Čak i kada piše roman, pesnički nerv je izuzetno jak u Danijeli Repman. Stolica bez naslona, premda kompoziciono organizovana u tri dela, suštinski je fragmentarna, vremenski nelinearna pripovest, bogata lirskim rečenicama, lajtmotivima, sofisticiranim zapažanjima i začudnim poređenjima. Ovo ne treba da čudi, jer tema o kojoj autorka piše u ovom romanu možda drugačije i nije mogla biti obrađena nego fragmentarno, kroz odbljeske i impulse, koji su preostali od predjezičkog stanja i sećanja koja je junakinja želela da što pre zaboravi. Njen identitet zasnovan je daleko više na kvalitetima koji u sebi sadrže nekakvu negaciju - nikada, nemam, nisam, ne verujem. Oni su u ironičnom semantičkom kontrastu sa njenim imenom - Dana - koje se takođe spominje na samo jednom mestu u čitavom romanu, i sa teškom i traumatičnom ulogom i obavezom koju na sebe preuzima još kao devojčica. Iako je nekoliko tematskih okosnica ovog romana (detinjstvo, bolest, porodica), svi odnosi i iskustva prelomljeni su kroz junakinjinu vezu sa majkom, koja je frustrirajuća, nedovoljna i krhka. Sva njena emocionalna i egzistencijalna ambivalentnost uslovljena je parališuće potresnim i otuđenim odnosom sa majkom i fenomenom „deteta drugog reda“ - tim redosledom. Majka je daleka, gruba, nedostupna, ali je stoga još veća želja, glad, nežnost, koje su iščezle pre nego što ih je spoznala. Odatle i njena opsesivna potraga za lutkom koja govori mama, koja će biti razrešena u snu fantastičnih obrisa. Posle Mramorne kože Slavenke Drakulić i Satova u majčinoj sobi Tanje Stupar Trifunović, srpska književnost ima uzoran roman o odnosu majke i ćerke.
Kratka, ali snažna knjiga. U malo riječi stalo je mnogo: odnos s majkom, bolest, strah, krivica, tišina. Sve je tu — škola, komšiluk, posao, porodica. Sve se prepliće u metamorfozu mladog para suočenog sa strašnim saznanjem o bolesti djeteta. Ipak, u središtu svega je odnos ćerke i majke — iskren, težak, nježan. Možda baš zato sam je pročitala u dahu. Knjiga koja se čita brzo, ali ostaje dugo u mislima. Prvo roman od ove knjizevnice, ali se nadam ne i poslednji👏
Neko je napisao da ovaj roman nema klasičnu radnju. Ne bih se složila. Ima radnju koja je mogla biti i linearna. Ali nije. Autorica ju je namjerno izlomila na kockice i prosula pred nas da je sami složimo. Pažljivom čitateljskom oku to će i uspjeti.
Roman Danijele Repman na samom mi se početku učinio kao priča o odnosu majke i kćerke. On to i jeste, ali to je tek njegov drugi sloj. ''Stolica bez naslona'' prvenstveno je roman o prešućenom, o onom što ne vidimo na uramljenim slikama sretnih porodica. To je i knjiga o neprihvaćanju, o strahu od istine, vršnjačkom nasilju, o djeci s margine. Napokon, to je (što je najvažnije od svega) roman koji nam postavlja pitanja: Jesmo li obavezni na sebe preuzeti odgovornost za ono što nismo birali i imamo li pravo vlasništva nad vlastitim životima?
Roman je pisan u ich-formi, iz perspektive glavne junakinje Dane, bogat unutrašnjim monolozima. Likovi su impresivni. Dana je prkosna, izuzetno senzibilna, buntovna, sve što se oko nje dešava duboko se utiskuje u njenu dušu. Ali i karakteri majke, brata, oca naslikani su vješto i realistično. Majka je topla i humana, požrtvovana do kosti, otac se guši u neprihvaćanju stvarnosti, Bogdan gradi vlastiti svijet i on je jedini sretan. U knjigu ugrađeni sporedni likovi posebno su me oduševili, svaki od njih mogao bi imati i svoj vlastiti roman (nadam se da će autorica tako nešto napraviti u budućnosti). Lik Josipe izgrađen je posebno dobro, ona je iritantna ali i intrigantna, čitatelj/ica žudi saznati više o njoj.
Stilski, „Stolica bez naslona'' roman je prekrasnih metafora, kakve se rijetko sreću. Neke rečenice su toliko životne i istinite da ih vrijedi prepisati, sačuvati i uvijek iznova čitati. Od srca preporučujem.