* Čezare, vremešni knjigovođa u penziji, sa već pregaženih 80 leta, i dalje grabi kroz život, vođen drugačijom energijom od one koja ga je pratila u odrastanju i sazrevanju, a svi mi, priznaćete, odrastamo i učimo kroz celu ovu suludu igru, koju zovemo Život, neprekidno tražeći svoj smisao u njoj...
* Ostavši udovac, nakon teške bolesti supruge, kroz čiju borbu se i sam osetio nedoslednim njene ljubavi i, iznova preispitujući svoju ulogu supruga, priseća se i lepih momenata i slabosti svoje ličnosti koje je pronalazio u sitnim lažima, bez hrabrosti da ih otkrije... Simpatična, sitna, neistina, da je kolekcionar kutija šibica, kao način udvaranja i prilaska devojci, postaje, nesvesno, hobi cele porodice, koju je stvorio sa Katerinom, koja do samog kraja to ne otkriva...
Priseća se i srećnih trenutaka sa svojom, sada već sredovečnom, decom, dana koje je u trenucima njihovog trajanja smatrao prenapornim a sebe mrzovoljnim ocem...
Sada, deset godina udovac, sam u oronuloj napuljskoj višespratnici...
Mi, čitaoci, "zavirujemo" u deo njegove priče, koja je smeštena u jedan običan avgust... Grad pust, njegovi stanovnici uveliko na odmoru, samo oni koji nemaju gde ni kako, primorani su da ostanu tu... Ali, Čezaru društvo pravi unukov pas Betmen, njegov crni čupavi saborac, sa kojim brodi sparnim letnjim danima...
* Upoznajemo i komšiluk, priče koje se kriju iza drugih vrata istog haustora, svaku tužnu na svoj način. Marino, Čezareov vršnjak, takođe udovac, sa kojim rado odigra partiju šaha i sluša ploče i Eleonora, usamljena starica, kojoj njene mačke daju preko potreban životni spokoj i zrno sreće...
* Naš glavni junak, u korelaciji sa ostalim akterima ove priče, daje svima neku novu iskru, kojom budi spoznaju o sreći, baš to što je njemu nekada trebalo...
* Ovo je drugi deo sage o gospodinu Anuncijati, a ja sam, upravo krenula od kraja njegove priče da ga upoznajem... Sada mi se tek probudila radoznalost za čitanje nastavka, koji je, u stvari, njen početak.
* Da li su, uopšte, godine bitan faktor kada ćemo da odlučimo da zaista oživimo? Ja mislim da ne, samo da, ukoliko već nismo, što pre se probudimo, otvorimo oči i spoznamo snagu u sreći koja je u nama...
"Tako je to u životu, uvek postoji neko spreman da ti nešto objasni, a taj neko često nikad nije bio na tvom mestu.
***
U suštini, dve su mogućnosti: ili ćeš skupiti hrabrost da promeniš svoj život nabolje, ili ćeš se potruditi da prepoznaš ono dobro u tom koji već imaš.
***
Svake noći ležim na groblju uspomena i osećam se pokradenim kad stignu, kroz ruke mi promiču protekle godine, dani koji mi više ne pripadaju.
***
Sreća je bitanga, u sadašnjosti se svodi na nostalgiju, koja je među mnogim oblicima tuge najnevernija.
***
Život je stalna smrt za onog ko ne ume da se prepusti.
***
U životu ima stvari koje moraš poći da tražiš i onih koje, naprotiv, traže tebe.
***
Nije prosečan onaj ko nema dara, već onaj koji se zadovoljava onim što ima i ne razvoja se.
***
Imamo mnogo života, ali samo jedno detinjstvo.
***
Samo se tupavi, zaljubljeni i nesrećni smeju bez razloga.
***
Istina je da ne mogu više da putujem vozovima i autobusima, ježim se od previše ljudi na jednom mestu, ne podnosim njihove mirise, razgovore, skoro uvek banalne, svi mi izgledaju kratkovido i vulgarno; ljudska priroda je tako bedna, kad je vidiš ogoljenu, osećaš se zastrašujuće poraženo. Ko se naživeo, ne može a da ne prezire nedoslednost ljudi, ne može da ne zna da čovečanstvo razočarava; što nam ne brani da volimo poneki jedinstveni primerak.
***
Možda ne znam mnogo o ljubavi, ali lepota zaista nema nikakve veze s njom, ljubav je sudbinski susret dve duše, privlačenje dve jednake energije, koje se prepoznaju. Verujem da ljubav, ona prava, koju malo njih ima sreće da nađe, prevazilazi telo i vreme.
***
Događa se u životu, ako imamo sreće, kao što sam rekao, da osetimo u sebi nekog drugog, osetimo ga u utrobi pre nego što progovori ijednu reč , kao da su njegovi delići u nama, kao da smo sazdani od istih čestica. Kažu da je, po zakonu verovatnoće, skoro nemoguće sresti srodnu dušu, kao da tražiš iglu u plastu sena. Svet je pun izgubljenih mogućnosti. Ali niko nam ne kaže koliko je matematički nemoguće naći tu đavolju iglu, da bi ti odmah zatim izmakla, ispustiti je ponovo u seno, u beznađe."
Lorenco Marone, "Život te, ponekad, zadesi"