"Pre krvi, pre muka i divljeg megdanluka - nazdravimo, junaci!" Snažan kao Cornwell, arhaičan kao Nastasijević i dr Đorđević. U "Gorolomu" Tešić pravi pomeraj od njemu svojstvene folklorno-mitološke fikcije, uplivavajući u elemente viteškog romana i zadržavajući okvire istorijskog romana. Fokusiran je ovoga puta na zlatiborski kraj, i pripovedanje smešta u srednjovekovne gradove Subjel, Zlostup i Paramun (čiji ostaci postoje i danas). Zasnivajući narativ na međusobnim sukobima vlastodržaca ovih gradova, balansira vešto sa interludijskim vraćanjima u prošlost, da bi se trenutno stanje što bolje razumelo. Budući da Tešić nije sklon redundantnoj deskripciji, što kod njega vrlo cenim, već se fokusira na upravni govor, na kreiranju zvučne, olfaktorne i vizuelne atmosfere, vrlo je vešto utkao elemente srednjovekovnih principa i kanona koji se tiču onih što krše zakon, bilo moralni ili državni, te na vrlo živ način dočarava sve scene mučenja i scene suđenja ali i smrad lešina na bojištu, smrad septičke jame u zamku, seksualne devijacije, miris pečene ovčetine i zvuk muzičkih instrumenata na panađuru. U potpunosti ispoštovan viteški kod, i dočaran pravilan odnos viteza prema majci, sestri, ženi, bratu, protivniku, a naročito zatočnika na megdanu. Usud svakoga stigne na kraju. Poslednjih tridesetak stranica su potpuni "neispust" knjige, gde se svode računi. Posebno je jaka ova scena: "Gorolom izlete kroz otvor na vrhu kule koji je služio kao poslednje uporište ako grad padne, a sad je gospodaru Zlostupa bio bezizlazna odstupnica. Bez ikakve reči, Gorolom se zalete na župana, koji je podigao ruke u užasu, da sakrije lice od smrti. Umahnuo je mačem i sjurio ga takvom silinom kroz njegovo telo da je probio naslon stolice. Odigao ga je od poda i u zaletu ga bacio preko kruništa kule, odakle se sunovratio u mračnu provaliju." Kao što napomenuh na početku - Cornwellovski jako i jasno. Kraj nije srećan, niti optimističan, ali ostavlja osećaj zadovoljstva nakon svođenja računa koji su glavnom junaku bezmalo obeležili čitav život.