Iako već naviknuti da nam Marko Šelić - Marčelo direktno u lice govori istinu, bez obzira na to da li su u pitanju njegovi prozni tekstovi ili poezija, on je ponovo uspeo da nas iznenadi: ovoga puta "knjigoalbumom". Skeniranje realnosti i analizu razloga zbog kojih smo danas bezmalo svi akteri jednog "napetog šoua" nalazimo u Markovim tekstovima pesama koje se nalaze na albumu (a koji je sastavni deo ove knjige) i u esejima koje pored Marka potpisuju reditelj Kokan Mladenović, pisci David Albahari, Mihajlo Pantić i Pavle Zelić aforističar Dalibor Đorđević, rok kritičar Petar Janjatović, kolumnista Draža Petrović, mirovni radnik Milan Colić, psiholog i psihoterapeut Vladan Beara i koordinatorka organizacije ASTRA Elena Krsmanović.
Na Vama je da odlučite da li ćete iščitavati muziku ili slušati knjigu; u svakom slučaju, u vašim rukama se nalazi jedinstvena zbirka savremene poezije i pronicljivih, svežih, analitičnih, ali i ljudski toplih portreta sveta koji nas okružuje.
Marko Šelić, poznatiji kao Marčelo, (rođen 22. januara 1983. godine u Paraćinu) je srpski hip hop muzičar. Pored muzike, Marčelo se bavi i pisanjem proze, studira srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. U februaru 2008. godine objavio je roman Zajedno sami (Vegamedia). Godinu dana kasnije objavio je zbirku tekstova O ljudima, psima i mišima (Vegamedia). 2012. godine izdaje roman Rubikova stolica (početak trilogije Maltrego). Marčelo je 2006. dobio nagradu "Davorin" za najbolji rok/pop/hip-hop album iz Srbije, kao i nagradu TV Metropolis za najbolju pesmu godine, što je jedinstveno priznanje za njegovo muzičko stvaralaštvo. U poslednje vreme je više okrenut svom glavnom zanimanju - pisanju. Redovni je kolumnista dnevne "Politike", a bio je novinar časopisa "Huper" i povremeni bloger na B92 sajtu. Početkom februara 2008., svetlost dana ugledao je njegov prvi roman: "Zajedno sami" (VEGA media). Roman je dobio Popboksovu nagrada za najbolje beletrističko delo 2008. godine, po mišljenju publike. Treći studijski album, "Treća strana medalje" (Multimedia Records), izašao je sredinom decembra 2008. Za taj album je u junu 2009. dobio regionalnu nagradu Indexi u kategoriji najbolji hip-hop album godine. U oktobru 2009. objavio je zbirku tekstova "O ljudima, psima i mišima" (Vegamedia). U novembru 2010. godine pojavio se njegov četvrti album, pod nazivom "Deca & Sunce" (Multimedia), prvi put potpisan kao "Marčelo & Filteri". Prvih hiljadu primeraka albuma su, uz kupljenu kartu, dobili posetioci rasprodatog Marčelovog beogradskog koncerta u SKC-u, na kome je proslavio prvih deset godina rada.
Možda nije on bezgrešan Ali je Marčelov kamen bačen i udara... Pravo u cilj! Njegove rime i ritam i pritajeni bluz I seta i ljubav i mržnja i sluz I zrno nade što kroz peščanik vremena klizeći polako u zrno gneva se pretvara... Marčelovo oko nepogrešivo vidi sve Laž, svuda samo laž i varanje: Prosečne prostačke face plitkog racija zbog čijih gluposti pati cela nacija, Lažne doktorande i lažne muzikante koji pod krinkom sveopštega „znanja“ postižu da narod slep i gluv im se klanja, I opajdare rasne što kriju svoj dualitet, kako menjaju obraz jer im treba stalni komoditet.
Tu neće biti krivice što nije umeo bolje da ume Jer reči su jasne svako ovo mora da razume Hirurški seku britke Marčelove rime Napetost mu dala podstrek da se pozabavi svime... Napeti šou nije za slepe i gluve, i samim tim Nije ni za one što su zadovoljni svim
Ovo je saundtrek smaka Srbije...
(nisam hip-hoper ali možda bi moglo da prođe...) I da rezimiram... Veoma inspirativno, konspirativno,... Hirurški precizno, otrovno, satirično, ironično, cinično, so za otvorene rane ove zemlje i onih koji žive u njoj... Inteligentno, vispreno, jezički kreativno, društveno angažovano... Marka Šelića pre svega treba gledati kao pesnika i esejistu - on definitivno ima šta da kaže i treba ga saslušati pažljivo. Jedina zamerka što svoje mesto u knjizi i na albumu nisu našla dva izuzetna Marčelova songa za predstavu "Doktor Nušić" - "Behu nekad bednici" ("...Kompromis do kompromisa - kompromiskuitet...") i "Čovek se najteže na sreću navikne" ("...Kako je dobro biti odavde! Nema stresa, nema dan D!...") Čista petica!!!
Ej, Markić, nisi loš, ali kao da čitam istu stvar peti put od tebe. Pritom sam NŠ pročitala za manje od dva sata...a o obično nije dobar znak. Neki delovi su totalno bespotrebni ili barem meni behu nezanimljivi. Jedva se naterah iz poštovanja da ih ne preskočim nego da prođem kroz njih. Previše presličnih fotografija, očekivah od tebe da svaka ostavlja poruku...ipak ništa od toga. Malo sam se zbunila na pozivku Dubioze (don't care za SARS pa mi je svejedno za taj deo)... Moš ti to i bolje.
Mislim da je u stvari ovo zanimljivo samo nama koji pratimo tvoju karijeru od početka, što muzičku, to i spisateljsku i novinarsku, pa znamo na šta se odnosi skoro sve što referencuješ. Možda grešim. U svakom slučaju, čekam drugi deo Malterega da me opet oduševi.
Ima nešto u književnim djelima koja odskaču svojim stilom od klasičnih velikih djela. Ali ih to ne čini lošijim, već naprotiv. Marčelo svojim britkim stilom, žargonom priča sve ono što mi već sami znamo. Što čuči u nama kao nasilinik u Pegli. Sve ono o čemu smo mislili, promišljali a nismo znali kako da to konkretizujemo riječima. A kako je Orvel rekao 'Dobre knjige su one koje ti kažu ono što već sam znaš.'
Definitivno nije knjiga koja zavrijeđuje ocjenu vrhunskog remek-djela, no ovo je bio moj prvi susret sa Marčelom, a "Napet šou" sam pročitao u dahu, ponajviše zbog dijeljenja istih svjetonazora, iste količine mizantropizma u nama i kritičnosti prema savremenim zbivanjima.
Ovaj knjigoalbum reprezentativan je primjer Marčelovog odmišljanja svijeta te istu notu kritike provlači i kroz svoje druge knjige, stoga bih preporučio čitanje njegovih knjiga počinjući od "Napet šou." Tu je njegov stil izbrušen (pjesme), misli i koncepti koje hoće da prezentira su jasni i notorni, a ova knjiga upotpunjuje pjesme sa albuma Napet šou pojašnjavajući njihovu tematiku ili genealogiju pjesama.
🌸 “Kad je čovek očajan i gladan svega, rasprodaja nade jeste idealna trpeza; nada je jedini proizvod koji možeš da prodaš i čoveku koji nema ni ćorav dinar”
“Najbolje što možeš jeste da naučiš da živiš s prekidačem, a da ga ne pipaš.”
“Nada je stvar koja uvek stoji u gornjem delu peščanog sata svako zrno koje pređe dole više nije zrno nade, nego zrno besa.”
“Bolje je biti ništa nego biti nešto loše”
“Nijednog sebe nikada nisam pojmio kao sezonskog sebe...”🌸
"Gde nalaziš inspiraciju", esej o kreativnom procesu i pisanju, je jedna od boljih stvari koje sam pročitao u poslednje vreme. Ima još nekoliko bisera, poput trijaloga o ljubavi, pa ni razgovori o stanju u muzici nisu daleko. Čak i onaj o babama je zabavan, mnogo više nego što je izgledalo da će biti.
Medjutim, s druge strane, neki eseji su puni defetizma i negativnosti (istina, većinom su ih pisali gostujući autori, ne Šelić, ali ovde pišem kritiku knjige). Nemam ništa protiv satire, cinizma ili kritike onoga što je loše, ali mrzim direktna razmišljanja tipa nema nam spasa, pali odavde, propala država... Kritikovanje društva po svaku cenu vidim više kao slabost onoga koji ga kritikuje, u cečini slučajeva dobijam osećaj da na taj način želi da se dokaže da je bolji, da se izdigne iznad drugih... U istom pravcu je i elitističko razmišljanje u nekim delovima. "Mi intelektualci, oni majmuni," u nekim delovima čak i bukvalno. Iako na kraju piše protiv nade i protiv očaja, čini mi se da su neki delovi baš puni očajanja.
Ocena? Zbog ovoga zamalo 3/5, ali po svežini napisanog zaslužuje više. I zato, više.
,, Nada. A kada bi smo zagrebali, videli bi smo videla da je to samo lepa, umivena rec za bespomocnost. Nadam se - sta to znaci? Priznajem da sam ucinio sve sto je do mene i sada je sve u rukama nekog drugog, vise sile, slucajnosti. Tu ja ne mogu ama bas nista osim da strepim i sedim. Stepnja je raskrsnica, odatle pesimisti srecu u ocaj a optimisti u nadu. Naravno moguc je i u zivotu najrealniji, jos jedan rasplet: situacija iscekivanja okoncava se nekim kokretnim ishodom, stvar se razresi i vise nema raskrsnice - svako mozda zavrsi ili kao DA ili kao NE. Ali to ne vazi za nase krajeve. [...] Navikli smo da nam moto bude postojim, dakle postojim. Tek toliko. "
Predobra knjiga. Marko kao i do sada, recit i konkretan. Ono sto se meni posebno svidelo je, da ono sto ja mislim o ljudima i svetu, on je kroz knjigu rekao. Preporuka!