Na sudbinu koja čeka Kostolovce nijedan se vojnik ne može pripremiti, nijedna smrtna duša joj se ne može odupreti – njihov neprijatelj je neizvesnost, a jedino korisno oružje jeste tvrdoglava hrabrost.
Okrnjene vojske i bogovi, stari i novi, sudaraju se u vrtoglavo složenom početku poslednje priče Malaške knjige Palih. Nakon traumatičnog proricanja iz karata malaška zapovednica Tavore odlučuje da napusti glavni grad Letera. Kako bi smirili susedne teritorije, Bris Bedikt i njegove legije prate Tavore i njenu vojsku kroz Pustare na putu ka luci Kolans. Bargasti pronalaze sopstvene razloge da krenu ka Pustarama, kao i T’lan Imasi, grupa krvoločnih Džaguta i vojska K’čejn Š’mala. Figurama na ovoj šahovskoj tabli veličine kontinenta upravljaju bogovi, ali i oni sami postaju žrtve manipulacija.
Poslednji ostaci Malaške vojske, u egzilu na leterskom kontinentu, marširaju na istok protiv nepoznatih, ali nesumnjivo moćnih neprijatelja. Iako vojnici sebe vide kao već pale, još sigurnije osećaju da su vezani zakletvama i drugarstvom, da moraju ostati verni jedni drugima dok ne prepoznaju i, ako mogu, pobede poslednjeg neprijatelja. A ako i ne budu mogli, njihove zakletve ih i dalje obavezuju.
Erikson prikuplja i vezuje dugačke niti svoje ogromne priče, ostavljajući dovoljno tragova da čitaoci nestrpljivo iščekuju deseti tom.
„U ovom delu dominira kvalitet nalik onom kod 300 Spartanaca, koji u kombinaciji sa složenošću i grandioznošću sveta koji je Erikson stvorio, deluje krajnje očaravajuće.“ – Roland Grin
Steven Erikson is the pseudonym of Steve Rune Lundin, a Canadian novelist, who was educated and trained as both an archaeologist and anthropologist. His best-known work is the series, the Malazan Book of the Fallen.
>>Krieg bedeutete die endgültige Aufgabe von jeglichem Anstand und - was das anging - jeglicher Logik.<<
Ich akzeptiere das Ende übrigens nicht. Solange ich keine Leiche sehe, ist auch niemand tot. Also, der eine ist schon tot, da sind Leichenteile durch die Gegend geflogen, ABER NICHT ... SPOILER. Nope, I refuse.
Zum ersten Mal muss ich aber zugeben, dass ich mir dachte: Okay, jetzt ist langsam genug mit neuen Konflikten. Ich liebe, wie groß die Welt ist, und das ist auch durchaus realistisch, aber als dann NOCH ein Feind aufgetaucht ist, der dann auch besiegt worden ist, und das alles auf 100 Seiten, habe ich ein kleines, unzufriedenes Geräusch von mir gegeben. Wir sind jetzt kurz vor dem Ende, und ein biiiiisschen straffen kann man ... schon. :D
Co tu dużo mówić... Zdążyłem się przyzwyczaić do stylu Eriksona i spodziewałem się długiego wstępu (czyt. 200 - 300 stron rozwinięcia akcji), ale przy tej części autor poszedł o krok dalej i cały pierwszy tom (Wymarsz) jest wstępem... w drugim z kolei akcja powoli nabiera tempa, po to tylko, aby ostatecznie doprowadzić do... no właśnie... zawieszenia akcji do następnej części! (Pieprzony cliffhanger!)
Kolejna część, w której nie występuje Ganoes Paran, a mimo to, cały czas odnoszę wrażenie, że jeszcze się pojawi. Pojawia się za to kilku nowych bohaterów - jakby dotychczasowych było za mało... Swoją drogą, zadziwia mnie łatwość z jaką Erikson pozbawia życia całe armie i kolejnych bohaterów (i to nie tylko tych epizodycznych)...
I really don't get all the Dust of Dream hate. Such an awesome book. Not nearly the best, Malazan has to offer due to some... Erikson-isms that he cranks up to 11 in this one, but apart from that intriguing all the way. And of course, Malazan delivers with it's insane battle-scenes there in the end. Erikson really is the absolute master of battles, holy crap. And master of the term "epic" in general. And of "darkness". Hell this book goes dark...
Honestly can't believe there is only one book left! I'm not ready, aaaah!