Ova knjiga bit će mi sigurno jedan od vrhunaca godine. Otkačena, duhovita, ali često i kiselo-gorka, pisana u obliku kratkih proznih zapisa koji ponekad nalikuju na pjesme u prozi. Zapisi su pisani isključivo malim slovima (ali uz korištenje interpunkcijskih znakova) i grupirani su u deset cjelina (naslovljenih "Prvo i prvo", "Drugo i drugo", "Treće i treće"...). Svaki zapis započinje rečenicom "ja se zovem lidija deduš" - čim se dobija ritmičnost teksta, nalik na pjesmu ili brojalicu. A kroz njih potom čitamo svakodnevicu žene u četrdesetima koja živi sama, radi bezvezan posao, ima tri mačke, vježba jogu, voli slatko, bori se s anksiozno-depresivnim poremećajem, sanja bizarne snove, traži muškarca svog života. Da nije riječ o autobiografskom tekstu postat će jasno, ako ne prije, u posljednjem zapisu:
"(...) jedino što sigurno znam je da ništa nisam naučila i da ništa ne znam i ako su jedan plus jedan dva kao što kažu, lidija deduš nije u to sigurna, jer jedna je s ove, druga s one strane ogledala, a treća je pobjegla s lanca i ušla u tekst i tamo živi treći život i ne možete je pogledati u oči ni uprijeti u nju prstom, mala apstraktna ženica bez fizičkih svojstava razmnožava se na poljima kao maslačak, obrasta drvo poput bršljana, nema u njoj ništa lijepo, ništa simpatično, samo duboka tuga zbog prolaznosti, lidija deduš majmunče i njeno kopanje po vlastitom krznu u potrazi za drugim oblicima života i ako je sretnete, produžite dalje i ne osvrćite se..."
Osobito je zanimljivo drugo poglavlje, "U mom kraju", gdje lidija deduš otkriva puno toga o našem društvu (koji god to kraj bio):
"ja se zovem lidija deduš. u mom kraju ako cura ne želi biti s dečkom, lako je moguće da će je dečko ubiti."
"ja se zovem lidija deduš. u mom kraju ljudi vjeruju u život poslije smrti, ali kada netko umre, plaču kao da ga nikad više neće vidjeti."
"ja se zovem lidija deduš. u mom kraju bi čovjek bio mršav kad ne bi toliko jeo."
A najzabavnija su poglavlja o jogi:
"ja se zovem lidija deduš. moralo se desiti da prdnem na jogi da bih shvatila da nije u redu prdnuti na jogi."
"ja se zovem lidija deduš. osoba ispred mene je prdnula na jogi. otad, svaki put kad je vidim, povezujem je s njenim prcem. tako je kako je."
"ja se zovem lidija deduš. kad prdneš na jogi, svi pogledi polete prema tebi. ako imaš sreće i vježbaš u velikoj dvorani, po kojoj se zvuk razliježe na sve strane, teško je utvrditi tko je krivac, pa se ljudi međusobno pogledavaju i pogledima ispipavaju tko li je to mogao biti. ti znaš da si ti i u sebi likuješ. mir, mir, mir, nitko nije kriv."
Oduševila me ova knjiga, pravo otkriće. Na mahove smiješna, a ipak često prožeta gorčinom suvremene svakodnevice koju je uz humor lakše progutati. Idealna knjiga za ponovna pročitavanja i druženja s tekstom, tako da knjigu vrijedi imati doma.