What do you think?
Rate this book
U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća:
Rijetko se kad u književnosti ovako iznenada i potpuno neočekivano pojavi glas toliko originalan, začudno nesputan i važan da je potrebno zastati i čuti što nam govori. Točno je takav glas Gabrijele Rukelj Kraškovič, koja je izronila iz prostora duboko proživljena životna iskustva kako bi u svojim proznim zapisima autentičnim i potresnim pripovijedanjem donijela potpuno novu definiciju obitelji. Dok progovara o ljubavi, opsesijama i strastima, svim vrstama zanemarivanja, obiteljskom nasljeđu te bolestima i na koncu – o cvijeću, Rukelj Kraškovič istovremeno ispisuje potresnu elegiju i glasnu proslavu života. “Takav dan je pomalo svečan“, poručuje u davnom šlageru jedan od autoričinih heroja iz ovog rukopisa. A ova knjiga zapisa iz arhive jednog djetinjstva, djevojaštva ali i protagonističine sadašnjosti, bez ikakve je sumnje prava mala svečanost za čitatelja.
Tomislav Zajec
Tomislav Zajec
- GenresFiction
228 pages, Paperback
Published April 1, 2025
About the author
Gabrijela Rukelj Krašković
1 book5 followersGabrijela Rukelj Kraskovic was born in 1980 in Zagreb, Croatia, where she lives and works. She is an artist, primarily a painter.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 26 of 26 reviews
November 19, 2025
Nevjerojatna knjiga, za koju je teško povjerovati da je nečiji književni prvijenac. Ali ni svi pročitani prikazi i pohvalne kritike nisu me mogli pripremiti na ono što me dočekalo u njoj, a to je toksično odrastanje u punom smislu te riječi, koncentrirano u kratkim rečenicama i poglavljima. Iz kojih se pomalja savršeno uredna kuća s cvijećem, a u njoj roditelji koji to nisu i djevojčica koja odrasta bez ljubavi. Sva ta naizgled nostalgična prisjećanja na ploče, pjesme, šlagere, običaje, u stvari su gorka i ostavljaju neugodan okus pri čitanju, koji se gubi tek sa zadnjim stranicama knjige.
Ako postoji kvalitetan prikaz tužnog djetinjstva, onda je to knjiga Gabrijele Rukelj Kraškovič. I iskusniji autori mogli bi od nje učiti kako u tako malo riječi reći tako mnogo.
Ako postoji kvalitetan prikaz tužnog djetinjstva, onda je to knjiga Gabrijele Rukelj Kraškovič. I iskusniji autori mogli bi od nje učiti kako u tako malo riječi reći tako mnogo.
March 28, 2026
Oduševila me Gabrijela, ovo joj je prvi roman i nije bez razloga pokupio (svu) pažnju (nesamočitateljske) javnosti. Kao i kod nedavno pročitanog (meni izvrsnog) dnevnika Krune Lokotara i ovdje se radi o kratkim formama. Kratkim tekstovima, kratkim rečenicama. Izvrsnom ritmu, tonu, onom neizrečenom, tužnom i umirujućem istovremeno. Zabilješka o životu u kojem evidentno nije nedostajalo cvijeća i malograđanštine, ali je ljubavi i empatije. Volim i ono što je izrečeno i ono što nije. I sve je taman u tom tekstu. Okrećem stranicu za stranicom. Bolno, utješno. Popraćeno sa šlagerima koji su zapravo, pomno odabrana, pozadinska zvučna kulisa. Uz pjesme, tu su još i komadi namještaja, predmeti iz nekih prošlih vremena, koji možda (kod nekih čitatelja) bude nostalgiju, ali u ovom romanu autorica uglavnom ne zauzima stav, ona samo bilježi. Bilježi i ne osuđuje. Šteta bi bilo da G.Š.K. više ne piše – ali razumjet ću je. Do tada – preporučujem svima.
June 18, 2026
Nekad u životu čovjek nabasa na savršenu knjigu i to je baš jedan divan osjećaj. A million stars!
June 15, 2025
Autorica se igra temeljnom premisom knjige koja glasi: mjesta koja su puna cvijeća, a ujedno i reda i strukture, skrivaju puno tuge. Ona sama odrasla je u kući iz naslova, što nam može ukazati na atmosferu djela. Stilski, tekst je mogao biti malo više ispoliran, malo tečniji u svom kretanju, manje dokumentaristički, više osoban, ali onda bi to značilo uljepšati ga, kao da ga ukrašava cvijećem, što ne bi bilo autentično autorici. Zato dajem peticu i nadam se još kojem izletu autorice u književnost.
December 24, 2025
Arhiv jednog djetinjstva. Elegija o vremenu, prolaznosti, nedostatku ljubavi i razumijevanja. U kući i u vrtu u kojoj odrasta autorica ovih melankoličnih prisjećanja puno je svakojakog cvijeća, ali nema radosti, emocija, životne autentičnosti. Odrasta u posvojiteljskoj obitelji u tipično malograđanskom miljeu. Siva svakodnevica, neporemetivi ritam, učmalost, tuga. Susreti s pravom majkom i pravim ocem donose samo nova razočaranja. Bolest se u romanu javlja kao metafora jednog egzistencijalnog stanja. Čitav je život liječenje od rana iz djetinjstva.
Djelo karakterizira stilski minimalizam i poetika oduzimanja.
Veliko osvježenje na našoj književnoj sceni.
Djelo karakterizira stilski minimalizam i poetika oduzimanja.
Veliko osvježenje na našoj književnoj sceni.
September 12, 2025
Fragmentarno pisana, polagana knjiga koja usprkos svojim teškim temama odbacivanja i neodgovarajućih obiteljskih odnosa ostavlja dojam lakoće, prozračnosti i otpuštanja.
January 20, 2026
Jako mi se svidio stil pisanja, bilo mi je žao što je nisam čitala sporije jer je bilo lijepo uživati u ritmu rečenica. Odličan mi je i taj detalj sa točnim detektiranjem rekvizita koji su se pojavljivali u scenografiji njenog života.
Ova mi se knjiga u glavi s lakoćom uklopila u niz velikih stripovskih djela koja govore o kompleksnosti odnosa s roditeljskim figurama, sa Mausom Arta Spiegelmana, s Arapinom budućnosti Raida Sattoufa, s Fun home Alison Bechdel, s Jimmy Corriganom Chrisa Warea. Podsjeća i na knjigu Annie Ernaux - Jedna žena, u kojoj autorica također portretira svoju majku. Jer mi se učinilo da i u Gabrijelinom portretu majke, upravo zbog brutalne iskrenosti, ima ljubavi koja prevazilazi granice svih njihovih sukoba i koja vodi prihvaćanju. Meni se čini da je tako.
Učinilo mi se to na dva mjesta, iako nije eskplicitno napisano. Prvo je mjesto prostor zagrebačke Name kojemu se glavna junakinja/autorica često vraća, tražeći nešto što ni sama ne zna odrediti a vjerojatno je onaj trenutak nježnosti u kojem joj je, u istoj toj Nami, u davno doba mama kupila gitaru. Drugo je mjesto majčina samrtna postelja na kojoj doživljavaju toplinu i prisnost. Oba su ova mjesta izmještena iz sela u kojem su živjele, sela koje je majku učilo kako da se ponaša, koje je majku zakinulo za nasljedstvo jer odgaja dijete koje "nije njena krv", sela koje je njenoj majci u usta stavljalo niz stavova, rečenica, krilatica i sudova. Tek kad je izdvojena iz tog prostora, majka samoj sebi dozvoljava ljubav prema djetetu kojeg je usvojila i djeluje da je autorica vješto kontrastirala ta dva oprečna svijeta kako bi dala do znanja da razumije da je niz nesporazuma koji su nastali između nje i majke bili posljedica majčine želje da udovolji svojoj okolini. Autorica je silno hrabra, vidi se to iz načina na koji se izborila za svoj život a i iz načina na koji piše.
Još jedan detalj koji nije eksplicitno napisan ali čitatelju ostavlja prostora za slobodnu interpretaciju jest kako su djetinjstvo i tumor podjednako teškoće koje je trebalo preboljeti, preživjeti i pobijediti.
Sviđa mi se i što je autorica na par mjesta jako duhovita na jedan vrlo profinjen način. Sve u svemu, odlična knjiga, sretna sam što sam je pročitala.
Ova mi se knjiga u glavi s lakoćom uklopila u niz velikih stripovskih djela koja govore o kompleksnosti odnosa s roditeljskim figurama, sa Mausom Arta Spiegelmana, s Arapinom budućnosti Raida Sattoufa, s Fun home Alison Bechdel, s Jimmy Corriganom Chrisa Warea. Podsjeća i na knjigu Annie Ernaux - Jedna žena, u kojoj autorica također portretira svoju majku. Jer mi se učinilo da i u Gabrijelinom portretu majke, upravo zbog brutalne iskrenosti, ima ljubavi koja prevazilazi granice svih njihovih sukoba i koja vodi prihvaćanju. Meni se čini da je tako.
Učinilo mi se to na dva mjesta, iako nije eskplicitno napisano. Prvo je mjesto prostor zagrebačke Name kojemu se glavna junakinja/autorica često vraća, tražeći nešto što ni sama ne zna odrediti a vjerojatno je onaj trenutak nježnosti u kojem joj je, u istoj toj Nami, u davno doba mama kupila gitaru. Drugo je mjesto majčina samrtna postelja na kojoj doživljavaju toplinu i prisnost. Oba su ova mjesta izmještena iz sela u kojem su živjele, sela koje je majku učilo kako da se ponaša, koje je majku zakinulo za nasljedstvo jer odgaja dijete koje "nije njena krv", sela koje je njenoj majci u usta stavljalo niz stavova, rečenica, krilatica i sudova. Tek kad je izdvojena iz tog prostora, majka samoj sebi dozvoljava ljubav prema djetetu kojeg je usvojila i djeluje da je autorica vješto kontrastirala ta dva oprečna svijeta kako bi dala do znanja da razumije da je niz nesporazuma koji su nastali između nje i majke bili posljedica majčine želje da udovolji svojoj okolini. Autorica je silno hrabra, vidi se to iz načina na koji se izborila za svoj život a i iz načina na koji piše.
Još jedan detalj koji nije eksplicitno napisan ali čitatelju ostavlja prostora za slobodnu interpretaciju jest kako su djetinjstvo i tumor podjednako teškoće koje je trebalo preboljeti, preživjeti i pobijediti.
Sviđa mi se i što je autorica na par mjesta jako duhovita na jedan vrlo profinjen način. Sve u svemu, odlična knjiga, sretna sam što sam je pročitala.
April 10, 2026
Uspjela je bez i jednog opisa emocije potaknuti svaku u čitaocu.
June 1, 2026
Na temelju dosadašnjih recenzija očekivao sam mukotrpan proces suočavanja s prošlošću koji vodi prema katarzi ili barem njezinoj naznaci. Međutim, dominantan cinizam i kratke, često nepovezane rečenice stvaraju dojam fragmentiranosti koja to na kraju onemogućuje.
Povremeno mi je sve skupa nalikovalo novinskom žutilu - iznošenje intimnih detalja, pa čak i epizoda iz života drugih ljudi koje djeluju suvišno.
Možda je to autoričina namjera, no takav pristup stvara kontradikciju između teme koju kritizira (filistarski pogled na svijet) i načina na koji piše (obraća se, uvjetno rečeno, toj publici). Volio bih da se ostavilo više prostora unutarnjem procesiranju događaja, umjesto njihovog pukog nizanja. Ovako ostaje pitanje: što je krajnja poanta?
Suosjećam s boli i iskustvima - to je prirodna ljudska reakcija - ali kao čitatelju mi je nedostajala dublja književna artikulacija koja bi išla dalje od izazivanja sažaljenja.
Ipak, dnevničke zapise uvijek je posebno čitati. Oni otvaraju intimni prostor na snažan, ali posredan način: pružaju uvid u nečiji život kroz zapis, a ne kroz izgovorenu riječ.
Cijenim hrabrost kojom autorica iznosi svoju priču jer izloženost te vrste nikad nije jednostavna. Upravo zato vjerujem da u njezinu pisanju postoji temelj za nešto još snažnije i dublje; za djelo u kojem bi taj glas dobio više prostora za refleksiju i razvoj.
Povremeno mi je sve skupa nalikovalo novinskom žutilu - iznošenje intimnih detalja, pa čak i epizoda iz života drugih ljudi koje djeluju suvišno.
Možda je to autoričina namjera, no takav pristup stvara kontradikciju između teme koju kritizira (filistarski pogled na svijet) i načina na koji piše (obraća se, uvjetno rečeno, toj publici). Volio bih da se ostavilo više prostora unutarnjem procesiranju događaja, umjesto njihovog pukog nizanja. Ovako ostaje pitanje: što je krajnja poanta?
Suosjećam s boli i iskustvima - to je prirodna ljudska reakcija - ali kao čitatelju mi je nedostajala dublja književna artikulacija koja bi išla dalje od izazivanja sažaljenja.
Ipak, dnevničke zapise uvijek je posebno čitati. Oni otvaraju intimni prostor na snažan, ali posredan način: pružaju uvid u nečiji život kroz zapis, a ne kroz izgovorenu riječ.
Cijenim hrabrost kojom autorica iznosi svoju priču jer izloženost te vrste nikad nije jednostavna. Upravo zato vjerujem da u njezinu pisanju postoji temelj za nešto još snažnije i dublje; za djelo u kojem bi taj glas dobio više prostora za refleksiju i razvoj.
March 31, 2026
Malo je telefonskih brojeva za neodustajanje.
Majka je žene koje su se preslobodno ponašale zvala “radodajke”, za muškarce koji su se tako ponašali nije imala naziv.
“Glavno da ti se ne gadi.”
Majka je žene koje su se preslobodno ponašale zvala “radodajke”, za muškarce koji su se tako ponašali nije imala naziv.
“Glavno da ti se ne gadi.”
February 11, 2026
Gabrijela, ako ovo čitaš - valja.
January 21, 2026
Trebala mi je ova knjiga 🩷
April 1, 2026
Legla mi je od prve stranice i nije pustila do kraja. Iako tematika nije nova (djetinjstvo, obiteljski odnosi, osjećaj nepripadanja), ova priča djeluje kao da je morala biti ispričana baš na ovaj način. Kroz niz kratkih poglavlja autorica slaže jedan doista neobičan život. Svaka mala epizoda nosi smisao, prisutna je doza humora i tuga, ali ništa nije prenaglašeno.
Posebno mi se svidio stil pisanja: precizan, vizualan (što ima smisla kad znaš da autorica dolazi iz likovnog svijeta) i promišljen. Detalji, nabrajanja, slike – sve funkcionira kao dio jedne veće cjeline. Kroz cijelu knjigu provlači se osjećaj neizrečenog, onoga što ostaje između redaka i možda baš zato najviše pogađa. Reference (posebno na Arsena) daju dodatnu dimenziju tekstu i lijepo su uklopljene, nenametljive, ali efektne. Cijela knjiga djeluje kao pažljivo komponirana cjelina.
Ovo je knjiga kojoj ću se sigurno vratiti. Već pri ponovnom listanju pronašla sam rečenice koje prvi put nisam ni primijetila, a to mi je možda najbolji znak koliko je slojevita.
“Pričale smo satima i nismo rekle ništa.
Zamalo sve.”
“Što je domaćinstvo ili kućanstvo? Netko je odgovorio: “Mala država”. I to je točno! Domaćinstvo ima svoju “nutarnju” i svoju “vanjsku” politiku, prosvjetu, rad i financije.
“Uključila sam kameru mobitela i zamolila maju da pročita gore ispisanu molitvu. Da se ne dogodi da zaboravim njezin glas.
I sadržaj molitve.”
“Nikad mi nije bio zgodan tvoj otac, ali nije mi se ni gadio. Glavno da ti se ne gadi.”
(majka o ljubavi)
“Pokušat ću ga upamtiti samo po jakni od smeđe brušene kože, s bijelim ovratnikom.
Ja putujem dalje, ti silaziš prije.
Moj pravi otac zvao se Slavek.
Počivao u miru. Amen.”
“Ona je često mijenjala adrese i nema za vas poruke, pjevao je Arsen Dedić u Trgu heroja.
Pred smrt je bila bolje, tvrdi moj polubrat Z.G. Bila je skroz prisebna.”
“Udaljenost od moje adrese do kuće s cvijećem je 18 km, 34 min vožnje autom, 1 h 35 min javnim prijevozom, pješice 3 h i 42 min.
Preciznije; udaljenost je nepremostiva.”
“Majka se najviše molila za zdravlje i dugovječnost, ja još uvijek ne volim nenajavljene posjete, ne otvaram vrata.
Kad sam stjerana u kut u pravilu se ponašam pribrano, pitomija sam nego inače, hodam nečujno, odgovaram kratkim rečenicama s “da” ili “ne”, ne pamtim da sam ikad bila u takvu miru. Loše vijesti ponekad mogu biti i utješne.”
“Ponekad se zamaram nepotrebnim detaljima.
Uvijek to radim.”
“Pita me kako živim.
Uzbudljivo, ludo, sretno. Kažem u sebi. Tako šiše i pjeva Arsen Dedić u Razgovoru s konobarom.
Primjećuje da drugačije izgledam.
Kažem: “Bilo, prošlo.”
Ali pričati s tobom o nizu svakodnevnih stvari tako je, najednom, dobro i ovaj dan je pomalo svečan.”
“Posjećivat ću svoju majku svako malo u Ulici Sveti Duh 64.
Možda mi opet kaže nešto lijepo.
Možda joj opet kažem nešto lijepo.”
Posebno mi se svidio stil pisanja: precizan, vizualan (što ima smisla kad znaš da autorica dolazi iz likovnog svijeta) i promišljen. Detalji, nabrajanja, slike – sve funkcionira kao dio jedne veće cjeline. Kroz cijelu knjigu provlači se osjećaj neizrečenog, onoga što ostaje između redaka i možda baš zato najviše pogađa. Reference (posebno na Arsena) daju dodatnu dimenziju tekstu i lijepo su uklopljene, nenametljive, ali efektne. Cijela knjiga djeluje kao pažljivo komponirana cjelina.
Ovo je knjiga kojoj ću se sigurno vratiti. Već pri ponovnom listanju pronašla sam rečenice koje prvi put nisam ni primijetila, a to mi je možda najbolji znak koliko je slojevita.
“Pričale smo satima i nismo rekle ništa.
Zamalo sve.”
“Što je domaćinstvo ili kućanstvo? Netko je odgovorio: “Mala država”. I to je točno! Domaćinstvo ima svoju “nutarnju” i svoju “vanjsku” politiku, prosvjetu, rad i financije.
“Uključila sam kameru mobitela i zamolila maju da pročita gore ispisanu molitvu. Da se ne dogodi da zaboravim njezin glas.
I sadržaj molitve.”
“Nikad mi nije bio zgodan tvoj otac, ali nije mi se ni gadio. Glavno da ti se ne gadi.”
(majka o ljubavi)
“Pokušat ću ga upamtiti samo po jakni od smeđe brušene kože, s bijelim ovratnikom.
Ja putujem dalje, ti silaziš prije.
Moj pravi otac zvao se Slavek.
Počivao u miru. Amen.”
“Ona je često mijenjala adrese i nema za vas poruke, pjevao je Arsen Dedić u Trgu heroja.
Pred smrt je bila bolje, tvrdi moj polubrat Z.G. Bila je skroz prisebna.”
“Udaljenost od moje adrese do kuće s cvijećem je 18 km, 34 min vožnje autom, 1 h 35 min javnim prijevozom, pješice 3 h i 42 min.
Preciznije; udaljenost je nepremostiva.”
“Majka se najviše molila za zdravlje i dugovječnost, ja još uvijek ne volim nenajavljene posjete, ne otvaram vrata.
Kad sam stjerana u kut u pravilu se ponašam pribrano, pitomija sam nego inače, hodam nečujno, odgovaram kratkim rečenicama s “da” ili “ne”, ne pamtim da sam ikad bila u takvu miru. Loše vijesti ponekad mogu biti i utješne.”
“Ponekad se zamaram nepotrebnim detaljima.
Uvijek to radim.”
“Pita me kako živim.
Uzbudljivo, ludo, sretno. Kažem u sebi. Tako šiše i pjeva Arsen Dedić u Razgovoru s konobarom.
Primjećuje da drugačije izgledam.
Kažem: “Bilo, prošlo.”
Ali pričati s tobom o nizu svakodnevnih stvari tako je, najednom, dobro i ovaj dan je pomalo svečan.”
“Posjećivat ću svoju majku svako malo u Ulici Sveti Duh 64.
Možda mi opet kaže nešto lijepo.
Možda joj opet kažem nešto lijepo.”
May 10, 2026
Svidio mi se stil pisanja. Kratke, jasne rečenice, kratka poglavlja. A u njima sve rečeno i vrlo vješto dočarana malograđanština, odrastanje bez ljubavi u obitelji i okolini gdje se misli samo na to što će drugi reći. Važna je fasada. A ona je savršena, puna cvijeća.
June 16, 2026
Zapitajte se je li vam poznat onaj osjećaj kada šetate ulicom, privuče vas neki prozor i jednostavno ne možete odmaknuti pogled – promatrate taj svijet iza tog prozora, taj prostor, taj život. Upravo je taj osjećaj bio prisutan čitajući U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća. Gabrijela Rukelj Krašković već nas je na prvim stranicama vješto pozvala da provirimo, podijelila s nama svoj svijet i hipnotički zadržala među svojim retcima do zadnje stranice. Roman nisam ispuštala iz ruke dok nisam došla do kraja. Riječi, uspomene, tuga, radost, traganje, strahovi – sve je to teklo tako prirodno s malom dozom ironije, taman kako treba, taman kako volim.
,,Jednako sam zazirala od besprijekorno uredenih vrtova, okućnica.
U tim kućama
Nikada
Ništa
Nije
Bilo u redu.”
Kaže narod da nije zlato sve što sja. Gabrijela se sjajno poigrala simbolikom cvijeća i cijele kulise obiteljskih idila iza kojih se krije istina, praznina, borbe, čežnja i zamjerke. Upravo u toj suprotnosti između ljepote i stvarnosti leži najveća snaga ovog romana – jer nas podsjeća da najvažnije priče rijetko žive na površini.
,,Majka je bila ponosna vlasnica 5-dijelnog seta lonaca Zepter, osim toga posjedovala je knjigu Kuhati sa Zepterom (Zepter International, 1988.) koja je osim recepata sadržavala i mnogo praktičnih savjeta.
Moja majka živjela je za praktične savjete.
Na zadnjem susretu primijetila sam na štednjaku Zepter tavu iz tog seta, i to u izvrsnu stanju. Pomislila sam, Zepter mora nešto vrijediti, kad je preživio desetljeća u toj kući.
Bez tragova habanja.
Bez povreda.”
,,Jednako sam zazirala od besprijekorno uredenih vrtova, okućnica.
U tim kućama
Nikada
Ništa
Nije
Bilo u redu.”
Kaže narod da nije zlato sve što sja. Gabrijela se sjajno poigrala simbolikom cvijeća i cijele kulise obiteljskih idila iza kojih se krije istina, praznina, borbe, čežnja i zamjerke. Upravo u toj suprotnosti između ljepote i stvarnosti leži najveća snaga ovog romana – jer nas podsjeća da najvažnije priče rijetko žive na površini.
,,Majka je bila ponosna vlasnica 5-dijelnog seta lonaca Zepter, osim toga posjedovala je knjigu Kuhati sa Zepterom (Zepter International, 1988.) koja je osim recepata sadržavala i mnogo praktičnih savjeta.
Moja majka živjela je za praktične savjete.
Na zadnjem susretu primijetila sam na štednjaku Zepter tavu iz tog seta, i to u izvrsnu stanju. Pomislila sam, Zepter mora nešto vrijediti, kad je preživio desetljeća u toj kući.
Bez tragova habanja.
Bez povreda.”
May 7, 2026
Jako zanimljiva knjiga, polako i neprimjetno pripovijeda o (pretpostavljam da se radi o autobiografiji) autoričinom dosadašnjem životu. Taj opisivački stil i usmjerenost na detalje, pa i određena distanca prema obitelji, koji kao da nadomještaju emocionalnu involviranost postaju jasniji kad bolje upoznamo njezinu povijest i porijeklo. Kroz crtice iz njezina života zapravo dobivamo uvid u cijele životne vijekove drugih ljudi, čime nas podsjeća kako je život prolazan, pa se zapitamo što smo postigli, što će biti s nama bliskim osobama sutra, što će biti s nama u nekoj budućnosti, hoće li itko javiti onome kome treba javiti... Rastužila me knjiga.
Read
December 12, 2025Iznimno depresivan tekst. Stvarno sam se loše osjećala nakon pročitane knjige. Ne bih joj se više nikada vratila, to sam 100% sigurna. Inače, tehnički gledano, proza je dobro napisana, rečenice su lijepe i gotovo da bih rekla da se fino klizi kroz njih, a zapravo grubo zapinješ cijelo vrijeme na njenom sadržaju. I kad sve skupa zbrojim, teško mi je i ocijeniti, dati nekakvu, ikakvu ocijenu ovom prozno-dnevničkom uratku.
July 19, 2025
Sve kao usputno, da ni ne primijetim, a dotakne me ravno u srž.
Precizna i jasna, iako stilski ne odgovara mom izboru knjiga inače, što je tek dokaz kako me osvojila.
Nemojte čitati ništa o knjizi prije, samo prođite kroz vrata kuće sa cvijećem.
Precizna i jasna, iako stilski ne odgovara mom izboru knjiga inače, što je tek dokaz kako me osvojila.
Nemojte čitati ništa o knjizi prije, samo prođite kroz vrata kuće sa cvijećem.
March 1, 2026
Konačno (naša) ženska književnost koja je iskrena, koja se bespoštedno suočava, koja se ne boji i koja prokazuje do gola. Jednostavnost njena pisanja skriva (ili razotkriva, ne znam) velike količine boli. Hrabro, jednostavno, prekrasno.
October 17, 2025
Želim vidjeti i njene slike.
January 3, 2026
Ah, teška priča. Svi imamo svoje takve. Jel bi moglo da nam objave knjigu?
April 20, 2026
Došlo mi je da odmah potražim prodaje li netko magazine koji su izašli na moj rođendan
May 15, 2026
Izuzetna knjiga! Ono kada prepoznajem razmišljanja, situacije, taj osjećaj da bi istovremeno mogla i plakati i smijati se....
June 3, 2026
Teškom mukom pročitala prvih 100 stranica i zaključila da to nije štivo za mene.. Ne sviđa mi se stil pisanja, predosadan za čitanje.
June 7, 2026
Fantastičan roman, preporučujem.
December 2, 2025
Humble self-pity. Za čitateljstvo koje se voli prepoznati u dijelom lokacijskim, a dijelom generacijskim kotama.
Displaying 1 - 26 of 26 reviews