☀️ Svaki put kada novi roman gospodina Miodraga Majića ugleda svetlost dana, među prvima sam koji ga nabavi, jer zaista ne mogu da odolim njegovom pozivu, da što pre saznam šta nam je ovoga puta pripremio. Ovim romanom kupio me je nakon samo par pročitanih redova. Iako drugačije koncipiran, ostao je na istoj strani, dosledan svom stilu koji uspešno nadograđuje svakim narednim naslovom. Majić u svom novom romanu snažnom naracijom vodi čitaoca kroz tamni vilajet balkanskog ostrakizma, slikajući pejzaž našeg doba i zemlje koja više ne postoji.
☀️ Kod njega nijedan lik nije izmaštan, svakoga od njih možemo sresti u realnom vremenu. Mnogi od nas, ako se malo bolje zagledaju, u svom okruženju poznaju nekog od njih. Ovde će nas sačekati svi oni likovi u skupim odelima, kravatama, svi oni problemi u kojima se guši naše društvo. Jasno ćete ćuti kako se baršunasti tonovi njihovih glasova mešaju sa jaucima razrušene zemlje, nedosanjanih snova izgubljenih generacija, lažljivih i pokvarenih političara koji su odgovorni za sunovrat ovog apokaliptičnog društva, slavnih predaka koji su se borili za našu slobodu.
☀️ I Kostu i Mariju progone nejasni snovi poput bršljana koji se neprekidno obavija oko njih, raste i svakim novim kilometrom sve više ih steže. Oboje tragaju za svojom sadašnjošću kako bi mogli da zaplove u novu, uvek neizvesnu budućnost. Iako gurnuti na marginu, njih dvoje su, kao i milioni građana ove zemlje, žrtve sumanutih i loših političkih odluka koje su uvukle državu u vrtlog nerazumnog stradanja i bastijalne mržnje koja se zapatila među ljudima. Nastradalih od onih koji su se ogrtali zastavama i progovarali skriveni iza parola lažnog patriote, istih onih koji su pozivali da se pogine za srpstvo, za pravdu, za narodnu volju, za njih koji nisu mrdnuli guzicom iz svojih udobnih i toplih fotelja.
☀️ Naši preci su gladni prešli Albaniju, ali nisu izgubili dostojanstvo. Šta su sve ti ljudi u ratu preživljavali, koliko su se borili, krvarili, bili ubijani, mučeni, jeli korenje, i na kraju pobedili okupatora. I nakon rata su opet imali optimizma da veruju da mogu izgraditi neku novu, bolju zemlju. Verovali, a nisu imali bogzna šta.
Pitam se šta bi nam danas da mogu rekli ti ljudi koji su se borili za našu slobodu? Zašto ste se prodali gorima od sebe, onima koji su vam obeščastili državu. Posakrivali ste se u mišje rupe, zavukli se pod kamen, kad treba da se pojavite, dignete glas i učinite nešto konkretno, vi samo po ko zna koji put pojašnjavate i dokazujete karakter čovekolikih gmizavaca. Za sve što bi nam rekli, kada bi izgovorili i teže reči, imali bi na to apsolutno pravo.
"Ovo nije moja priča. Ako moram da budem baraba, biću to negde drugde. Negde gde ne otimam od sirotinje koja me je hranila."
"Možda prave stvari i ne pripadaju onima koji nisu spremni da preduzmu drastični korak?"
"Čovek uvek zna šta je ispravno, samo uglavnom bira lakši put. I kada ljubi, i kada ratuje, i kada pobeđuje, i kada gubi, čovek zna šta je ispravno, ali najčešće ne preduzima ništa da krene u tom pravcu."
"Koliko je tužno to što je prva emocija koju razvijamo jedni prema drugima- strah."
"Bez obzira na cenu, čovek nekad mora reći da je dosta i mora sići iz voza koji nije njegov. Čak i da ga posle toga ne bude, čak i ako ne uspe da ostavi ni oproštajno pismo, čak i ako se svi drugi sklanjaju, a on ostane sam. Jer ako to ne učini tada, sve drugo postaje nevažno."
"Gde je sve to nestalo, moj Kosta? Gde su nestali svi ti ljudi? Da li je moguće da smo bili toliko ludi da nismo videli kako će nas prevariti? Možda su i ta zemlja i uverenje da živimo normalno bili samo naša iluzija? Možda su nas i roditelji lagali? Možda su i oni znali kuda sve to vodi, ali nisu hteli da nas plaše? Možda je sve to bio dobro smišljen plan, koji mi nismo umeli da prepoznamo?"
"Možda su ljudi poput nje život proveli pod pogrešnim suncem, pod suncem koje je bilo tuđe, namenjeno drugima, koji su ga, kao i ona, čekali na pogrešnim ulicama i terasama? Možda je trebalo da živi ovde na nekom ostrvu, da pliva među stenama i da se uveče nadvikuje sa hukom talasa. Možda tada ne bi bilo stida, da se samo rodila negde drugde, negde gde su se rodile sve te žene koje su pred njom sada već divlje plesale, svi ti njihovi muškarci s belim zubima, sva ta njihova deca koja su ostajala živa i posle prvog trimestra trudnoće, i koja su se rađala prirodnim putem? Možda je samo trebalo roditi se daleko odande, daleko od majki koje brižljivije čuvaju lampione od sinova, daleko od porodičnih prijatelja koji pružaju pomoć nabavkom mušterija, daleko od zemlje koja te istim autobusima vozi i na klanje, i na birališta. I možda bi sve to nekom drugom, ko takođe živi pod tuđom zvezdom, više odgovaralo?"
"Ne verujte pesnicima, deco! Oni su me prevarili! Pesnici su me uverili u to da ničija noga nije vrednija od busena koji gazi i da ničije oko nije dostojno pogleda koji se pred njim pruža, sve dok je pod nogom i pred okom otadžbina! Pesnici su me zaveli! Naterali su me da u plamen šaljem Pikavce, njihove očeve i decu, da ih kuražim i uveravam u to da smrt nije strašna i da im, nakon što shvate da sam ih lagao, šakama stiskam creva, da ih majkama šaljem umotane u zastave i da im stiskam ruke govoreći im baljezgarije o partiji, o časti i rodoljublju! Pesnici su zlikovci i demoni, ne slušajte ih! Prevariće i vas, deco, nateraće vas da ponovo učite lekcije koje su već napunile hiljade grobova, uz njih se uvek pojavi i neki novi dželat, poput mene, da vas uveri u to kako je sumnja najveći vojnikov neprijatelj, i sledećeg trenutka već će vašim majkama i sestrama donositi ostatke ogaravljene uniforme. Slagaće vas, jer im je to zadatak, i zato ih se klonite!"
"U toj vodi je sve što je od nas ostalo. Tamo si i ti kakva si trebala da postaneš, i ja u kakvog sam trebao da izrastem, tamo su naši očevi i majke, onakvi kakvi su trebali da budu. To dole, među stenama i algama, u špiljama i morskim mrežama, jeste naša jedina otadžbina i formula. A ono tamo iz čega smo došli jeste njena kloaka, njen otpad i stid. Odbačena košuljica koja se u nedostatku tela pretvorila u njegov odraz. Zato u toj vodi ne mogu da plivam."