Zbog naslovnice, samog naslova - Svake godine - i činjenice da je izašla u vrijeme Božića, očekivala sam da će ovo biti knjižica bajkovitih božićnih priča, onakvih kakve zna napisati samo Cecelia Ahern. No božićna je priča samo jedna, ona naslovna, ali to ne znači da sve 3 priče nisu zaista dobre.
Svake godine prva je, i naslovna, priča ove zbirke i govori o ukrasu anđela koji stoji navrh božićnog drvca svake godine u jednoj obitelji, u kojoj se, kako se to već s obiteljima događa, s godinama njeni članovi sve više udaljavaju jedni od drugih, ali svejedno se okupljaju svake godine na proslavi Božića. To je priča koja šalje važnu poruku o zajedništvu i obitelji, i tome da to zajedništvo treba cijeniti, "svake godine", jer sljedeće godine ga možda neće biti.
Druga priča, Djevojka u zrcalu, pomalo je horor priča, onakva kakvu biste prije očekivali od Neila Gaimana nego Ahernice. Ta mi se ujedno i najviše svidjela, iako nije njena tipična bajkovita priča i nema bajkovitog sretnog završetka, barem ne onakvog kakvog biste očekivali.
Tvorac uspomena, treća priča, najtužnija je od sve 3 priče u ovoj zbirci, a govori o gubitku i čovjekovom trudu da misleći o sretnim uspomenama nekako umanji taj gubitak ili ga barem učini podnošljivijim. I ova je priča malo mračnija od onih na kakve smo kod Ahern navikli, a moram priznati da me se ta njena mračna crta izrazito dojmila, i voljela bih da napiše i neko malo duže takvo djelo.
Mračne ili ne, sve tri priče su bajkovite, nose važne poruke i zaista su divno napisane. Svaka od njih me se dojmila, svaka na drugačiji način i svaku bih svrstala među najdraža djela ove spisateljice, koju i inače jako volim, a koja mi je sada otkrila i jednu svoju drugu stranu, o kojoj bih u njenim budućim djelima voljela više otkriti.