni nisu dominantni.
A kad je već o babicama reč, setio sam se jednog islandskog dokumentarnog filma o bebama u bazenima. Zove se Dive: Rituals in Water. Ne bih se setio naslova da nije bilo pretraživača. To je bio zanimljiv film jer nije fokus bio samo na odrastanju i jednom ekscentričnom rešenju za razvoj beba, nego se bavio i poverenjem, pa i modernizacijom. To je takođe jedna od tema romana Ejdur Ave Olafsdotir – kako se vremena menjaju. I kako su nekad babice po najgorim vremenskim uslovima morale da pešače da bi nekome donele, a nekome spasile život.