Svi znamo da se od sudbine ne može pobeći, ali možemo je barem malo prekrojiti.
Čini po svom srcu, sine, i što se mene i što se Voje tiče, ali želim da znaš da sam te želela toliko da nijedan krojač, ovozemaljski ili nebeski, ne bi umeo da iskroji moju priču...
U srcu Beograda, u vreme kada je svet gubio razum, jedan krojač kroji više od odela – on kroji sudbine.
Jakob, mladi naslednik čuvene krojačke loze, prisiljen je da promeni ime i identitet kako bi preživeo pakao Drugog svetskog rata. Kada njegovog oca odvedu u logor, njemu i majci sklonište pruža stari porodični prijatelj, majstor Voja Jovanović. Kroz šapat igle i tajne ušivene u tkaninu, Jakob uči da preživi u svetu u kojem se sve menja, ali jedno ostaje isto – odanost porodici.
Kada u njihove živote stigne Olgica, siroče spaseno iz logora, Marta, Jakobova majka, pružiće joj ljubav i zaštitu, nesvesna da će jednoga dana morati da je pusti...
U svom najnovijem romanu Krojač, Jelena Bačić Alimpić ispisuje priču o ljubavi, hrabrosti i ljudskosti u najmračnijim vremenima. Ovo je roman o onima koji su krojili život uprkos smrti, o tajnama koje su ostale sačuvane u šavovima odela i o sudbini, koja se, poput konca, plete kroz generacije.
Jelena Bačić Alimpić je rođena 1969. godine u Novom Sadu. Školovala se u Novom Sadu, Karlovačkoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima i na Filozofskom fakultetu, na katedri za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Radila je kao novinar i autor dokumentarnih TV emisija za JRT mrežu i TV Novi Sad, u periodu od 1987. do 1993. godine. Devet godina je bila novinar i urednik u sistemu Color press group. Od 2002. godine radi kao urednik i novinar na Televiziji Pink. Dobitnica je mnogih nagrada za televizijsko stvaralaštvo. Živi u Novom Sadu, udata je i majka dvoje dece, Marka i Dunje. "Ringišpil" je njen prvi roman.
Mogla je ovo da bude jednostavna priča o turbulentnim vremenima i dobrim ljudima, ali ne, mi očito ne možemo da imamo dobre trešiće. To mora da se zakomplikuje, da se doda neka filozofija, čemu sestro, čemu? Kreneš od unuke, ona pravi porodično stablo za domaći iz geografije i krene da rovari po prošlosti, onda ide priča o jevrejskoj porodici i liku koji ih krije pa se vratimo u sadašnjost da vidimo ko je kako završio i svi srećni i svi zadovoljni. Kakvi stričevi iz Austrije, kakav Šarl de Gol i pokret otpora, kakvi poniji i ostale gluposti? Čim krene da širi priču, sve propadne, al ne može ona da odoli. 😭
Istorijske činjenice se i dalje koriste ofrlje, jbm mu mater, treba tačno 2 sekunde da se proveri kad su počela istrebljenja Jevreja i kad je Banjica postaa logor smrti. Ne, stvarno POZOVITE ME DA VAM SREDIM KNJIGU, JELENA ja možda nisam urednica u Laguni, ali znam kako da koristim gugl i pazim na stvari poput prezimena junaka i junakinja, recimo ja bih vam rekla da vam se verenica Jakobova na jednom mestu preziva Đokić, a na drugom Todorović ili bih vam skrenula pažnju da, ukoliko nisu ista osoba, promenite ime jer može da zbuni ljude.
Dijalozi malo bolji nego u prošlogodišnjem fijasku, ali kad ja budem picnula naredni roman, ima da pršti sve kako naša Nora Roberts i zaslužuje.
Also, nek u zapisnik uđe da bi MNOGO zanimljivije bilo da su se Jakob i Božidar smuvali, ali ok, ok, ja poštujem autorsku volju.
Studio?
p.s. cela Olgica priča je istinita hah što je još tužnije jer je samo trebalo da je prepriča i to bi bilo dovoljno, ali ne, moraju poniji u Štajerskoj JOOOOOJ ŽIVOTE LADNA SUPO
Svaki put obećam sebi da neću čitati njene romane i uvek me povuku. Kao i prethodni i ovaj roman mi je uneo nemir i nervozu tokom čitanja, a posebno delovi koje izgovara dete, Olgica. Molim, neka neko kaže Jeleni da joj deca u knjizi budu velika, bez tog tepkanja i užasnog, usiljenog govora.
Može li Jelena da napiše neki lep roman sa srećnim krajem ikada gde će svi junaci biti do kraja tu, prisutni u priči? Ovo je, iz mog ugla, baš loš roman jer je mnogo htela, a malo dala.
Sredinom prve polovine ove godine sam odgledao intervju koji je Jelena Bačić Alimpić dala u emisiji Balkanskom ulicom. I podsetio sam se svog detinjstva i da sam odrastao uz emisije ove čuvene voditeljke koju sam mnogo voleo, jer je uvek zračila nekom pozitivnom energijom. Jedan sam od onih kojima je žao što je više nema na malim ekranima. U međuvremenu je započela spisateljsku karijeru i ja sam često pomišljao da pročitam neku njenu knjigu ali nikad mi to nije postajao prioritet. I baš u spomenutom intervju je spomenula da uskoro izlazi njen novi roman Krojač i odlučio sam da prvom prilikom kupim ili taj roman ili njen prvenac – Ringišpil.
Čini se da kod nas postoji duboko usađeno verovanje (ne znam na čemu utemeljeno) da možeš da budeš samo ono za šta si završio školu. I tako je čudno ako neki glumac odluči da peva (ili obrnuto) i da ne nabrajam zanimanja. Činjenica je da u današnje vreme verovatno svako ko ima dovoljno sredstava može i da snimi pesmu i da objavi knjigu ili šta god mu se prohte. Nikad ovakva uverenja nisu bila moja, pa tako ni sada. Volim da o svemu sudim tek kad lično to iskusim.
Nemam običaj da čitam utiske i komentare o romanima koje planiram da čitam u bližoj budućnosti, neretko čak se trudim da i sinopsis ne pročitam jer ne želim da imam bilo kakvu predstavu o romanu. Osim toga, ovde je bio slučaj i da „znam“ autorku romana pa je utoliko izazov veći da odvojim njenu ličnost od dela koje ću upravo čitati. I to mi je bilo vrlo lako.
Već na prvim stranicama ovog romana sam imao čudan osećaj. Priča mi je delovala zanimljivo, ali su mi dijalozi bili čudni. Do kraja romana sam shvatio da je u pitanju jedna vrsta poštovanja u obraćanju prema najmilijima. Ne kažem da toga danas nema, ali u današnje vreme se majka voli ali se zove „keva“, na primer. I ti momenti su mi zapravo prijali i Jelena je uspela da dočara to neko drugačije vreme na sjajan način.
Druga stvar koju bih istakao je sjajan zaplet i još sjajniji obrti. Taman mislite da ste najbolniji deo priče pročitali, a zapravo obrt tek sledi. I to traje do poslednjeg reda u romanu. I čitajući roman Krojač sam shvatio da u poslednje vreme najviše volim da čitam baš ovakve knjige. To su romani koji govore o čudesnim sudbinama običnih ljudi. Volim da slušam o ljudskim pričama, volim da saznam kako su neki drugi ljudi živeli, kako su radili, o čemu su razmišljali. Toliko je duša na ovoj planeti, toliko smo različiti i volim da uviđam lepotu u svoj toj različitosti.
Sama priča kao priča me je ostavila bez teksta i to na više mesta. Gutao sam knedlu za knedlom, oči su mi povremeno suzile, i zapravo svako novo okretanje stranice je u meni budilo sve veću znatiželju da saznam šta se dalje dešavalo. Na momente mi je delovala nerealna, ali mislim da je to samo zato što su pojedini vremenski razmaci u knjigama opisani u nekoliko redova ili jednoj rečenici. Tako da eventualno kao zamerku istakao da bi mi bilo draže da je priča malo duža. A možda je to samo taj osećaj kad vam se nešto dopadne da želite duže da traje.
Ono što me je posebno oduševilo i (s)lomilo više puta je snaga majke Marte. Ta žena. Žena. Ne mogu da se usudim da kažem da je jedna od retkih koja bi birala put koji je izabrala. Ne mogu to da znam. Ali put koji je izabrala je izuzetno trnovit a opet izaziva (u meni bar) ogromno poštovanje. Dopada mi se što su i ljudi oko nje bili svesni njene žrtve, što su to umeli da cene i da je poštuju, pa i da je posavetuju da postoji momenat u životu kada mora da se okrene sebi i da pokuša da živi. Nije lako, posebno kad navikneš da živiš na jedan način. Ipak, izuzetno mi je drago što sam „upoznao“ Martu i verujem da će biti jedan od mojih najdražih književnih likova.
Kada sam knjigu završio shvatio sam da zapravo nisam za vreme čitanja imao momenat „Ovo je napisala Jelena Bačić Alimpić“. Nisam pokušavao da čujem njene rečenice, da povežem sa njenim likom koji znam. Taj deo je ostao razdvojen i mislim da je tome doprineo upravo kvalitet romana jer dok se čita zaboravi se sve ostalo. I baš zato, a i zbog priče koja mi se izuzetno dopala, Krojač će biti samo prvi u nizu Jeleninih romana koje planiram da pročitam.
I za kraj želim da sačuvam od zaborava momenat kupovine ove knjige, onako za sebe. Ušao sam u knjižaru u Novom Sadu sa drugom u želji da kupimo neke knjige, jer je u toku bila Noć knjige. Kako smo ušli u knjižaru, na dva, tri koraka od vrata na štandu je među knjigama bila i Krojač. Uzimam ga i komentarišem kako želim da pročitam nešto od Jelene Bačić Alimpić. Drug mi na to odgovara „Pa evo tu je“. To je momenat kada knjigu držim u ruci i kada me on zbunjuje kako misli da je tu, ne da vidim da je tu, nego držim knjigu u ruci. Kažem mu da znam i mašem knjigom, a on meni kaže „Jelena je tu, kod kase“. Kako podižem pogled Jelena kreće ka vratima i razdaljina između nas se smanjuje. Dete u meni (ono koje je odrastalo uz njene emisije) počinje da vrišti od sreće i ima želju da je pita za autogram, a moje odraslo ja smatra kako nije pristojno tek tako zaustaviti nekoga ko je izašao u šetnju. Ali evo, sedmicama kasnije „Pa evo tu je“ mi odzvanja u glavi i smejem se koliko sam pogrešno razumeo druga.
★ Za izdvojene citate i više detalja posetite blog Petrov svet ★ Možete me pratiti i na Instagram stranici
Moram priznati da me je ova knjiga pomalo razočarala, jer sam od Jelena Bačić Alimpić navikla na snažne emocije, duboke likove i priče koje te potpuno uvuku u svoj svet. Krojač mi, nažalost, nije ostavio takav utisak. Priča je zanimljiva u ideji, ali mi je delovala slabije razrađena nego njeni raniji romani. Likovi mi nisu bili dovoljno bliski, a emocije koje obično prate njene knjige ovde su nekako tiše i bleđe. Imala sam osećaj da čitam nešto što liči na njen stil, ali bez one prepoznatljive jačine koja me je ranije oduševljavala. Ipak, knjiga nije loša – lepo je napisana, vidi se autorkina veština pripovedanja i pojedini delovi nose poruku o sudbini, izborima i ljudskoj krhkosti. Tema ima potencijal i može se svideti čitaocima koji vole mirnije, sporije priče. Za mene, Krojač nije dostigao nivo njenih drugih romana. Deluje kao slabija karika u njenom opusu, ali i dalje ima trenutke koji podsećaju zašto je Jelena Bačić Alimpić toliko čitana i voljena.
Svakako da ovo nije najbolja Jelenina napisana knjiga, niti bih je svrstao među bolje, ali se svakako radi o čitljivoj knjizi sa jako puno potencijala koje nažalost nije umela, ili nije htela iskoristiti.
Moj aplauz ima za prvih pedesetak strana gde je zaista dominirala u svakom smislu. Kasnije je moj utisak počeo slabiti, i sve više i više je slabio do samog kraja. Mnošto televisa presenta momenata, mnoštvo brzopletosti, nedorečenosti... Jelena je bukvalno čitaocima bacala scene, puno ponavljanja dijaloga, istih ili sličnih rečenica.
Finalni deo radnje ove knjige mi se gotovo ni malo ne dopada baš zbog te brzopletosti gde je autorka prosto nabacala finalne rečenice i došla do kraja. Na ne fer način je "ubijala" svoje junake i brzo se opraštala sa njima..
Kada se sve to skloni sa strane, radi se o njenom prepoznatljivom stilu pisanja, lagano štivo sa teškim životnim temama. Ovo je mogao biti jako, jako dobar roman, puno emotivniji i opširniji roman, sa puno boljih monologa i dijaloga, sa dosta težih scena, ali autorka je imala svu slobodu da odabere put koji je odabrala. Na čitaocima je da knjigu pročitaju i daju svoj komentar u vidu mišljenja. Knjigu sam ocenio visoko zbog poštovanja prema Jeleni i njenim ranijim delima po kojima je prepoznatljiva širom Balkana.
Sad sam shvatila da sam sa razlogom zaobilazila njena djela. Od pocetka i odnosa izmedju likova sam znala da je cisti promasaj. Nepojmljivo mi je uopste razmisljati o nekim njima metodama zaceca kamo li da ih podrzim i jos da se sazalim zbog te zrtve🤢 Onda dijalozi Marte i Olgice, cupanje zivaca mojih na max, ne znam kome je slatko da cita pola knjige stlice Lobelte,slecna, doblo. Dalje da ne nabrajam, zelim da zaboravim da sam citala ovu knjigu i Jelenu kao pisca.
•Ovu knjigu sam stavila na listu za čitanje, jer je bila na listi najčitanijih i znala sam da ću se poklizati o njene stranice... •Iako ne ljubitelj ovakvih romana, potaknuta radoznalošću, ipak sam posegnula za čitanjem. Ne baš bogat opisima, naprotiv, nesigurno obrađeni likovi, tekst scenarijski, bez opisa.... na tren baca na pomisao da se radi o vikend romanu ili ljubiću?? •Jakob, krojač, narator, priseća se svoje mladosti i intriga iz prošlosti njegove porodice. Glavni deo radnje se dešava za vreme i nakon Drugog svetskog rata. Majka Marta, Jevrejka, čini veliku žrtvu, kako bi njega i usvojenu kćerkicu Olgicu, spašenu iz logora, izvela na pravi put... Sâm život i ljudi im otežavaju ili olakšavaju u tome, ali Bog, vrhovni krojač, šije završni kroj....
Strašno! Kako sam je krenula tako sam čekala da se završi. Iskreno, gospođa Jelena zaista treba barem malo da se potrudi, ovo je zaista "sklepano" i usiljeno pisanje. Kad formira svoje likove i priču, treba barem malo podrobnije da istraži pozadinu i istoriju. Danas je barem sve dostupno i na tacni po pitanju informacija. Da uđe u detalje, razradi priču i temu. Da ako piše o krojačima istraži kako se tada taj posao odvijao, ako piše o balerinama da piše određenije, između ostalog, i o samoj toj delatnosti. Jelena angažujte nekog iz tih branši da Vam pomogne. Barem da se provuku ove stavke kroz knjigu. Da gospođa prestane sa silnim epitetima kroz sve svoje knjige koji ubrzo počnu ekstremno da iritiraju, potpuno progresivno, i koji su preterani i nerealistični u odnosu na regularne konverzacije. Ponavljalice, rad na kvantitetu u vidu stranica, beskrajno dugi i neretko nepotrebni dijalozi, koji se ubrzo u drugom obliku i drugim rečima ponove! Nema konkretizacije radnje, večito neka stradanja i umiranja i glorifikovanje mučeništva i patnje. O pisanju u vidu dečjeg tepanja u ovom delu bolje da ništa ne komentarišem, takvu glupost još videla nisam. Treće njeno "delo" koje sam nažalost pročitala i jedini razlog je što je mama pokupovala njene knjige, pa dala i meni da čitam. U suštini goli užas, 1/5. Rekla bih da je ovo čist biznis nje i izdavačke kuće Laguna na osnovu uspeha "Ringišpila", pošto talenta, inovacija ni kreativnosti apsolutno nema.
Roman Krojač me nažalost nije uverio. Stil pisanja je previše repetitivan – često se ista misao vrti u krug, preformulisana nekoliko puta, bez da radnja ili likovi zaista napreduju. Poglavlja nisu ujednačena – neka su kratka i brza, druga se razvlače dijalozima koji ne nose snagu.
Radnja je svedena na nekoliko likova i dve kuće, bez šire slike. Nedostaje osećaj vremena, mesta, društvenog konteksta – sve deluje šturo i bez dubine. Posebno mi je zasmetala nerealnost u prikazu povratka Austrijanaca u posleratnu Jugoslaviju. Deluje kao da nije bilo nikakvih političkih prepreka, oduzimanja imovine, ni posledica – što prosto nije tačno ni istorijski ni životno.
Ako bih morala da izdvojim jednu pouku, onda je to da nema prave ljubavi bez istine i iskrenosti – tajne i prevare razaraju sve odnose.
Kakav promašaj, kakav dijalog koji se ponavlja, koji živcira, koji te bukvalno tera da zavljačiš ovu knjigu i kantu! One spisateljice koja je sklopila Ringišpil više nema, jer očigledno je kako je sahranila motivaciju, odistala od sebe i sada živi na račun stare slave, dok bi joj Laguna bilo kakvu banalnost objavila, radi te iste stare slave i profita... Tužno... Prvih četrdesetak stranica se rodila nada u meni kako će ovo biti kao onomad, a onda... Ponor. Šteta!
Od prvog romana Ringišpil odlučila sam da kupujem njene knjige, ali... Kako godine prolaze stalno se preispitujem da li to i dalje da radim. Uvek ima dobru temu za knjige, ali mi uvek nešto nedostaje. Tako i u ovoj. Jevreji, Drugi svetski rat, priča koja je mogla da bude super, ali nekako je sve zbrzano, nedorečeno. Ne znam zašto mora svake godine da izbaci knjigu! Bolje jedna vredna u tri godine, nego svake godine fijasko.
Lako čitljiva knjiga sa teškom životnom pričom. Priča je dobra ali je autorka preko nekih detalja koji su mogli emotivno da prodube priču samo pretrčala i sve likove sahranila na 2 strane. Knjiga nije ni blizu 'RINGIŠPILA'.
Ne znam sto sam uzela da citam ovu knjigu…verovatno zbog reklame. Po mom ukusu nije, mnogo nabacanih prica, jako mnogo opisa se ponavlja i ponavlja, skace sa price na pricu. U svakom slucaju ne preporucujem