Pod okriljem svemoćne JNA, Dimitrije Donkić, opskuran čovek nepoznate prošlosti, oformljuje svoju grupu, Životinjsko carstvo, čiji članovi isprva misle da je povod njihovog okupljanja samo druženje i zabava. Uskoro otkrivaju da im je jedini zadatak da pomognu pri sprovođenju brutalne odmazde nad jednim pripadnikom grupe. Pozadina studentskih protesta iz 1968. godine, to jest razračunavanje sa učesnicima demonstracija, presudno utiče kako na događaje u banjalučkoj kasarni, tako i na dramatičan epilog u Kanadi 21. veka.
David Albahari svojim novim romanom ulazi u drugačiji univerzum, ali sa istom idejom. On još uvek primećuje pojave koje nama izmiču, primoravajući nas da stvarnost posmatramo drugim očima.Životinjsko carstvo stoga predstavlja još jednu studiju o ljudskom karakteru, jezovit prikaz stanja stvari. Roman je vrlo kompaktan, skladan, likovi su više funkcije priče nego osebujne ličnosti, što sasvim odgovara piščevoj nameri – da pripovedač ostane nepoznat, nedokučiv, nepouzdan, da priča sama sebe pripoveda. Ova knjiga otkriva sve Albaharijevo majstorstvo u tome da nenametljivim postupkom kreira atmosferu jeze i teskobe.
David Albahari (Serbian Cyrillic: Давид Албахари, pronounced [dǎv̞id albaxǎːriː] was a Serbian writer. Albahari wrote mainly novels and short stories. He was also a highly accomplished translator from English into Serbian. Albahari was awarded the prestigious NIN Award for the best novel of 1996 for Mamac (Bait). He was a member of SANU (Serbian Academy Of Sciences And Arts).
Trebalo mi je tek 2 sata da pročitam ovu izvrsnu knjigu. Nevjerojatno je kako se literarna majstorija prepozna nakon prve rečenice i kako zapravo shvaćaš da je pisanje umjetnost. Teška, jaka, provokativna knjiga... i poprilično žanrovska, što je za Albaharija, zapravo, čudno.
Jasno mi je zašto Albahari za ovaj roman nije dobio NIN-ovu nagradu, iako je kraj (")ubitačan(") u svakom smislu. Odlična tema, odličan kraj, ali je delo u celini mlako. Izgleda da je Albahariju nestalo snage da piše kao u starim, tj. mlađim danima. Takođe, smeta mi što su fusnote smeštene na kraj knjige, jer neprestano listanje i traženje fusnote na poslednjim stranicama, meni bar, ubija čar čitanja.
Ne volim da dajem ocene sekund nakon pročitane knjige, ali definitivno zanimljiva knjiga, puna nekih čudnih pitanja, iako se čita u dahu, verovatno je bolje pročitati je još neki put, kako se i ističe u knjizi. Osim glavnog dela priče, tu je i deo o samom pričanju, šta je priča i kad ona prestaje da bude priča, šta utiče na nju i koliko je priča zapravo, rekao bih, samo delić istine ispričane iz isključivo jednog ugla, iz ugla jedne osobe, ma koliko je osoba pričalo. Mislim da je ovaj deo o priči zapravo neki "skriveni" razlog pisanja ove knjige. Što se tiče samih likova, zanimljivo su opisani, iako se sve vreme zna epilog, opet nekako ostaje neobičan kraj. Nije mi se svidelo što nekako nije dovoljno razvijen lik žene Mare, iako je imao potencijala, ostao je nedovršen. Što se tiče same forme, odnosno beleški na kraju, uglavnom sam protivnik toga, iako ima knjiga gde mi je zapravo to bilo skroz zanimljivo, i ova knjiga je jedna od njih, osim što možda na samom početku ima malo previše beleški i "skokova" na kraj knjige. Lep način pisanja, nije teško za čitanje. Sve u svemu, sumirano, zanimljiva priča, neočekivana i očekivana u isto vreme, drži pažnju iako je možda i premalo događaja, ali mi se čini kao da sem glavnih likova (koji svesno ostaju nedovršeni kako bi ih svako razumeo drugačije), ostali nisu do kraja opisani. U svakom slučaju, preporuka za pročitati ovo, ne toliko obimno delo :)
I don't like footnotes. They serve a purpose when providing small amounts of additional information, like references, translations, etc. I could also imagine an experimental usage with nested or even cyclic footnotes, creating a maze for the intrepid reader. A quarter of this book is footnotes. This could still be amusing, but the subject of the book is rather serious: the attempt to justify a murder. Moreover, it feels like a publisher suggested substantial cuts, and these cuts were converted into footnotes. On the slightly more positive side: There are numerous witty remarks that approach the quality of aphorisms. Many of them are hidden in the footnotes, and many of them feel shallow after a while.
I really enjoyed the author's book Checkpoint, though.
Ne znam da li je problem u meni ili u autorima koje sam izabrao da citam. Taman sam pomislio, negde na polovini knjige, da sam otkrio najbolju knjigu zivih pisaca Srbije: zato sto su recenice majstorske, zato sto je da poptuno novi ugao gledanja na skrajnutu temu, zato sto je duzina romana idealna za savremenog citaoca, zato sto je odlicno legao eksperiment sa fusnotama (citao sam ih na kraju, kao da sam citao novu pricu, iz razlicitog ugla, na istu temu). A onda je, u poslednjoj trecini, roman poceo da klizi nepovratno u los zavrsetak, dinamika opala i bez jasne poente. Ova knjiga je realno za cetiri, ali za Davida vaspitna trojka, zato sto bi David trebao da zna kako se to mnogo bolje poentira.
"A onda se probudiš jednog jutra i sve ti je nekako drugačije: taj, do tada tuđi, drugi jezik odjednom nije tako stran i uskoro ćeš, slutiš, početi da sanjaš na njemu. I tako počinje novi život, život bez povratka, život koji je samo odlazak, ali koji je ipak život, što je bolje, kako je rekla Mara, od bilo kog drugog života koji naizgled bogatiji, zapravo i nije život."
Knjiga mala po obimu, brzo se cita. Tema zanimljiva. Fusnote nisu na dnu strana kako je uobicajeno vec su na kraju knjige kao zasebno poglavlje. Nisam prelistao knjigu pa sam ih tek na kraju procitao... to mi se nije dopalo.
Jedno vrijeme sam bio zasićen Albaharijem i morao sam da napravim dužu pauzu i zato mi je vjerovatno Životinjsko carstvo leglo odlično. Prepoznatljive majstorske rečenice i upečatljive slike.