Dokle god se ijedno biće na ovom svetu iskreno moli za našu dušu, za nas ima spasa.
Mnogi od nas nazivaju sebe grešnima, a možda se odista i smatraju takvima. No tek trpljenje uvreda pokazuje kakvo je srce. Kad je čovek na ivici života, jednom nogom sa one strane, više mu je svejedno šta će bilo ko osim dragog Boga misliti o njemu... Sa taštinom se raskrsti već na drugom stepenu bola... Neka vam ova knjiga bude znak posebne naklonosti da ja, kao najgora od vas, nečemu ipak služim, da vam moje muke i tuge posluže za skraćenje vašeg puta Ljubavi... Jer sve na ovom svetu ima svoju svrhu i mesto, a tako često ne vidimo i ne razumemo znakove koje dobijamo... Neka moj bol služi da vi ne osetite bol...
Kada si u remisiji, ti si u limbu… Nisi bolestan, ali nisi ni zdrav. Ti čekaš… Čekaš da se bolest vrati, a nadaš se da se neće vratiti… Ovim rečima počinje nastavak ispovesti Isidore Bjelice započete knjigom Spas. Uvek je potrebna velika snaga da se čovek sučeli sa sobom. Isidora je pokazala da ima još veću hrabrost jer je istinu koju je morala priznati sebi odlučila da podeli sa drugima. Nastavljajući borbu za život ona nastavlja da nas podučava o tome kako da živimo u ljubavi i nadi i kako da pronađemo veru.
U drugom delu knjige i ovoga puta pronalazimo vodič za alternativne metode lečenja, kao i brojne savete i primere iz ličnog iskustva o tome kako da se bolje podnesu bolne i dugotrajne terapije koje nam nudi klasična medicina.
Serbian prose writer, playwright and public figure.
Based in Belgrade for most of her career, Bjelica produced over 55 books - novels, short story collections, plays, travel books and screenplays. Her work usually explores taboo themes. She also worked as a columnist for several magazines and newspapers.
Isidora Bjelica was briefly married to Dragoslav Bokan, and then to professor Nebojša Pajkić with whom she has a son and a daughter. She died (age 52) after a long battle with cancer.
Ovo je zapravo dva. No, ima neke mračne duhovitosti u pisanju ove žene, dirljivih trenutaka preispitivanja, introspekcije. Ne nalazim zlobu ni u jednom segmentu ovog opisa borbe, ima poetičnih scena. No, sve se prepliće sa nekim banalnostima, ako mogu reći, čak i patetikom. Segmenti sa opisima alternative i ostalih nepouzdanih begova, možda pojačavaju utisak očaja. No, po mom mišljenju to je samo još jedan trag ovog zaostalog i zabludelog, neosvešćenog čoveka. Dakle, 2. Možda to nekada i grafički uobličim. Za sada neka ga ovako.