Apoptoza prati srednjovječnog pisca kojem umre majka. Suočen s činjenicom da će na majčinom pogrebu susresti sve preostale živuće članove svoje obitelji, počinje se prisjećati svoje prošlosti i odnosa uspostavljenog sa svojim bratom i dvjema sestrama. Uvidjevši kako je nezadovoljan trenutnom situacijom u obitelji i kako se svi članovi njegove obitelji polako udaljavaju jedni od drugih, odlučuje se na radikalan potez - daje si zadatak da će postojeću situaciju promijeniti na bolje u idućih sedam dana.
Emocionalna granata koja gori polako, ali razara duboko.
Ne čitaš Apoptozu, ti u njoj sjediš, kuhaš i polako te uništi… na najbolji mogući način.
Dorian Sabo nam daje lika koji ne žali samo majku, već kopa po godinama zakopanih emocija i narušenih obiteljskih odnosa. Suptilno, sirovo i bolno iskreno.
Ono što me najviše pogodilo je tiha realnost, nema dramatiziranja, nema trikova, samo stvarni nered ljudi koji pokušavaju (i ne uspijevaju, pa opet pokušavaju) povezati se.
Ova knjiga zaslužuje puno više pažnje. Idealna je za one koji vole introspektivne priče, tenziju i istine koje udaraš direktno u utrobu.