Roman Crveno pile donosi još jednu napetu avanturu urednika crne kronike Ive Remetina i njegova prijatelja Vlade Šoštara, inspektora u zagrebačkoj policiji. Kada za vrijeme jednog uobičajenog obiteljskog posjeta prijateljima u jednom novozagrebačkom naselju Ivo Remetin postane jednim od prvih svjedoka ubojstva, neće ni slutiti da je smrt mlade žene samo početak krvavog niza zločina. Ubijena je mlada žena, koja za međunarodnu korporaciju prodaje lijekove, a potom i njezin muž, koji je šef kabineta ministra iseljeništva. Istražujući sa svojim prijateljem, policijskim inspektorom Vladom Šoštarom, Remetin upoznaje različite ljude i dobiva uvid u neobične sudbine, da bi na kraju, zahvaljujući svojoj pronicljivosti, uspio riješiti zagonetku.
Poučen dugogodišnjim iskustvom na mjestu urednika crne kronike u jednom dnevnom listu, novinar Ivo Remetin uspješno rješava brojne zamršene zločine u mnogim romanima Pavla Pavličića. Posljednjih godina čitatelji su mogli pratiti njegove avanture u romanima Tužni bogataš, Zmijska serenada, Cvijeće na vjetru, Krvnik u kući, Stara ljubav i Krvna veza, a Crveno pile još je jedan napeti krimić sa zagrebačkih ulica.
Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je poredbenu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti). Od 1970. g. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979, Književna genologija, 1983, Stih u drami, drama u stihu, 1985, Sedam interpretacija, 1986, Poetika manirizma, 1988, Stih i značenje, 1993, Barokni stih u Dubrovniku, 1995. Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975, Dobri duh Zagreba, 1976, te dvadesetak romana: Plava ruža, 1977, Stroj za maglu, 1978, Umjetni orao, 1979, Večernji akt, 1981, Slobodni pad, 1982, Trg slobode, 1986, Rakova djeca, 1988, Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast,1996... Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i "pročitati" iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom posljednjem romanu Numerus clausus u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine. Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.
Budući da dosad nisam napisala nijedan osvrt na Pavličićev serijal o istragama Ive Remetina, red je da to učinim sad :) Moj prvi susret s Remetinom je bio u “Krvniku u kući”, i od tog romana brižljivo pratim i, usudim se reći, radosno iščekujem nove avanture našeg urednika.
Nije teško pogoditi zašto. Kad god čitam romane o Remetinu, preplavi me neka blagost i ugoda. Za to su dijelom zaslužni slučajevi. Kod Remetina nema izopačenih serijskih ubojica koji čuče na mračnim parkiralištima u nadi da će ucmekati protagonista, ne, jer ovo nije američki tip trilera. Umjesto toga, slučajevi su puno priličniji hrvatskoj zbilji - uglavnom je riječ o običnim ljudima u neobičnim/kriminalnim situacijama.
Ali tu je i druga komponenta - trojstvo Šoštar-Remetin-Luka, koje čini karakternu osovinu serijala. Bez tajanstvenog žbira i ekscentričnog pobočnika, Ivo Remetin ne bi bio to što jest - em što ne bi sudjelovao u istragama, em što bi izostajale njegove čuvene rekacije na Lukine teatralije. No koliko god se i Šoštar i Luka na prvu činili zanimljiviji per se, meni je puno draže što smo u glavi Ive Remetina. Moji razlozi su vjerojatno oni isti koji izazivaju Šoštarovu i Lukinu zavist… Remetin je naš čovjek, realiziran na svim životnim poljima. U redakciji crne kronike je šef koji ima fleksibilno radno vrijeme, te štitonošu i šegrte koji mu omogućuju da bude aktivan u istragama. A kad razmišlja o istragama, uvijek ima gospođu Remetin (kojoj, zanimljivo, ni nakon toliko knjiga na znamo osobno ime, kao ni ostatku Remetinove uže obitelji) s kojom može prokomentirati tekuće događaje te tako nadoći na neku dobru ideju.
A i sam Remetin je podesniji Pavličiću kao sredstvo za komentiranje društvenih promjena, suvremenih događaja, te ironiziranje vlastitog žanra. I to je jedan od razloga zašto mi je ovaj serijal simpatičan - ne shvaća se ozbiljno…
Slavni urednik zagrebačkih crnih kronika Remetin ovog je puta u svom Zapruđu (gdje je i nekad živjelo) i gdje se dogodilo ubojstvo njegovih (nekadašnjih) susjeda unutar imućne, ali i disfunkcionalne obitelji koja stoji, kako se čini, iza nedavnih pronevjerja s poplavama u Slavoniji.
Pavličić je danas bez neke dvojbe simbol zagrebačkih ulica i vjerojatno najproduktivniji hrvatski pisac modernog doba koji je uz to i esejist i pravi stručnjak za pisanje romana i kreiranje kriminalnih priča. Njegove romane krase odlike točne preciznosti, blago zabavnog dokoličarenja i dobre misterije koja vrlo često dovodi do zadovoljavajućeg raspleta. „Crveno pile“ svakako nastavlja ovaj niz kojega čini 50-tak romana i zbirka pripovijesti. Njegov omiljeni književni junak Remetin koji je po nekim govorkanjima djelomično utjelovljenje popularnog Straže (Mladena Stražimira) – urednika crne kronike Večernjaka iz 80tih, istragu u sjedni nebodera u Zapruđu više špijunira nego rješava uz pomoć istražitelja Šoštara i njegova pomoćnika Hrastinskog. Uz središnju priču, pomalo sapuničarski pratimo i nestanak majke Remetinova kolege iz redakcije Luje Katića zvanog Luka, što zapravo ne vodi ničemu posebnom i unatoč mojoj prisnosti sa domaćim piscima kojima uvijek malo podilazim, to moram i istaknuti jer je riječ o gotovo trećini romana što izaziva zamor. Naposljetku, početni ritam i zabavljenost slučajem, vrlo blago uspijevaju podizati tek nova ubojstva i poneki zanimljivi dijalog u lokalnom kafiću, no kako se bližimo rješenju slučaja, tako i sam interes jenjava i ulazimo u neku dobro poznatu prosječnost jedne solidne epizode Zločina i kazne. Preporuka je za one koji traže blagi krimić s poprilično „susjedovskoga“ u sebi bez pretjerane akcije.
Urednik Remetin dolaskom u posjetu prijatejima u svom starom kvartu Zapruđu biva među prvim svjedocima sumnjive smrti mlade žene i majke. Ubrzo nakon njene smrti ubiju i njenog supruga i svekrvu,a njihova malena kći ostaje samo s tetom. Remetin je posebno sojetljiv na slučaj zbog malene djevojčice jer je i sam dhed malenog dječaka kojeg čuva zajedno sa svojom suprugom. Remetin pomaže prijatelju i policijskom inspektoru Šoštaru u istrazi. Cijeli se predaje toj istrazi i na kraju shvati tko je ubojica. Svidio mi se ovaj naš krimić koji je lako i vrzo čitljiv te drži pažnju.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Zgodan i pitak krimić. Ne suviše pretenciozan i s obzirom da je smješten u Zagrebu - s onim osjećajem poznatosti kojeg imam i kad gledam domaće filmove. Možda bi me ova pričica da je smještena u neki Duluth ili PAris, Texas ostavila nezainteresiranim i bio bih možda puno kritičniji - ovako, sasvim zgodno.