Slobodanida je misaona igra o alternativnim Srbijama, ali je i turobna satira, parodija na samoukidanje današnjih Srba. Koji god ugao gledanja odaberemo, on će posvedočiti o činjenici da pojmovi Srbi, srpski i Srbija trenutno nemaju suštinskija značenja. Moramo ih ponovo napuniti smislom — spaljivanjem hartijanih tigrova i rušenjem kumira. Ako je Knežević, taj anarhični motor srpske fantastike, želeo da o tome razmišljamo, onda je nesumnjivo uspeo. — Zoran Stefanović
Romanom Poslednji Srbin, Boban Knežević se nametnuo kao Dobrica Ćosić srpske naučne fantastike. Sa Slobodanidom sumnjam da je postao Mihiz naše žanrovske proze, ovo je naučnofantastična "Autobiografija o drugima" kakvu je mogao ispisati samo neko ko je često žrtvovao svoj opus zarad afirmacije, upoznavanja i osluškivanja drugih. A Knežević je takav činilac u našoj književnosti. — Dimitrije Vojnov
U epski gustom tkanju Poslednjeg Srbina Boban Knežević je po paralelnim sveto-vima tragao za korenima problema u koje smo mi kao narod upali. Za razliku od toga, pitko, vodviljski zavodljivo tkivo novog romana, Slobodanida, spremno vam se nudi da sa njega ljuštite dikovske slojeve stvarnosti. Ipak, veliko je pitanje gde ćete se zaustaviti, a još veće šta će vas tamo sačekati... i koliko će vam se sve to dopasti. — Miodrag Milovanović
Boban Knežević je jedan od najistaknutijih domaćih pisaca fantastične proze. Krajem sedamdesetih godina prošlog veka započeo je spisateljsku karijeru klasičnim hard SF pričama u žanrovski specijalizovanim časopisima, pre svega Siriusu i Galaksiji, da bi taj period kulminirao romanom Smrt na Neptunu u X-100 ediciji. Krajem osamdesetih okrenuo se domaćim tematikama i nekoj vrsti mešavina žanrova, pa slede: roman Crni cvet (1993, reprintovan pet puta u Srbiji i u USA - Black Blossom, 2004), roman Čovek koji je ubio leptira (1996) i zbirka priča “Slutnja androida” (2003) kojom je zaokružio taj početni period stvaralaštva sakupivši praktično sve kraće radove nastale u XX veku. Zatim slede romani Poslednji srbin/Živosahranjeni (2009), Slobodanida (2014), kratki roman Vampirijada (2017) i roman Paganin (2020). Autor je (zajedno sa Vladimirom Zavadovskim) Lavkraftijane, enciklopedijskog leksikona pojmova vezanih za Lavkrafta (2020). Pored spisateljskog rada, Knežević se bavio i uredničkim i izdavačkim poslom i od 1981. godine do sada potpisuje više od 300 raznih izdanja, almanaha, zbirki, časopisa i knjiga.
Born in 1959 in Belgrade, Boban Knežević, is a writer, editor, publisher and graphic novels writer.
He's been active in the Yugoslavian literary scene ever since 1978, when his first science fiction story was published. This was followed by over forty other stories and novelettes in various magazines and anthologies, as well as four novels: Death on Neptune (1986), The Black Blossom (1993, 2000, 2003, 2008), The Man Who Killed A Butterfly (1996) and The Last Serb (2009). In Triffides (2001), a three-author anthology, he participated with three novelettes. His new story collection Android's Premonition (2002) marks 25 years of his writing. In the beginning of the 1980s a number of his comics were published in magazines of Former Yugoslavia. As an editor, he made his greatest impact through Dark Vilayet (1988, 1992, 1993, 1996), a series of four voluminous anthologies of Yugoslav authors, as well as the Anthology of Alternative Serbian Fantasy (1994). Many Yugoslav authors have had their debut and subsequently reached prominence in two Knežević-edited magazine, Alef (1986-1991) and Znak Sagite (1993-2020). He also brought out from his Znak Sagite imprint, between 1988 and 2020, thirty books of Yugoslavian authors.
SLOBODANIDA je jedan nedovoljno promišljen, neubedljivo realizovan roman koji svoje rupe nevešto pokušava da zamaskira fragmentarnom strukturom. Idejno je plitak i transparentan, propovednički nastrojen a bez poruke vredne prenošenja (sve to, samo još eksplicitnije, već imate u Bobanovim postovima na podforumu o POLITICI), estetski je siromašan i žanrovski klimav. Istina, za neprobirljive čitaoce ovaj nastavak (ili rimejk?) ENEJIDE biće prilično pitak, i na mikro-planu relativno zabavan: lako se i brzo čita, dobar je za plažu ili čitanje u autobusu. Ne, ovo nije Dostojevski, a nije ni Dik; hell, nije čak ni Fipa! Sve dok se ne udubljujete previše u zaplet i njegovu poentu, ovo vam može čak i biti umereno zanimljivo, mada neupečatljivo i sasvim zaboravljivo, osim na nivou jeftinih prvoloptaških fazona vezanih za neortodoksnu rekontekstualizaciju slavnih ličnosti – pri čemu je, avaj, vađenje iz groba Slobodana Miloševića i njegovo vaskrsavanje na stranicama ove knjige ostalo neopravdano na svim zamislivim nivoima. Detaljno obrazloženje napisao sam ovde: http://cultofghoul.blogspot.com/2014/...
Priča koja nepredvidivo meandrira kroz alternativnu Srbiju 2006. godine. Više puta sam mislio da sam uhvatio tok, ali priča tera da se pretpostavke više puta revidiraju, kako zbog razlomljene narativne linije, tako i zbog postmodernog pastiša od kojeg je tekst sačinjen. U delo su utkane brojne aluzije na druge stvaraoce i dela – kako implicitne na Zelaznijevog Gospodara svetlosti, ili sheveningenske epizode koje podsećaju na njegova dramska intermeca iz On koji oblikuje, tako i posthumanističke tendencije i eksplicitne reference na Dika. Uz reference na lokalnu folklornu tradiciju, političke, istorijske i razne druge okolnosti, opet što implicitne što eksplicitne, čitanje zaista postaje zabavno dešifrovanje rasparčane alternativne stvarnosti u kojoj mesta, likovi i njihovi postupci uopšte ne moraju da imaju veze sa stvarnima. Sveukupno pozitivan utisak.
Zanimljiv roman zamene identita koji uključuje aktere iz našeg političkog i javnog života i vešto se poigrava s njima. Takođe, vuče inspiraciju od jednog čuvenog romana Filipa K. Dika i još poznatijeg filma po njegovom delu. Realno, tri zvezdice al pošto je domaće ostvarenje u pitanju dobiće zvezdicu više...