PR Aleksandra Ilića je jedan od zanimljivijih srpskih romana koje sam pročitao u poslednje vreme. Od činjenice da je Laguna objavila Aleksandra Ilića koji nije pevać narodne muzike i učesnik farme, preko utiska da je ovo delo su-pisca SRPSKOG PISHA koje je neuporedivo bolje od tog romana a opet nepogrešivo na njegovoj liniji, pa sve do nekih inovacija koje nosi talas “digitalnog realizma” koji afirmiše Igor Marojević.
Digitalni realizam je pravac u kome se književne priče oslanjaju na nove tehnologje i prikazuju junake kojima internet, računari, novi mediji igraju značajnu ulogu u životu, pa i u zapletu njihovih sudbina. U tom pogledu, Ilić dosledno sprovodi tu poetiku, njegov glavni junak je mariniran u internetu, i socijalne mreže i sva ostala ispoljavanja ovog medija imaju izuzetno značajnu ulogu u njegovom životu. U narativnom pogledu, internet ima značajnu formalnu ulogu, kao medij koji omogućuje promptnu komunikaciju namera, emocija, predloga za dogovor i sudbinu junaka može organizovati u “realnom vremenu”.
Nažalost, u romanu ima podosta i spema, po uzoru Michela Houellebecqa. Autor prečesto ilustruje informacije kojima smo izloženi putem Mreže i to rezultira tekstom koji podstiče na jednu zanimljivu mentalnu vežbu - koliko teksta bi ostalo u ovoj knjizi kada bi se izbacio sav “Spam” kojim Ilić ilustruje internet?
Plašim se da bi ispalo jako puno. A da bi se sa prosutom vodom odlilo i proverbijalno “novorođenče”.
Naime, PR je roman o čoveku koji se bavi odnosima sa javnošću. I podosta tematizuje njegovu kontemplaciju o odnosima sa javnošću. Šta je problem? Pa ako izuzmemo da je ovo pored Jovanovića, Nedeljkovića i Rosića čak četvrti roman samo u Laguninom katalogu koji govori o svetu marketinga (a to je ozbiljan broj za našu književnost) drugi osnovni problem je što ovaj film ne govori o PRu. Osim nekih strategija PRa sa kojima se junak praktično koristi u nekim deonicama koje su suštinski nevažne za tok priče, on se zapravo ne bavi odnosom junaka i javnosti, čak ni preko socijalnih mreža. Nijedan detalj komunikacije junaka i javnosti, ni preko posla ni preko ličnih profila na internetu zapravo nema funkciju u priči i mnogo bolji naslov za roman bi bio Inbox, pošto se mnogo više pitanja u ovoj priči dešava putem SMSa ili DMa, dakle preko Inboxa.
Iluzija naših savremenih pisaca da kroz priču o svetu marketinga mogu da postanu novi Maksim Gorki i da prikažu neljudske uslove života i rada, takođe je paradoksalan iz prostog razloga što je ogorčenost glavnog junaka na poslodavca potpuno deplasirana. Mi iz narativa ne vidimo naročite razloge za toliku teskobu junaka prema radnom mestu. Čak naprotiv, u odnosu na to koliko radi, i koliko se bavi svojim poslom, junak srazmerno dobro prolazi, tako da PR nekom čitaocu koji ne prihvata svaku piščevu rečenicu kao istinu o junaku, a uostalom roman je pisan u Ich-formi, dakle pisac i pretenduje na junakovu ličnu viziju, pre svega može delovati kao spomenik generaciji lenjivaca kojima je svaki posao pretežak, i koje čak ni kapitalizam bez frikcija ne može da zadovolji.
A zašto ne može da ih zadovolji?
Zato što je junaka ostavila devojka.
I tu dolazimo do onoga što je najbolje u ovom romanu, uprkos jakom WTF efektu. Dakle, ispod svih tih naslaga interneta, kapitalizma, prezira prema okolini, violentnih sanjarenja itd. ceo problem koji se obrađuje na ovih devsta strana je to što je junaka ostavila riba. Time PR zapravo dobija svoju pravu meru, a to je mera srednjoškolske poezije, on je istovremeno banalan i kosmički u svojoj jednostavnosti.
Opis raskida je živopisan i deluje autentično. Činjenica da se to desilo svakome može biti dobar komercijalni adut romana ili njegov argument da pođe putem univerzalnosti.
Međutim, mušičavost glavnog junaka, njegovo samoviđenje koje je mnogo manje cool nego što junak a pretpostavljam i pisac misle, otvara jedno od ključnih pitanja koje muči svaki ljubavni roman - zašto bi čitalac želeo da ovaj junak bude srećan u ljubavi?
Ono što u pogledu konstrukcije lika nedostaje Iliću jeste neka kopča koja bi njegovog junaka učinila simpatičnim, a teško je reći šta je to, naročito kada imamo u vidu Houellebecqove likove koji su naizgled antipatični, nemoralni, vrlo često medikriteti pa se opet vezujemo za njih. Možda je to smisao za humor? Za neku vrstu autoironije? U svakom slučaju, romanu jako nedostaje humora, naročito u pogledu izgradnje glavnog junaka.
Sa ovakvim glavnim junakom, čitalac ne samo da ne može da se identifikuje, već vrlo lako može da razume Sonjinu želju da bude sa nekim drugim iz prostog razloga što taj drugi ne mora mnogo da se trudi da bude zanimljiviji. Nažalost, ovakav uvid izmiće Ilićevom junaku.
Ono što je ključni adut PRa jeste da je ovo ljubavni roman, muški breakup book, a promovisan je kao nešto drugo. Ne bih rekao da je to sasvim pogrešna direkcija. Možda će muškarci svoj ekvivalent chick-lita radije nositi kao tabloid, umotan u korice nečeg respektabilnijeg, kao što je priča o internetu, savremenom svetu u kome obitavaju ljudi koji se bave odnosima sa javnošću i drugim opštim mestima.