Elämän yltäkylläisyys alkaa sydäntalvella, nuorenparin Heinrichin ja Claran kodissa, jossa ruoka on vähissä ja polttopuutkin ehtyvät. Pariskunnan tulevaisuuden uskolla ei kuitenkaan ole rajoja, ja karun elämän keskellä he miettivät elämän totuuksia. Ludwig Tieckin kertomus on yhä ajankohtainen, lennokas ja samalla filosofinen kertomus, joka saa ihmeenomaisen käänteen.
Johann Ludwig Tieck was a German poet, translator, editor, novelist, and critic, who was part of the Romantic movement of the late 18th and early 19th centuries.
Tieck's importance lay in the readiness with which he adapted himself to the new ideas which arose at the close of the 18th century, rather than in any conspicuous originality. His importance in German poetry is restricted to his early period. In later years it was as the helpful friend and adviser of others, or as the well-read critic of wide sympathies, that Tieck distinguished himself.
Tieck also influenced Richard Wagner's Tannhäuser. It was from Phantasus that Wagner based the idea of Tannhäuser going to see the pope and Elisabeth dying in the song battle.
„wir geben auf unsere Träume viel zuwenig, die doch einen so wichtigen Teil von unserm Leben ausmachen. Ich bin überzeugt, wenn viele Menschen diese Erlebnisse der Nacht mehr in ihr Tagesleben hineinzögen, so würde ihnen auch ihr sogenanntes wirkliches Leben weniger traumartig und schlafbefangen sein“🪜
Dies war ein sehr schönes Büchlein. Tieck hat mit seiner Novelle das Leben eines armen Ehepaares beleuchtet, das trotz seiner Armut mit allem zufrieden war, was es hatte; allein durch die Liebe zueinander fühlen sich die Eheleute glücklich. Jedoch geht dies so weit, dass sie sich einreden, Dinge, die eigentlich notwendig in einem Haus und Leben sind, als Überfluß anzusehen und beispielsweise die Treppe zu verbrennen, da diese überflüssig und ein Luxusgut sei, das man nicht brauche.
Tieck scheint für mich wohl ein wenig zu romantisch zu sein. Zumindest konnte mich diese verträumte Novelle nicht wirklich überzeugen. Mir sind die Figuren ein wenig zu naiv und zu abgehoben. Ich persönlich befand mich oft selbst in ähnlichen Situationen und muss gestehen, dass diese für eine Beziehung weitaus belastender sind, als sie hier dargestellt werden. Aller Liebe zum Trotz.
Zwar gefiel mir die sehr symbolische Szene mit der Treppe, die auch ein wenig Humor in die Geschichte bringt, aber ansonsten war die Lektüre für mich persönlich eher befremdlich. Drei Sterne, weil mich die Treppe gut unterhalten hat und ich mich schlussendlich doch noch für das Paar freuen konnte.
Wäre der Text selbst länger gewesen, hätte ich wohl aber trotzdem bloss zwei Sterne gegeben. Vielleicht liegt es auch an den eher negativ gefärbten Erinnerungen, die der Autor bei mir wach gerufen hat, dass mir diese Geschichte nicht behagt. Dafür kann Tieck natürlich nichts und eigentlich bin ich froh, doch guten Gewissens drei Sterne vergeben zu können.
Ob ich noch einmal ein weiteres Werk des Autoren lesen werde, steht jedoch noch in den Sternen. Wir werden sehen.
Naprijed Zagreb, 1965. Preveo s njemačkog Bruno Ljubez. Naslov je objelodanjen u sklopu zbirke proze "Njemački pripovjedači 19.st.". Osvrt na izdanje zbirke proze bit će dan posebno, kada pročitam cjelokupnu knjigu. Radi se o kratkoj priči. Jezik je ironičan, jednostavan, no, posjeduje određene razine aktualizacije. Izraz "sardanapalska gozba" mi je bio najzanimljiviji jezični odsječak u konstrukciji ove kratke priče. Tko je bio Sardanopulos? Pretpostavljam da ste neznalice, daleko ste vi od pameti, pa ću vam objasniti. Sardanopulos je bio polulegendarni posljednji asirski vladar iz sedmog stoljeća prije naše ere, polulegendarni u smislu da se najvjerojatnije radi o iskrivljenom onimu Asurbanipala; https://en.wikipedia.org/wiki/Sardana.... Orijentalističko viđenje je okarakteriziralo Sardanopulosa kao paradigmatskog primjera hedonizma koji je stoički podnio sunovrat vlastite države. Orijentalističko viđenje Sardanopulosa se ogledava u povezivanju njega putem učestala prikaza haremskog okruženja. Sardanopulos je bio asocijacija na ženske, piće i moć. Najpoznatija vizualizacija Sardanopulosa jest Delacroixova slika; https://en.wikipedia.org/wiki/Sardana.... Ova slika je jedna od najizraženijih primjera slikarstva romantizma, rušenje piramidalne koncepcije odvratnog klasicizma, prikaz dinamike pokreta i osjećajnosti likova. Lord Byron je napisao povijesnu dramu https://en.wikipedia.org/wiki/Sardana.... Romantizam je volio Sardanopulosa. Time je Tieckova fraza "sardanapalska gozba" primjer zeitgeista romantizma, simbol romantičarske opsjednutosti Istokom. Prijevod Brune Ljubeza je također zanimljiv u jezičnom smislu, a u kojem drugom!? Glagol http://hjp.znanje.hr/index.php?show=s... se javlja u rečenici: "Oni su kuburili uz najoskudnije uvjete...". Navedeni glagol je kul, nakon dugo vremena naučio sam novu riječ, danas se ne koristi više pa ga bacam da se baca "kuburiti". Prijevod u potpunosti koristi (i)jekavski refleks jata (gdje je zatiranje hrvatskog jezika u socijalističkoj Jugoslaviji, zatiranje hrvatskog jezika u socijalističkoj Jugoslaviji je bauk koji kruži praznim tikvama kradezeovaca i njihovih smradova), čak se koristi i oblik "stube", a ne "stepenice": "Stube- odvrati ona...", "-Na te stube- reče..." i drugi primjeri. Za one koji možda prvi put čitaju moj osvrt (kao itko čita ono što je pišem...) neka znaju da sveudilj u svojim osvrtima navodim da sve što je bilo tiskano u Zagrebu, u vremenu bivše države, je pisano praktički suvremenim hrvatskim standardnim jezikom. Tieckov jezik je nedvojbeno utjecao na Gogolja, Iljfa i Petrova, Platonova, Kafku. Takva kreativna i britka ironija i satira je jebena. Sama radnja je kafkijanska gogoljština. Jedan par živi siromašno pa, nakon uvodnog namjernog ironiziranja putem patetičnosti njihove ljubavi, Heinrich (muški član para) ispila cjelokupno stubište da imaju ogrjev. Tim činom par ne može nikako sići sa svog kata niti itko može doći do njih. Kada dolazi gazda nastane strka: "-Nipošto- reče Heinrich- vi pretjerujete od jarosti, vaša je soba dolje neoštećena, tako je i naša ovdje gajba čista i netaknuta, samo ove bijedne ljestve za ljude koji se hoće uzdići, ova potporna ustanova za slabe noge, ovo pomoćno sredstvo i magareći most za dosadne posjete i zle ljude, ova veza za neprilične nasrtljivce ona je mojim nastojanjima, pače, teškim naporom, zaista nestala." Kraj je kafkijanski. Apsurdne situacije su sveprisutne u djelu. Romantizam je najavio, i dosegnuo, Kafku. Tieck je, sudeći po ovoj priči, Gogolj prije Gogolja, Kafka prije Kafke. Živio romantizam! Živjela fantastika! Živjela diktatura fantastijata!
Wunderbar geschrieben. Den eigenen elenden Zustand auf so absurde Weise rationalisierend, nimmt die Tragikomödie einen zunehmend absurden Verlauf. Die feine Sprache mit ihren hohen Gedanken vermischt mit dem Leben in Armut erzeugt allerlei komische Augenblicke.
"Belki de senin nefesin, tatlı soluğun, geçmiş devirlerde hüküm sürmüş çiçek perilerinin ruhlarını ayaklandırdı ve onarın arasından muzip bir ruh doğrudan doğruya senin kafan ve hayalinden geçenleri çiçekli şekiller ve hayaletler halinde ölümlü bir kitabeye yazar gibi bu camlara aksettiriyor ve ben bu yazılarda senin bana ne kadar bağlı ve düşkün olduğunu, hatta yanıbaşında dururken bile nasıl beni düşündüğünü okuyorum." (s. 14)