Kada nalegne magla, kada padne mrak, kada se čuje turiranje motora, tada se u svaku kuću na rubu sela, u svaki zaselak i svaki stan polako uvlači jeza. Tada majke skrivaju svoju djecu, djevojke drhte – neke od straha, druge od uzbuđenja. I sasvim je svejedno je li vrijeme rata ili poraća, je li vrijeme svetkovina ili tugovanja, jer sve junakinje i junaci novih pripovjedaka Magdalene Blažević obilježeni su svojim porijeklom, usudom i nečim nedokučivim što im ne dozvoljava da izmaknu svojoj sudbini čak i kada za time žude i svim svojim bićem nastoje to učiniti.
Vučja kuća i druge proze pripovijeda o Bosni, o ženama i njihovim sudbinama, o ratnim zločinima, o lažnim herojima, ali nadasve o djevojkama i ženama koje se kako znaju i umiju suočavaju sa svojim demonima u vidu svojih bližnjih. Sve priče, i one kratke, gotovo mikropriče, i one duže, odlikuju jasnoća jezika, precizne i ubojite metafore te liričnost koja je u kontrastu s temama. Magdalena Blažević kao i u svim svojim dosadašnjim knjigama iznimno poetski rastvara i dekonstruira mitove o pitoresknim selima i divnoj prirodi istodobno ispisujući mračnu stranu ljudske duše. Vučja kuća i druge proze zahtijeva polagano čitanje jer sve najvrednije nalazi se u malome, a Magdalena Blažević filigranska je majstorica riječi koja pred nas iznosi najteže, najljepše i najeksplozivnije emocije i tjera nas da o njima dugo razmišljamo.
Magdalena Blažević rođena je u Žepču, u Bosni i Hercegovini, 1982. godine.
Objavila je zbirku kratkih priča "Svetkovina" (Fraktura i Kontrast, 2020.) koje su uvrštene u antologiju "Take six: Six Female Balkan Writers" (Dedalus, 2023.), pojedinačne priče prevedene su na engleski, makedonski, ukrajinski, rumunjski i njemački i ruski jezik.
Prvi roman "U kasno ljeto" objavljen je 2022. godine u izdanju Frakture, beogradske Booke i sarajevskog Buybooka te je preveden na engleski, francuski, katalonski, talijanski, makedonski i slovenački, a uskoro izlazi i na grčkom. Objavljen je i kao radio drama u sklopu dramskog programa Hrvatskog radija, a 2023. osvojio je nagradu tportala za najbolji hrvatski roman te Kočićevo pero. Drugi roman, "Sezona berbe" objavljen je na katalonskom te je, kao i prethodne dvije knjige, bio u finalu nagrade Fric, te u finalu nagrade Tportala za najbolji roman.
Nakon dvaju romana vratila se kratkim prozama knjigom "Vučja kuća" (Fraktura, 2025.).
Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču, među kojima Bugojanska vaza (2018.) Zija Dizdarević (2019.) i Ranko Marinković (2021., 2023.)
Blažević je neosporno rijetka spisateljica na ovim našim prostorima koja umije da stvara ozbiljnu i lijepu književnost. Njene rečenice podjednako miluju i sijeku i čovjek bi sve odreda da ih zapamti i neprestano ponavlja u sebi tu melodiju same duše. Pored toga, obrađuje vrlo važne teme i mnogo mi se sviđa okruženje koje bira i o kojom piše. S druge strane, njeno duboko promišljanje je često upakovano u simboliku koja mi otežava razumijevanje svih njenih priča, što mi teško pada. Takođe, uvijek sličan, gotovo isti stil, ton, energija, emocija stvaraju utisak ponavljanja i slabe razlike između priča. Svaku sam osjetila, doduše.
Poetično svakako, jako lepo pisanje, ali za moj ukus previše simbolično i ponavljajuće – sličan problem sam imala i sa "Svetkovinom". Stekla sam utisak da Blažević stalno piše o istom, samo ga drugačije upakuje. Nesporno su to važne teme, samo bih volela da vidim nešto novo.
Mislim da sam konačno razumeo zašto su objavljena dela Magdalene Blažević uglavnom manjeg obima. Njena proza je poput neke aktivne supstance koja je u pravoj dozi lek, a u većoj količini otrov. Tačno bi nas sve pobila da napiše 300 strana ovim intenzitetom emocija i ovim stilom.
Blažević je nešto najlepše što imamo u našoj savremenoj književnosti, iako piše najtužnije priče koje sam (do sad) čitala. Sirovo, melanholično i opipljivo, pogodi i onu najtanju žicu za koju nismo ni znali da nosimo u sebi.
Priče nisu na mene ostavile dojam kakav sam očekivala. Osjeti se liričnost i poetičnost u izrazu, tema je prilično teška, na trenutke mi je bilo gnjusno. I nije mi se svidjelo.
Magdalena Blažević piše neverovatno. Uvek me fascinira kako je moguće pisati o strašnim temama tako nežnim jezikom. Njene priče su, kao i uvek, vrlo atmosferične. Slika bosanskog sela punog napuštenih kuća oko kog šušti šuma i teče reka me sada nesumnjivo podseća na njene knjige.
Upoznajemo razne žene, devojčice, majke i bake, koje na različite načine pate tokom i nakon njega. Njihova tela su centralna figura ovih priča, i predstavljaju simbol njihovog stradanja i boli. Žene su napuštene, povređene, prevarene, odbačene, a uvek nekako u drugom planu kad je tema rat.
Jezik je toliko nežan i liričan, da uopšte ne osetiš koliko je tema zapravo teška. Probadanje i nelagodu u stomaku osetiš tek kad zatvoriš knjigu, kad ti slegne napisano i kad krenu da naviru emocije.