Priče iz ove knjige nastajale su paralelno s Ferićevim romanima Na osami blizu mora i Putujuće kazalište, u razdoblju od petnaestak godina i tematski su vrlo raznorodne – mnoge seciraju bračne odnose, ali tu je i snimanje filma o masakru kraj Dubice u Domovinskom ratu, priča koja se događa u Komiži prije pedesetak godina a podsjeća na antičku tragediju, pripovijest koja prati jedno neobično putovanje po Čileu… Koliko god bile udaljene te su priče istovremeno i isprepletene, pripovjedač je isti i mi čitajući knjigu kao da surfamo kroz razna razdoblja njegova života. Neke se priče pak sastoje od manjih, relativno samostalnih cjelina koje su povezane prostorom ili pripovjednom situacijom, pa imamo dojam kao da je u knjizi nekoliko manjih knjiga priča, koje možemo vrlo lako zamisliti i kao zasebne knjige. Ali sve su one međusobno majstorski povezane, podupiru i produbljuju jedna drugu, i svjedoče o Ferićevom kompozicijskom umijeću, zadivljujuća je vještina s kojom on gradi svoje knjige i njihove svjetove.
Dvadeset pet godina nakon knjige priča Anđeo u ofsajdu, Ferić se Spidermanom vraća žanru s kojim je ušao u književnost i koji ga je učinio jednim od najznačajnijih domaćih pripovjedača. Za one koji se pitaju koliko se u tih 25 godina autor promijenio, evo mogućeg odgovora: I dalje su tu crni humor i groteska, ali autor je u ovoj knjizi nježniji, suptilniji i čini se da više voli svoje likove.
Priče u Spidermanu su intrigantne, dinamične, prožete nenametljivim humorom, ali i uznemirujuće i često potresne. Ponekad su to zamršeni pripovjedni labirinti, ali njihovi su svjetovi bogati i kompleksni, a njihovo čitanje prava avantura.
Zoran Ferić is the author of three novels and two collections of short stories.
He is among the most widely read contemporary Croatian prose writers.
His work has received numerous prizes, including the Ksaver Šandor Gjalski Prize in 2000 and the Jutarnji List Award for the Best work of prose fiction in 2001.
Nakon izrazito autobiografski obojenog romana „Putujuće kazalište“ (kojeg zasad smatram njegovim najboljim djelom), i kraćeg, sentimentalno obojenog romana „Dok prelaziš rijeku“ (koji mi se uopće nije svidio), Ferić se vraća formi s kojom je i započeo – priči. Namjerno izostavljam ono „kratkoj“ priči (stvarno, gdje je nestao izraz „novela“ koji smo nekad upotrebljavali za ovakvu formu?). Jer ove priče nikako se ne bi mogle nazvati kratkima, a neke, podijeljene u potpoglavlja, funkcioniraju i samostalno, izvan zbirke.
Zbirka, doduše, ima i poveznicu – to je pripovjedač koji je u svim pričama sredovječni pisac, imena Zoran, ali i njegova supruga, koja se na neki način pojavljuje u gotovo svim pričama – tek ponegdje kao lik, a češće se samo usput spominje, ili se javlja preko telefona. Dio priča odvija se i u njihovoj kući na Šalati. U ovoj zbirci, Ferić je autofikciju doveo do nevjerojatno kompleksnog izražaja, naročito u pretposljednjoj priči, „Priče Marije Barnas“, gdje nam se u jednom trenutku zavrti u glavi od razmišljanja tko sad pripovijeda, što je istina, a što fikcija, i što se zapravo događa. Osim ovih tematskih poveznica, svim pričama zajednički je i karakterističan Ferićev stil, s bizarnim zapletima ili raspletima, od kojih je nezaboravan npr. „izlazak iz ormara u kojem nismo ni bili“ (priča „Noć iguane“). Dio efekta postiže se i čestim uskličnicima na kraju dijaloga, koji se ne doimaju zapovjedno, nego više kao iznenađenje, a i čestim povezivanjem naoko nespojivih motiva u istoj rečenici ili ulomku, npr.:
„Mama je govorila da on (susjedov pas) to čita iz mirisa. I kad mi u novinama čitamo da su se vodile teške borbe u blizini Hanoija, ili da je Brežnjev posjetio Jugoslaviju, on čita da se tu i tu popišao susjedov Lord, vučjak koji je također katkada dolazio u naše dvorište (...) Jer, predsjednik je vođa velikog čopora s atomskim naoružanjem, a Lord je vjerojatno vođa čopora u našoj ulici, a najvažnija je razlika između Lorda i Brežnjeva u tome što Lord nema atomske rakete i voli kuhane grkljane.“ (iz priče „Susjedi“)
Nisu sve priče jednake kvalitete, za neke se osjeća da su pisane u okviru drugih projekata (npr. „Iskopine“, ili „Oproštajni valcer“). Među najboljima bih istaknula prve dvije priče, „Noć iguane“ i „Posmrtna pripomoć“ kao vrhunac ferićevskog bizarnog humora koji u „Posmrtnoj pripomoći“ poprima groteskne razmjere, te priču „Susjedi“ kao jednostavno simpatičnu sliku kvartovskog života u određenom vremenu. Priča pod naslovom „Priče Marije Barnas“ osim već spomenute zamršenog odnosa fikcije i autofikcije donosi i brojne reference na druge suvremene autore (Tomića, Brešana, Karakaša, negdje se citira i Dragojević), dok je posljednja priča, „Spiderman“, iako najkompleksnija, možda i najmračnija. I, iako ovo nije najbolje Ferićevo djelo koje sam dosad čitala, čitanje „Spidermana“ predstavljalo mi je veselje i pravi čitalački užitak, nešto kao susret sa starim književnim znancem kod kojeg znamo što možemo očekivati.
Ova zbirka još je jedan dokaz zašto mi je Ferić, uz Prtenjaču i Karakaša, najdraži domaći pisac. Njegove priče imaju tu rijetku moć da istovremeno nasmiju i dotaknu nešto duboko, često bolno, ali uvijek iskreno ljudsko. Nekako najbolja mi je priča "Groblje preživjelih" jer je nevjerojatno duhovita, ali i prepuna životnih istina. Volim tu njegovu sposobnost da i najčudnije sudbine ispriča s toplinom i ironijom, bez patetike, ali s puno srca.
Fenomenalne priče, spoj crnog humora, nostalgije i onih misli koje ti oduvijek stoje u glavi, ali ih nikad ne znaš izreći – sve dok to ne učini Ferić. Noć iguane, Susjedi i Spiderman su mi vrh. A Rab… uvijek me posebno razveseli kad se pojavi.
“Jos od malena primijetio sam da kosa covjeku najljepse stoji u trenutku kad sjedne u stolicu za sisanje, da je primorski gradić najljepsi pred odlazak s ljetovanja, da su djevojke najljepse kada te ostavljaju. Nema razloga da sa zivotom bude drugacije.”
Fantastični obrati u pričama, prožeti ferićevskim crnim humorom.
Ovo je tipičan Ferić, koji piše kao da secira, rečenicama koje ponekad režu, ponekad grle, ali nikad ne ostavljaju ravnodušnim. U ovoj knjizi priča, bavi se temama koje autor vješto istražuje kroz cijeli svoj opus – bolešću, gubitkom, seksualnošću, svakodnevnim groteskama i prolaznošću tijela. I ovaj put ih ispisuje s poznatom kombinacijom brutalne iskrenosti i poetičnog crnog humora. Jedina zamjerka, možda i subjektivna - manjak je emocionalne dubine i sveobuhvatnosti koju je u Putujućem kazalištu tako moćno prikazao.
Ferić je izašao na književnu scenu zbirkom priča "Mišolovka Walta Disneya" prije gotovo trideset godina, davne '96. Tada su se mnogi pitali ... hoće li imati snage i potencijala za roman? U međuvremenu je objavio niz sjajnih romana, a sad se evo vraća formi kratke - ili ne baš tako kratke priče. Neke od priča u Spidermanu su baš kratke priče, neke su mini romani s nekoliko poglavlja... Sve u svemu struktura ove knjige je pomalo neobična ali i dalje je to onaj Ferić kojeg znamo i volimo. Priče u kojima se trenuci ljubavi i nježnosti isprepliću sa svom težinom života, s bolešću i groteskom. Prave Ferićeve priče koje čitamo s užitkom.