What do you think?
Rate this book
Podjele
Po riječima autorice, priča o dvije sedamnaestogodišnjakinje, Židovki Sarah i Palestinki Leili, glavnim junakinjama romana, bila je neka vrsta opsesije koja ju je progonila od trenutka kada je u novinama vidjela slike dviju vrlo sličnih djevojaka od kojih je jedna bila bombaš samoubojica, a druga njezina žrtva.
Sarah i njezina majka su nakon napada 11. rujna napustile New York i otišle u Jeruzalem. Leila je pak "rođena u kavezu", u izbjegličkom logoru na Zapadnoj obali i tek povremeno s majkom dolazi u Jeruzalem. Djevojke će se prvi put "susresti" u ogledalu postavljenom na tržnici u arapskoj četvrti: njihova su lica toliko slična da se pitaju vide li u ogledalu vlastiti ili tuđi odraz. Aubry metaforu ogledala vješto provlači kroz cijeli roman u kojem iste događaje i teme (šetnja Jeruzalemom, dugo očekivana kiša, večernji izlazak, sat povijesti, obiteljski odnosi, smrt, prošlost itd.) naizmjence vidimo iz perspektive dviju djevojaka. Taj paralelizam doživljava kobno ubrzanje na zadnjim stranicama romana na kojima pratimo Sarah zaokupljenu mislima o skorom ljubavnom susretu, a Leilu na putu prema "mjestu na kojem bol ne postoji".
Roman odlikuje neka vrsta fatalizma jer, čini se, nitko ne može skrenuti s puta koji je određen nacionalnom pripadnošću, sjećanjem, paktom s vlastitom prošlošću. U takvim okolnostima podjela na njihovo i naše nasilje, na žrtve i krvnike, krive i nedužne postaje nemoguća. Na trenutke se čini da će Sarah i Leila uspjeti prevladati jaz koji dijeli njihove narode, no nije se lako otrgnuti zagrljaju predaka, mržnji, želji za osvetom zbog počinjene nepravde. Zbog toga se dvije djevojke koje su fizički vrlo slične i koje često na sličan način promišljaju svijet oko sebe i koje bi u drugim okolnostima mogle biti prijateljice, možda čak i sestre, nikada neće upoznati, ostat će svaka na svojoj strani sve do tragičnog susreta.
Roman o podijeljenom gradu, o udžbenicima iz povijesti koji na različite načine tumače iste događaje, o neraskidivom savezu s prošlošću veoma je blizak hrvatskim čitateljima koji se zbog iskustva nedavnog rata s tom pričom lako identificiraju, pa u potpunosti razumiju riječi Leiline prijateljice: "Postoji nešto što me ovaj pakao naučio: puno je lakše oduprijeti se neprijatelju nego mržnji koju prema njemu osjećamo".
Sarah i njezina majka su nakon napada 11. rujna napustile New York i otišle u Jeruzalem. Leila je pak "rođena u kavezu", u izbjegličkom logoru na Zapadnoj obali i tek povremeno s majkom dolazi u Jeruzalem. Djevojke će se prvi put "susresti" u ogledalu postavljenom na tržnici u arapskoj četvrti: njihova su lica toliko slična da se pitaju vide li u ogledalu vlastiti ili tuđi odraz. Aubry metaforu ogledala vješto provlači kroz cijeli roman u kojem iste događaje i teme (šetnja Jeruzalemom, dugo očekivana kiša, večernji izlazak, sat povijesti, obiteljski odnosi, smrt, prošlost itd.) naizmjence vidimo iz perspektive dviju djevojaka. Taj paralelizam doživljava kobno ubrzanje na zadnjim stranicama romana na kojima pratimo Sarah zaokupljenu mislima o skorom ljubavnom susretu, a Leilu na putu prema "mjestu na kojem bol ne postoji".
Roman odlikuje neka vrsta fatalizma jer, čini se, nitko ne može skrenuti s puta koji je određen nacionalnom pripadnošću, sjećanjem, paktom s vlastitom prošlošću. U takvim okolnostima podjela na njihovo i naše nasilje, na žrtve i krvnike, krive i nedužne postaje nemoguća. Na trenutke se čini da će Sarah i Leila uspjeti prevladati jaz koji dijeli njihove narode, no nije se lako otrgnuti zagrljaju predaka, mržnji, želji za osvetom zbog počinjene nepravde. Zbog toga se dvije djevojke koje su fizički vrlo slične i koje često na sličan način promišljaju svijet oko sebe i koje bi u drugim okolnostima mogle biti prijateljice, možda čak i sestre, nikada neće upoznati, ostat će svaka na svojoj strani sve do tragičnog susreta.
Roman o podijeljenom gradu, o udžbenicima iz povijesti koji na različite načine tumače iste događaje, o neraskidivom savezu s prošlošću veoma je blizak hrvatskim čitateljima koji se zbog iskustva nedavnog rata s tom pričom lako identificiraju, pa u potpunosti razumiju riječi Leiline prijateljice: "Postoji nešto što me ovaj pakao naučio: puno je lakše oduprijeti se neprijatelju nego mržnji koju prema njemu osjećamo".
159 pages, Hardcover
First published August 30, 2012
2 people are currently reading
28 people want to read
About the author
Gwenaëlle Aubry
26 books7 followersGwenaëlle Aubry (born 1971) is a French novelist and philosopher.
She studied at the Ecole Normale Supérieure in the Rue d'Ulm and at Trinity College, Cambridge. She graduated with the Doctor of Philosophy. She lectured in ancient philosophy, at the Nancy 2 University, from 1999 to 2002, a research fellow at CNRS since 2002. She taught philosophy at the Paris-Sorbonne University.
She has published several books and articles on ancient philosophy and its contemporary reception, and translated Plotinus.
She is the author of five novels: The Devil spotter is the story, haunted by the figure of Persephone, of the passion of a teenager for a mature man; The Detached was the story told by 'a young woman, Margot, distant sister of Florence Rey, from the prison where she is incarcerated. She says her love for Peter, her experience of rebellion and radical rejection. The voice of this prisoner, which still resounds in isolation, is a story about prison, bereavement and deprivation.
Resident of the Villa Medici in 2005, she wrote a novel on the ugliness in our lives, through the inner monologue of an ugly woman on the aesthetic discourse of indifference of the beautiful and the ugly. Following this, she composed an anthology, The (dis) taste of ugliness.
She adapted for France Culture, a radio play of The Death of Virgil, by Hermann Broch.
In 2009, she won the Prix Femina for Personne, a story about her father who suffered from manic-depression. From the diary he kept which she found after his death, and also her own memories, she traces the fragmented portrait of a man who was a stranger to himself and the world.
(from Wikipedia)
She studied at the Ecole Normale Supérieure in the Rue d'Ulm and at Trinity College, Cambridge. She graduated with the Doctor of Philosophy. She lectured in ancient philosophy, at the Nancy 2 University, from 1999 to 2002, a research fellow at CNRS since 2002. She taught philosophy at the Paris-Sorbonne University.
She has published several books and articles on ancient philosophy and its contemporary reception, and translated Plotinus.
She is the author of five novels: The Devil spotter is the story, haunted by the figure of Persephone, of the passion of a teenager for a mature man; The Detached was the story told by 'a young woman, Margot, distant sister of Florence Rey, from the prison where she is incarcerated. She says her love for Peter, her experience of rebellion and radical rejection. The voice of this prisoner, which still resounds in isolation, is a story about prison, bereavement and deprivation.
Resident of the Villa Medici in 2005, she wrote a novel on the ugliness in our lives, through the inner monologue of an ugly woman on the aesthetic discourse of indifference of the beautiful and the ugly. Following this, she composed an anthology, The (dis) taste of ugliness.
She adapted for France Culture, a radio play of The Death of Virgil, by Hermann Broch.
In 2009, she won the Prix Femina for Personne, a story about her father who suffered from manic-depression. From the diary he kept which she found after his death, and also her own memories, she traces the fragmented portrait of a man who was a stranger to himself and the world.
(from Wikipedia)
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 6 of 6 reviews
September 20, 2018
3/4 Paralelni način pisanja o dvije djevojke,različite kulture i nacionalnosti,na trenutke mi je bio dosta težak. I sama tema p potlačivanju i žrtvovanju-terorizmu je zastrašujuća.Treći,posljednji dio knjige ,pročitala sam sa grčem u želucu.
December 9, 2014
"Podjele" sam gotovo progutala. Knjiga me je potresla, rastužila, često užasnula, duboko dirnula. Priča od dvije 17-godišnje djevojke, Židovki Sari i Palestinki Leili, koje fizički nevjerojatno sliče, a čiji se korjenito različiti životi na kraju ipak isprepletu. Nažalost - zauvijek, u smrti.
Gwenaëlle Aubry napisala je priču o nečemu, za što svi mislimo da o tome dovoljno znamo, ne da nam se više slušati vijesti o "tim Židovima i Arapima" tamo negdje u Izraelu, Palestini, gdje već. Ludi su jedni i drugi. Jedni druge kolju, uništavaju, bacaju kamenje, mladi ljudi postaju samoubojice, uvjereni da će kao mučenici završiti u raju, posebno ako im među žrtvama, uz Židove, bude još koji Amerikanac.
Ali zapravo znamo tako malo. Najmanje o njihovim unutarnjim previranjima, mukama kroz koje (u sebi) prolaze zato što su, eto, jedni rođeni kao Židovi (bilo gdje na svijetu, ali se onda odluče živjeti u Izraelu), a drugi kao Arapi (a posebno Palestinci, koji se već kao mala djeca igraju "mučenika" koji sretno ubijaju "proklete Židove što su nam ukrali zemlju"). Sve je to previše strašno, mučno i žalosno. Uvijek se trudimo govoriti i ponašati se kao da nam je cijela Zemlja dom i kao da naša nacionalnost, vjera, država u kojoj smo se rodili nisu prvo i jedino što nas određuje. U ovoj priči, nažalost, ispada da to jest prvo i najvažnije. I da se zbog toga životi gube kao novčići, oni mali "petoparci" što smo ih skupljali kao djeca.
Stil Gwenaëlle Aubry je poseban, poput misli koje samo teku, ponekad se izgubite u njima, ali vas ona brzo vrati. Sjajna, dojmljiva knjiga.
Gwenaëlle Aubry napisala je priču o nečemu, za što svi mislimo da o tome dovoljno znamo, ne da nam se više slušati vijesti o "tim Židovima i Arapima" tamo negdje u Izraelu, Palestini, gdje već. Ludi su jedni i drugi. Jedni druge kolju, uništavaju, bacaju kamenje, mladi ljudi postaju samoubojice, uvjereni da će kao mučenici završiti u raju, posebno ako im među žrtvama, uz Židove, bude još koji Amerikanac.
Ali zapravo znamo tako malo. Najmanje o njihovim unutarnjim previranjima, mukama kroz koje (u sebi) prolaze zato što su, eto, jedni rođeni kao Židovi (bilo gdje na svijetu, ali se onda odluče živjeti u Izraelu), a drugi kao Arapi (a posebno Palestinci, koji se već kao mala djeca igraju "mučenika" koji sretno ubijaju "proklete Židove što su nam ukrali zemlju"). Sve je to previše strašno, mučno i žalosno. Uvijek se trudimo govoriti i ponašati se kao da nam je cijela Zemlja dom i kao da naša nacionalnost, vjera, država u kojoj smo se rodili nisu prvo i jedino što nas određuje. U ovoj priči, nažalost, ispada da to jest prvo i najvažnije. I da se zbog toga životi gube kao novčići, oni mali "petoparci" što smo ih skupljali kao djeca.
Stil Gwenaëlle Aubry je poseban, poput misli koje samo teku, ponekad se izgubite u njima, ali vas ona brzo vrati. Sjajna, dojmljiva knjiga.
February 13, 2014
PDL du LdP 2014
Un roman superbe, violent et lumineux, sur la guerre larvée entre Israël et Palestine. Tous ont tort, tous souffrent au delà des mots, au delà de Dieu, présent dans chaque parole mais absent de tous les actes. Les destins croisés de jeunes filles qui auraient dues être amies mais qui ne se rencontrent que dans une tragédie dont Jérusalem est le décor. L'écriture est riche et fluide et les dernières pages sont tout simplement superbes. Un livre dur comme une pierre jetée
Un roman superbe, violent et lumineux, sur la guerre larvée entre Israël et Palestine. Tous ont tort, tous souffrent au delà des mots, au delà de Dieu, présent dans chaque parole mais absent de tous les actes. Les destins croisés de jeunes filles qui auraient dues être amies mais qui ne se rencontrent que dans une tragédie dont Jérusalem est le décor. L'écriture est riche et fluide et les dernières pages sont tout simplement superbes. Un livre dur comme une pierre jetée
February 28, 2022
j’ai énormément aimé ma lecture. autant l’écriture de l’auteure extrêmement poétique et belle. que l’histoire en elle-même, les chemins croisés.
c’était des fois durs à lire, il y avait beaucoup de violence, de souffrance, de colère et c’est ce qui fait la puissance de ce roman.
c’était des fois durs à lire, il y avait beaucoup de violence, de souffrance, de colère et c’est ce qui fait la puissance de ce roman.
December 23, 2012
Un beau livre que j'ai mis du temps à aimer ayant le sentiment, au début, de lire une suite d'articles du Monde sur Israël et la Palestine.
May 22, 2013
Une histoire triste, lourde. Tres bien ecrit mais tragique.
Displaying 1 - 6 of 6 reviews