Rijetko se kad u književnosti ovako iznenada i potpuno neočekivano pojavi glas toliko originalan, začudno nesputan i važan da je potrebno zastati i čuti što nam govori. Točno je takav glas Gabrijele Rukelj Kraškovič, koja je izronila iz prostora duboko proživljena životna iskustva kako bi u svojim proznim zapisima autentičnim i potresnim pripovijedanjem donijela potpuno novu definiciju obitelji. Dok progovara o ljubavi, opsesijama i strastima, svim vrstama zanemarivanja, obiteljskom nasljeđu te bolestima i na koncu – o cvijeću, Rukelj Kraškovič istovremeno ispisuje potresnu elegiju i glasnu proslavu života. “Takav dan je pomalo svečan“, poručuje u davnom šlageru jedan od autoričinih heroja iz ovog rukopisa. A ova knjiga zapisa iz arhive jednog djetinjstva, djevojaštva ali i protagonističine sadašnjosti, bez ikakve je sumnje prava mala svečanost za čitatelja. Tomislav Zajec
Nevjerojatna knjiga, za koju je teško povjerovati da je nečiji književni prvijenac. Ali ni svi pročitani prikazi i pohvalne kritike nisu me mogli pripremiti na ono što me dočekalo u njoj, a to je toksično odrastanje u punom smislu te riječi, koncentrirano u kratkim rečenicama i poglavljima. Iz kojih se pomalja savršeno uredna kuća s cvijećem, a u njoj roditelji koji to nisu i djevojčica koja odrasta bez ljubavi. Sva ta naizgled nostalgična prisjećanja na ploče, pjesme, šlagere, običaje, u stvari su gorka i ostavljaju neugodan okus pri čitanju, koji se gubi tek sa zadnjim stranicama knjige. Ako postoji kvalitetan prikaz tužnog djetinjstva, onda je to knjiga Gabrijele Rukelj Kraškovič. I iskusniji autori mogli bi od nje učiti kako u tako malo riječi reći tako mnogo.
Oduševila me Gabrijela, ovo joj je prvi roman i nije bez razloga pokupio (svu) pažnju (nesamočitateljske) javnosti. Kao i kod nedavno pročitanog (meni izvrsnog) dnevnika Krune Lokotara i ovdje se radi o kratkim formama. Kratkim tekstovima, kratkim rečenicama. Izvrsnom ritmu, tonu, onom neizrečenom, tužnom i umirujućem istovremeno. Zabilješka o životu u kojem evidentno nije nedostajalo cvijeća i malograđanštine, ali je ljubavi i empatije. Volim i ono što je izrečeno i ono što nije. I sve je taman u tom tekstu. Okrećem stranicu za stranicom. Bolno, utješno. Popraćeno sa šlagerima koji su zapravo, pomno odabrana, pozadinska zvučna kulisa. Uz pjesme, tu su još i komadi namještaja, predmeti iz nekih prošlih vremena, koji možda (kod nekih čitatelja) bude nostalgiju, ali u ovom romanu autorica uglavnom ne zauzima stav, ona samo bilježi. Bilježi i ne osuđuje. Šteta bi bilo da G.Š.K. više ne piše – ali razumjet ću je. Do tada – preporučujem svima.
Autorica se igra temeljnom premisom knjige koja glasi: mjesta koja su puna cvijeća, a ujedno i reda i strukture, skrivaju puno tuge. Ona sama odrasla je u kući iz naslova, što nam može ukazati na atmosferu djela. Stilski, tekst je mogao biti malo više ispoliran, malo tečniji u svom kretanju, manje dokumentaristički, više osoban, ali onda bi to značilo uljepšati ga, kao da ga ukrašava cvijećem, što ne bi bilo autentično autorici. Zato dajem peticu i nadam se još kojem izletu autorice u književnost.
Arhiv jednog djetinjstva. Elegija o vremenu, prolaznosti, nedostatku ljubavi i razumijevanja. U kući i u vrtu u kojoj odrasta autorica ovih melankoličnih prisjećanja puno je svakojakog cvijeća, ali nema radosti, emocija, životne autentičnosti. Odrasta u posvojiteljskoj obitelji u tipično malograđanskom miljeu. Siva svakodnevica, neporemetivi ritam, učmalost, tuga. Susreti s pravom majkom i pravim ocem donose samo nova razočaranja. Bolest se u romanu javlja kao metafora jednog egzistencijalnog stanja. Čitav je život liječenje od rana iz djetinjstva. Djelo karakterizira stilski minimalizam i poetika oduzimanja. Veliko osvježenje na našoj književnoj sceni.
Fragmentarno pisana, polagana knjiga koja usprkos svojim teškim temama odbacivanja i neodgovarajućih obiteljskih odnosa ostavlja dojam lakoće, prozračnosti i otpuštanja.
Iznimno depresivan tekst. Stvarno sam se loše osjećala nakon pročitane knjige. Ne bih joj se više nikada vratila, to sam 100% sigurna. Inače, tehnički gledano, proza je dobro napisana, rečenice su lijepe i gotovo da bih rekla da se fino klizi kroz njih, a zapravo grubo zapinješ cijelo vrijeme na njenom sadržaju. I kad sve skupa zbrojim, teško mi je i ocijeniti, dati nekakvu, ikakvu ocijenu ovom prozno-dnevničkom uratku.
Sve kao usputno, da ni ne primijetim, a dotakne me ravno u srž. Precizna i jasna, iako stilski ne odgovara mom izboru knjiga inače, što je tek dokaz kako me osvojila. Nemojte čitati ništa o knjizi prije, samo prođite kroz vrata kuće sa cvijećem.