Овој роман донесува впечатлива приказна за судирите помеѓу личните и општествените вредности, нагласувајќи ја борбата за автентичност.
Приказната почнува една дождлива ноќ, во такси-возилото број 382, кога Коста Рашиќ, пензиониран мајор, решава да тргне на пат за Крф. Откако ја продал куќата во која израснал за да ги врати долговите, за првпат ќе зачекори надвор од границите на својата земја, во потрага по вистината, неговото единствено преостанато прибежиште.
Случајната средба со Марија, таксистка што таа ноќ ќе стане негов придружник, ќе го предодреди сето тоа што потоа ќе се случи „под туѓо сонце“. Коста сака да се соочи со себе и со остатоците од својот живот, а Марија сака да избега од себе и од својот живот. Точката што ги раздвојува ќе стане точка во која ќе се сретнат нивните сеќавања. Во исто време, таа ќе го придвижи невидливиот животен механизам, во кој секогаш се открива дека сè е возможно.
Нивната приказна открива како поединецот се справува со предизвиците во светот што често не пружа втора шанса. Со елементи на драма и интроспекција, најновиот роман на Миодраг Мајиќ се издвојува како дело што го плени вниманието и поставува прашања за правдата, љубовта и одговорноста.
Miodrag Majić (Beograd, 1969) sudija je Apelacionog suda u Beogradu. Doktorirao je krivično pravo specijalizujući se za međunarodno-krivičnopravnu oblast. Samostalno i u koautorstvu, objavio je deset monografija i više od trideset članaka iz oblasti krivičnog i međunarodnog krivičnog prava, i učestvovao je u izradi najznačajnijih zakona u ovim oblastima. Predsednik je Upravnog odbora i jedan od osnivača Centra za pravosudna istraživanja (CEPRIS). Već desetak godina redovno objavljuje tekstove na svom blogu (www.misamajic.com), u kojima otvoreno govori o korupciji, nepotizmu i političkim pritiscima u pravosuđu. Roman Deca zlanjegov je prvi roman. Živi sa suprugom, dva sina i šnaucerom u Beogradu.
I will start with this: "This is not my story. If I have to be a scoundrel, I'll be somewhere else. Somewhere where I don't rob the poor who fed me." This is the first book I've read by Majić, and coincidentally, his latest. I somehow started from the end and one friend told me that this book was a bit weaker than the previous ones. Now, if this one is a bit weaker, then the others must have been really loud bombs. Because, me, I emphasize again, me, this book threw me off the rails. This book is simply, life! And a life where you don't know where to put a small letter and where a capital letter... a roller coaster that goes with breakneck speed while your brain screams... a path you take every day, arguing with reality. For me, this book is simply a loud cry, a rebellion against legal crime, clichés, a fight for a slightly different and slightly happier life, even under someone else's sun.
☀️ Svaki put kada novi roman gospodina Miodraga Majića ugleda svetlost dana, među prvima sam koji ga nabavi, jer zaista ne mogu da odolim njegovom pozivu, da što pre saznam šta nam je ovoga puta pripremio. Ovim romanom kupio me je nakon samo par pročitanih redova. Iako drugačije koncipiran, ostao je na istoj strani, dosledan svom stilu koji uspešno nadograđuje svakim narednim naslovom. Majić u svom novom romanu snažnom naracijom vodi čitaoca kroz tamni vilajet balkanskog ostrakizma, slikajući pejzaž našeg doba i zemlje koja više ne postoji.
☀️ Kod njega nijedan lik nije izmaštan, svakoga od njih možemo sresti u realnom vremenu. Mnogi od nas, ako se malo bolje zagledaju, u svom okruženju poznaju nekog od njih. Ovde će nas sačekati svi oni likovi u skupim odelima, kravatama, svi oni problemi u kojima se guši naše društvo. Jasno ćete ćuti kako se baršunasti tonovi njihovih glasova mešaju sa jaucima razrušene zemlje, nedosanjanih snova izgubljenih generacija, lažljivih i pokvarenih političara koji su odgovorni za sunovrat ovog apokaliptičnog društva, slavnih predaka koji su se borili za našu slobodu.
☀️ I Kostu i Mariju progone nejasni snovi poput bršljana koji se neprekidno obavija oko njih, raste i svakim novim kilometrom sve više ih steže. Oboje tragaju za svojom sadašnjošću kako bi mogli da zaplove u novu, uvek neizvesnu budućnost. Iako gurnuti na marginu, njih dvoje su, kao i milioni građana ove zemlje, žrtve sumanutih i loših političkih odluka koje su uvukle državu u vrtlog nerazumnog stradanja i bastijalne mržnje koja se zapatila među ljudima. Nastradalih od onih koji su se ogrtali zastavama i progovarali skriveni iza parola lažnog patriote, istih onih koji su pozivali da se pogine za srpstvo, za pravdu, za narodnu volju, za njih koji nisu mrdnuli guzicom iz svojih udobnih i toplih fotelja.
☀️ Naši preci su gladni prešli Albaniju, ali nisu izgubili dostojanstvo. Šta su sve ti ljudi u ratu preživljavali, koliko su se borili, krvarili, bili ubijani, mučeni, jeli korenje, i na kraju pobedili okupatora. I nakon rata su opet imali optimizma da veruju da mogu izgraditi neku novu, bolju zemlju. Verovali, a nisu imali bogzna šta. Pitam se šta bi nam danas da mogu rekli ti ljudi koji su se borili za našu slobodu? Zašto ste se prodali gorima od sebe, onima koji su vam obeščastili državu. Posakrivali ste se u mišje rupe, zavukli se pod kamen, kad treba da se pojavite, dignete glas i učinite nešto konkretno, vi samo po ko zna koji put pojašnjavate i dokazujete karakter čovekolikih gmizavaca. Za sve što bi nam rekli, kada bi izgovorili i teže reči, imali bi na to apsolutno pravo.
"Ovo nije moja priča. Ako moram da budem baraba, biću to negde drugde. Negde gde ne otimam od sirotinje koja me je hranila."
"Možda prave stvari i ne pripadaju onima koji nisu spremni da preduzmu drastični korak?"
"Čovek uvek zna šta je ispravno, samo uglavnom bira lakši put. I kada ljubi, i kada ratuje, i kada pobeđuje, i kada gubi, čovek zna šta je ispravno, ali najčešće ne preduzima ništa da krene u tom pravcu."
"Koliko je tužno to što je prva emocija koju razvijamo jedni prema drugima- strah."
"Bez obzira na cenu, čovek nekad mora reći da je dosta i mora sići iz voza koji nije njegov. Čak i da ga posle toga ne bude, čak i ako ne uspe da ostavi ni oproštajno pismo, čak i ako se svi drugi sklanjaju, a on ostane sam. Jer ako to ne učini tada, sve drugo postaje nevažno."
"Gde je sve to nestalo, moj Kosta? Gde su nestali svi ti ljudi? Da li je moguće da smo bili toliko ludi da nismo videli kako će nas prevariti? Možda su i ta zemlja i uverenje da živimo normalno bili samo naša iluzija? Možda su nas i roditelji lagali? Možda su i oni znali kuda sve to vodi, ali nisu hteli da nas plaše? Možda je sve to bio dobro smišljen plan, koji mi nismo umeli da prepoznamo?"
"Možda su ljudi poput nje život proveli pod pogrešnim suncem, pod suncem koje je bilo tuđe, namenjeno drugima, koji su ga, kao i ona, čekali na pogrešnim ulicama i terasama? Možda je trebalo da živi ovde na nekom ostrvu, da pliva među stenama i da se uveče nadvikuje sa hukom talasa. Možda tada ne bi bilo stida, da se samo rodila negde drugde, negde gde su se rodile sve te žene koje su pred njom sada već divlje plesale, svi ti njihovi muškarci s belim zubima, sva ta njihova deca koja su ostajala živa i posle prvog trimestra trudnoće, i koja su se rađala prirodnim putem? Možda je samo trebalo roditi se daleko odande, daleko od majki koje brižljivije čuvaju lampione od sinova, daleko od porodičnih prijatelja koji pružaju pomoć nabavkom mušterija, daleko od zemlje koja te istim autobusima vozi i na klanje, i na birališta. I možda bi sve to nekom drugom, ko takođe živi pod tuđom zvezdom, više odgovaralo?"
"Ne verujte pesnicima, deco! Oni su me prevarili! Pesnici su me uverili u to da ničija noga nije vrednija od busena koji gazi i da ničije oko nije dostojno pogleda koji se pred njim pruža, sve dok je pod nogom i pred okom otadžbina! Pesnici su me zaveli! Naterali su me da u plamen šaljem Pikavce, njihove očeve i decu, da ih kuražim i uveravam u to da smrt nije strašna i da im, nakon što shvate da sam ih lagao, šakama stiskam creva, da ih majkama šaljem umotane u zastave i da im stiskam ruke govoreći im baljezgarije o partiji, o časti i rodoljublju! Pesnici su zlikovci i demoni, ne slušajte ih! Prevariće i vas, deco, nateraće vas da ponovo učite lekcije koje su već napunile hiljade grobova, uz njih se uvek pojavi i neki novi dželat, poput mene, da vas uveri u to kako je sumnja najveći vojnikov neprijatelj, i sledećeg trenutka već će vašim majkama i sestrama donositi ostatke ogaravljene uniforme. Slagaće vas, jer im je to zadatak, i zato ih se klonite!"
"U toj vodi je sve što je od nas ostalo. Tamo si i ti kakva si trebala da postaneš, i ja u kakvog sam trebao da izrastem, tamo su naši očevi i majke, onakvi kakvi su trebali da budu. To dole, među stenama i algama, u špiljama i morskim mrežama, jeste naša jedina otadžbina i formula. A ono tamo iz čega smo došli jeste njena kloaka, njen otpad i stid. Odbačena košuljica koja se u nedostatku tela pretvorila u njegov odraz. Zato u toj vodi ne mogu da plivam."
Predvidljivo. Posle uvoda sam tako znao šta će se dešavati i ni jednom trenutku nisam imao momenat kao ok možda sam pogrešio. Naročito završetak knjige, celo vreme čitanja sam bio u fazonu samo nemoj tako da završi jer vi bilo jako glupo.
U odnosu na ostale knjige poboljšalo se to da pisac nema lika koji gleda druge sa visine, koji je superiorniji zbog svog statusa iako je ovog puta izabrao vojno lice kao neki autoritet i nekog ko funkcioniše po određenim moralnim i etičkim načelima. To mi se dopalo jer mi je stvarno bilo naporno da uvek imamo neki elitizam koji Majić baš voli.
I dalje ima problem sa opisivanjem stvari i taj prelaz između unutrašnjih monologa, sećanja i razmišljanja likova i onog eksternog što se događa je toliko isprepletan i nekako bez ikakve granice, pomešano. Sećanja i misli su toliko konfuzno opisana da su kao halucinacije na nekim drogama isti problem je imao i u prošloj knjizi Rudnik. Scena seksa, i dalje veliki problem u srpskoj književnosti pa i filmu. Jednako i zauvek neprijatno i glupo opisano. Pola strane scene seksa pakao. Ne znam zašto je problem opisati seks naročito jer je i bitan za radnju.
Opšti utisak. Majić je opet pisao jako brzo jer ima rok i opet mu niko ne kaže da je moglo mnogo bolje iako na kraju knjige imamo recenzije njegovih prijatelja iz roze balona u kome svi oni žive i beskonačne hvalospeve da ispuni broj strana verovatno. Koga briga šta Siniša Kovačević ima da kaže svaki put.
U tri reči, predvidljivo, mlako i manje više dosadno.
Volim da čitam njegove knjige samo da vidim šta se sada tu dešava, sve jedno ne očekujem da me baci na dupe.
Samo mogu da ponovim. Velka preporuka! Posebno za nas, sa prostora exYU. Radnja romana, koja prati slučajan susret dva lika, tako različita, a tako …slična…Likovi sa prostora gdje su ratovi, potpuno bezrazložni, potpuno nerazumni, uništili toliko života, promijenili tokove toliko života. “Koliko smo zavisni od života lišenog iznenađenja”, “Živeli su sa tolikim pravilima, a onda su se bez pravila i najave, poubijali.” Nevjerovatne slučajnosti i sitnice koje život znače, čine ovaj roman neizostavnim za čitanje i po ko zna koji put , ponavljanje , da je sve onako kako nam je već zapisano i obraćanje pažnje na nezaboravne znakove pored puta.
Прекрасна книга, полна со емоции. Иако вообичаено не сакам навраќање во книги, овде тоа беше неопходно за приказната и ликовите, а истите беа внесени ненаметливо и произлегува од ситуацијата во која ќе се најдеа главните ликови. Самата теме е блиска до нас, Балканците, контраст помеѓу слоевите, багажот од минатото, моралите и принципите наспроти политиката.
А низ целата книга тежи едно огромно прашање, може ли да се избега од минатото, да се измислиме од ново, да живееме туѓ живот кој не ни е доделен.
Кон крајот, зашто верувам дека на повеќе луѓе не им се допадна, за мене беше совршен.
Има една поговорка „Фалени јаготки - празни кошници“! Буквално така ја доживеав оваа книга. Да сме начисто, книгата си беше ок, држеше внимание, стилот беше добар, иако на моменти малку конфузен, сепак добар. Ликовите ми се допаднаа, приказната имаше неколку посериозни дупки, но како читател кој сака да чита, а не да наоѓа мани, ги простив (можеби е можно минување една граница со чанта пари и пиштол, ама две? или „не ми е гајле за брат ми, каде се парите...“, врската помеѓу секој засебен пар браќа на земјината топка е единствена и комплексна, колку и да изгледа нелогична и конфузна, сепак се браќа или што би рекол Сајмон Грубер во „Умри машки 3“, цитирам: „Едно е да не го сакаш брат ти, друго е некој ирски дустабанлија да го фрли од 30ти кат“, затворен цитат.). Нејсе, замижав во интерес на приказната, дури пронајдов и некои заеднички елементи кои ги има и во моите книги... Она што ме уби, беше помпата со која беше најавувана и 'ко почетник паднав на агресивните маркетиншки фори. Очекував нешто што нема да ме остави да спијам со денови, што ќе ме натера да мислам и да се преиспитувам... наместо тоа добив интересно, но млако четиво. Дефинитивно треба помалку да се потпирам на препораки...
Autor je ovim romanom definitivno ugušio moje poverenje već poljuljano "Rudnikom". Svu snagu i znanje svog zvanja istrošio je u prva dva romana. Zadnja dva nemaju veze sa životom. Dosta Majića do daljnjeg.
"Možda su ljudi poput nje život proveli pod pogrešnim suncem, pod suncem Koje je bilo tuđe, namenjeno drugima koji su ga, kao i ona, čekali na pogrešnim ulicama i terasama?"
Со оваа композиција Мајиќ го менува темпото на самата расправа за неговото творештво, па така патувајќи низ тлото на големата држава од војни уништена и разобличена, тој скоро ненаметливо ја симнува тогата и неговиот закон наместо пишаните правила, станува перото на писателот.
Би рекла дека во почетокот се гледа несигурноста и неискуството на авторот, бидејќи досега го читавме судијата, но со секоја страница Мајиќ ја гради својата самодоверба и креира едно патешествие на две различни, а скоро исти животни приказни.
Предизвикувачки, можеби бавниот почеток и уште побавниот развој на дејството многу подобро ги доловува општествениот дискурс и аномалиите на самиот систем, како и психолошката дискрепанца на самите протагонисти, патувајќи и талкајќи кон совршениот свет. А кој е тој совршен свет во кој голото месо е работна позиција, а криминалот работодавец? Кој е тој свет во кој службата на јунакот е само еполета, а криминалците кои ретерирале за време на војната се активна буржоазија? Од кој да бегаме, од нашата судбина или од шрапнелите кои и денеска зујат во потсвеста на пензионираниот мајор и на секој еден на кој војната му го уништи гнездото, оставајќи го да лута со скршени крилја барајќи го својот идентитет.
Бегството под туѓото сонце каде никој не Те познава е само една лирична експресија и носталгија по своето јас, барајќи соодветна локација да ја насликаш најдобрата верзија на руинираната општествена слика која константно ја напушташ.
Мајиќ благодарение на својата професија портретира исклучително 'живи' ликови, на многу вешт начин ги прикажува нивните внатрешни и надворешни конфликти и односот кон околината, давајќи еден исклучителен авторски опус а пропо својот општествен кредибилитет.
Бидејќи реториката на Балканот во теорија и пракса е уметност на надмоќниот, ова дело на Мајиќ е гласот на инфериорните во однос на системот, а секоја нивна дуплика е реплика кон овој уништен систем на вредности кој не тера да емигрираме. Дури и од сопствената кожа.
Овој роман е бегство на секој еден заборавен херој, ова е потрага по сонце кое ќе ги затскрие лузните и благородно ќе не послужи со божествена амброзија и нов почеток.
Pročitao na plaži za dva dana. Zanimljiva i naivna priča u službi kritike stanja u društvu u kom živimo. Priča mi je pomogla da se stavim u poziciju vojnika koji je časno obavljao svoj posao i vojnički odbranio ono što je politički bilo izgubljeno i u napred prodato. Nisam imao razumevanja za ovakve ljude i drago mi je da mi je priča otvorila oči. Slažem se sa porukom dok mi je priča samo ok. Više mi se sviđa kako je slično postignuto u Rudniku, ali solidna knjiga koja se brzo i lako čita.
Повторно еден така-така роман од Мајиќ. Многу потсетува на Островот на пеликаните бидејќи ликовите на полковникот и таксистката ги доживеав како повторување на односот помеѓу судијата и новинарката од тој роман. Стилот на Мајиќ е тоа што барем кај мене поминува, но во оглед на приказна, ми се чини дека упорно се повторува уште со вториот роман па наваму.
Zrelije i poprilično ozbiljnije (kako stilski tako i tematski) od prošlih Majićevih radova. I dalje je pozornica postavljena po uzoru na aktuelnu društvenu situaciju u Srbiji (ministar inostranih poslova koji ide u Moskvu na lečenje od narkomanije), ali knjiga predstavlja odstupanje od žanrovskih kalupa prethodne tri knjige i zaokret ka većem prisustvu drame. Ipak, previše opštih mesta, previše generičkih konstrukcija po uzoru na mainstream instant američke romane i nedovoljno ubedljiv kraj, doprineli su nešto nižoj oceni...
Isti problem ko sa "Decom Zla", opisi koji vode u nedogled, nepovezano skakanje iz sadašnjosti u prošlost, predvidivo, iako inicijalna ideja nije loša, izvedba još jednom mlaka i iskreno ne verujem da ću čitati "Rudnik".
“Nikada nisam pomislio, možeš li verovati, da sve može ispast drugačije. Bez cilja, bez pravila, bez nagrade... Da su me naučili da verujem, imao bih možda gde da odem, kako da objasnim sebi zašto je sve pošlo ovako, ali nisu. Vera valjda za to postoji ali sam i to prekasno shvatio. Kada život postane težak, vera je tu da olakša i ponudi utehu."
„Ali dogodilo se nešto ovde, pod ovim suncem... Prvi put, tek kada sam potpuno odustao od njega, učinilo mi se da je došao... Moj život. Samo što sam odmah shvatio da to nije život koji je moj i koji sam čekao. Znao sam odmah da je to nečiji tudi život, život nekog kome pripada ova kuća, ovaj pesak, ovo more, žena kao što si ti. Nekog u čije sam dane zajedno sa tobom upao, kao razbojnik... Zato sam sada siguran u to da negde tamo postoji i moj život, u koji je ušao neko drugi? Moguće je da, kao i u tude kuće i odela, ljudi povremeno zalutaju u tuđe živote i ponekad do kraja ostanu zarobljeni u njima."
„O čemu pričaš, čoveče?! Zaslužili smo ovo! Suviše smo patili i možda smo konačno zaslužili malo sunca, makar i tuđeg!"
Hrabro naslikana današnjica, koja vuče korene iz svih prethodnih poraza i skupo plaćenih pobeda i junaštva, tragedija, prigođavanja i kompromisa, učinjenih onda kada ih nije trebalo učiniti... Interesantan koncept da smo možda nasumice raspoređeni i da živimo, očekivano nesrećno, pod nekim tuđim Suncem, pod kojim bi neko drugi bio srećniji... I ponovo koncept sudbe, predodređenosti, toga da se sve dešava s nekim razlogom... I za kraj - nada... tako potrebna
Na kraju je sve dobro, prvi deo knjige mi nije baš lega, podseća na ove nove serije, gde imaš svega, droga, prostitucija, politika, ali kako priča odmiče, vežeš se za likove i čitaš, pratiš kako je pisac razrešio kraj. Preporuka za novembarska tamna popodneva.
Ovo je prvo Majićevo delo koje čitam i nisam nešto oduševljen. Mnogo toga je mlako - scene seksualnih odnosa. Prelazi između trenutnog momenta i maštanja/prošlosti su tako loše urađeni, u nekim momentima kao da i ne postoje. Kraj mi je delovao kao da su ga pozvali iz Vulkana i rekli: E Majiću, sutra kreće lektura, aj šalji to. Pa on eto odmah isto veče završio.
A utisci prijatelja su mi tek hit. Potpuno bespotrebni, ali valjda su želeli da doguraju tih 300 strana, kao da je broj strana bitan - ali zaista…
Svakako, pročitaću i Decu Zla, pa na osnovu toga odlučiti da li vredi čitati i ostale.
Najslabije delo gospodina Majića, mislim na romane. Ipak, daleko od toga da je delo loše. Majić piše izuzetno dobro, samo mislim da je ovog puta ideja izostala. Prikazane su 2 ljudske sudbine, sudbina jedne zemlje, ali triler element sa početka romana ostao je nedovršen. Način na koji je pisac to probao razrešiti, čini se, pomalo je naivan. Pročitao sam sve Majićeve romana i radujem se nekom novom. Jedan je od boljih savremenih autora!
☀️ Realistična priča sa glavnim junacima koje ćete vrlo lahko razumjeti uprkos njihovom grubom i distanciranom gardu. Jedna priča u kojoj je ljudska nemoć, nesreća, usamljenost, obespravljenost i tuga obavijena bliskom poslijeratnom atmosferom i crnjacima koji to prate. Kakav bi to bio poslijeratni period bez PTSP-a, malo depresivno, malo krimi, a ponegdje neka topla varnica koja budi nadu za mogućnost srece ili bar sitnih radosti. 🌤️ U svakom od nas bitistvuje vise nas. Upoznajemo Mariju u kojoj su dvije Marije – jedna koja je recitovala Šantića i grlila drveće, koja je plakala za pregaženom pticom; i druga Marija, koju su kalile izbegličke kolone i kampovi, ratni profiteri, preprodavci i makroi, žena koja je mogla da ubije, i da ukrade, i da nastavi da živi, koja ne tuguje... ⛅ Ruku pod ruku na glavnoj sceni uz Mariju tu je i Kosta, penzionisani major kojeg izjeda trenutna nepravda i bole izgubljeni mladi zivoti vojnika koji su bili pod njegovim naredbama tokom rata. Izmučen trenutnom situacijom donosi tešku odluku. Neplanirano mu se u priču uvlaci taksistkinja i njihove sudbine se ispreplicu kroz različite prilike na putovanju i u tuđini. 🎥 Prica pomalo podsjeća na americke filmove, ima predvidivih elemenata i skraćena verzija bi sigurno zvucala kao izlizana prica, sa vec viđenom temom. Ali Majić je izgradio vjerodostojne likove da ćete ih realno i suosjećajno doživjeti u nezamislivoj mjeri. Napravio je utučene, očajne protagoniste koji pokušavaju da drže konce u svojim rukama. Nekom će zasijati svjetlo na kraju tunela, a neko ce zakasniti na potencijalni put srece i ostvarenja. Ali i to je dio sopstvene odluke. Heroj koji spasava mladu djevojku u nevolji, spasava invalidno lice iz pozara, poklanja sve sto ima, (simbolicno znackicu aviona sa rijecima "Avion, da čitavog života letiš“ u teskom trenutku) i koji u svakom danu misli na poginule vojnike... Da li živi u izmisljenim poslijeratnim scenarijima ili su one realne, da li ce borba sa alkoholizmom biti uspješna, da li će brat brata razumjeti? Kako je tesko spoznati da je drzava obecala biti uz svoje vojnike, a na kraju ih je pustila da bauljaju po mracnim danima zivota uz bijedu, bolesti, nemilost drugih, nepravomjerne sudove, raspade porodica, tugu i sve sto se ruznim imenima zove. 🌞 Izdvojeni redovi 👉🏽 Činjenicama protiv nostalgije "Ništa nije večno, pomislio je, došli smo ovde da bismo jednom odavde otišli." 🛡️ Odbrambeni mehanizam "U takvim trenucima čovek nema mnogo izbora. Šegačenje postaje logična zavetrina od straha" ⚖️ Moralni aspekt "I kada ljubi, i kada ratuje, i kada pobeđuje, i kada gubi, čovek zna šta je ispravno, ali najčešće ne preduzima ništa da krene u tom pravcu...Trenutna korist, momentalna slast i dobit primamljivije su od odloženog osećaja ispunjenja. S vremenom, ovakvi izbori odvijaju se po automatizmu i o njima čovek više i ne razmišlja. Samo se u retkim slučajevima, u kojima postupi suprotno, oseti neprirodan, ali sladak ukus ispravno donete odluke." 👨🏽🍳O gladi "Neću nikada više biti gladna! - obećala je sebi kao Skarlet O’Hara. Bez obzira na cenu! Glad u čovekovo srce useli nepoznati strah i snagu. Iskustvo gladi je kao virus koji zauvek ostaje u organizmu." 🪐 O odlukama "Bez obzira na cenu, čovek nekad mora reći da je dosta i mora sići iz voza koji nije njegov. Čak i da ga posle toga ne bude, čak i ako ne uspe da ostavi ni oproštajno pismo, čak i ako se svi drugi sklanjaju, a on ostane sam. Jer ako to ne učini tada, sve drugo postaje nevažno." 🏴 Postoji li zaborav "Može li se ikada napustiti domovina? Može li se ikada sa cipela stresti rodna gruda? Ili se neko zrno uvek pojavi da podseti i opomene?" 👥 O rastancima "Odlazak od žene je kao ostavljanje domovine. Nešto što čoveku zauvek iščupa srce, što potkopa koren i učini ga bolešljivim i tuđim." 🦵🏽 Pitanje za podsticaj i motivaciju "Možda prave stvari i ne pripadaju onima koji nisu spremni da preduzmu drastični korak?" 🛐 Kad si očajan "Šta kaže statistika? Kako je moguće da su svi dani u kojima se dešavaju sranja dodeljeni baš meni?" 📢 Da li su prognoza ili predviđanje gubljenje vremena "Nikada se ništa ne događa onako kako očekujemo. Nekad je bolje, nekad gore, ali uvek je drugačije. Zato ne vredi razmišljati o onom što se nije zbilo." 🔥 Šta spašavati u požaru "Pokušavali su da u tih nekoliko preostalih minuta pred ustima užarene sablasti ponesu ono najvažnije. Šta je to što čovek otima od stihije? Novac? Album s fotografijama? Verenički prsten? Šta je ono čega je opravdano odreći se, čuvajući ono što bi, posle kraja trebalo da ostane?" 🏝️ O moru i pjescanoj plazi "Pomislila sam tada da ne postoji nijedan problem koji je preveliki kada hodaš pored mora. Ne sećam se više šta me je tada mučilo, ali eto, pamtim taj osećaj. Sećam se i da sam pomislila kako sve postaje malo i nevažno pored te sile i peska u kom ostaju tvoji koraci. Kao kad iz svemira pogledaš na nas. Tako smo sitni i beznačajni.“ 🌞 Tuđe sunce ljepše grije "Možda su ljudi poput nje život proveli pod pogrešnim suncem, pod suncem koje je bilo tuđe, namenjeno drugima, koji su ga, kao i ona, čekali na pogrešnim ulicama i terasama?" 🎙️Acta non verba "Verujem da čoveka određuju dela. Postupci, a ne reči. Mnogi ljudi umeju da pričaju, ali kada dođe vreme za dela, oni obično nestaju."
Miodrag Majić je po četvrti put uspeo da razvije fantastične likove u svojim romanima. Likove koje svako od nas može da zamisli, a i da se u nekim situacijama poistoveti sa njima. Još jednom je pokazao da fantastično piše o ljudima sa naših prostora, kao i da fenomenalno poznaje mentalitet naših ljudi.
Pod tuđim suncem počinje veoma dramatično, kako to dobrom trileru i pristaje. Priča je puna akcija, ni u jednom trenutku nije dosadna i sprovodi čitaoca kroz razna sećanja likova, unutrašnje borbe, ali i one spoljašnje. Sudija Majić spojio je čoveka čiji život se polako gasi, ali koji ima veoma jasnu sliku o tome kako će provesti preostalo vreme, i ženu koja tek treba da živi svoj život, ali koja nema ideju kako da to uradi i kako da pobegne od demona iz svoje prošlosti. Slučajnim spletom okolnosti, njihovi životi se upliću i na kraju ostaju zauvek povezani. Priču pratimo iz ugla oba glavna lika.
Kao ni prethodne knjige sudije Majića, ni ova knjiga nije lagana za čitanje. Ova knjiga nije za one kojima je dosta ratova, patnje, stradanja, mentalnih borbi. Ali verujem da jeste za one koji i u svemu navedenom uspevaju da pronađu neki tračak nade i neko svetlo. Mislim da je sudija Majić fenomenalno opisao kolike traume ljudi sa naših prostora nose u sebi, koliko posledica korumpirano i izopačeno društvo ostavlja na nas i da nije uvek lako biti običan stanovnik Balkana.
U nekim trenutcima mi je knjiga bila pomalo nejasna, kao da tok misli likova nije logičan, ali priznajem da to može da bude i genijalnost autora da upravo na taj način ispiše misli lika koji se inače bori sa tokom misli, halucinacijama i traumama iz prošlosti. Svakako, knjiga će ostati na 4 zvezdice, jer mi je bilo potrebno nešto više vremena da budem uvučena u priču, upravo zbog stila pisanja na samom početku. Drugu polovinu sam pročitala brzo i uživala sam maksimalno u njoj.
Osetila bih se kao da izdajem sebe, svoja lična uverenja, a na posletku i Majića kada bih njegov roman ocenila sa manje od pet zvezdica.
Dosta drugačija od prethodnih, ali svakako autentična, knjiga ”Pod tuđim suncem“ nas uči novim vrednostima, poštovanju otadžbine i precima koji su zbog nje ginuli. U šta smo se to pretvorili i šta nas je nateralo da zaboravimo godine provedene u ratovanju i borbi protiv zatočeništva? U navratima mi je delovalo da smo i dalje zarobljeni. Doduše, na drugačije načine. Zarobljeni u sopstvenim mislima, lutanjima i traganjima nesvesni toga da nam se sudbina svirepo smeje u lice.
Takav je i ovaj roman – svirep. Mudro nas podseća da u njegovim likovima prepoznamo ljude iz našeg okruženja, shvatimo njihove porive i svakodnevne borbe. Na kraju dana, sigurna sam da smo svi u majoru Rašiću i Mariji pronašli i deo sebe.
Nezahvalno je govoriti puno o Majićevim knjigama, zato ću se na vreme zaustaviti. Njegova dela govore dovoljno, za sve nas koji ga sa uživanjem čitamo.
”Bez obzira na to da li je u testiranju svog stava koristio zakonitosti logike, fizike, biologije ili matematike, dolazio bi uvek do istog zaključka: karte su unapred podeljene i nikakva trampa nije dolazila u obzir.“