Novi roman Gorana Markovića, a u očima sineasta još jedan neostvareni film našeg proslavljenog reditelja i pisca, rasvetljava sudbinu glumačkog poziva danas u Srbiji, ili radije sudbinu prvaka drame koji je negde usput u svojoj karijeri izgubio onu autentičnost i polet koji krase pravog umetnika na daskama koje život znače i umesto toga prepustio se alkoholu, rutini, ženskarenju i kolotečini sredine u kojoj živi.
Dok se na pozorišnim probama priprema za naslovnu ulogu Hamleta u slavnoj Šekspirovoj tragediji, nastojeći da u sebi ponovo probudi iskru umetničkog nadahnuća, glavni junak ove gorke komedije pokušaće da odgovor na staro pitanje o Hamletovom karakteru, njegovoj kolebljivosti i znacima ludila pronađe kako u seansama sa svojim psihijatrom, tako i među stanovnicima duševne bolnice, sa kojima će, uveren da je terapija glumom lekovita za mentalne bolesnike, otkriti da u kontaktu ta dva naočigled nespojiva sveta postoji i uzvratni uticaj…
Naslanjajući se na svoj dramaturški dar, pomoću nekoliko dijaloških formi i tri paralelna toka radnje – na pozorišnim probama, u ordinaciji psihijatra i u Paviljonu br. 6, kako je još Čehov nazvao ludnicu – Goran Marković ispisao je sopstveni paradoks o glumcu, duhovit i opor osvrt na sudbinu glumca i prilike u domaćem glumištu kroz koje se prelama i svakidašnjica u današnjoj Srbiji.
Čitajući prve stranice novog romana Gorana Markovića, čitalac lako može da bude zavaran veoma prijemčivim stilom i jezikom i da pomisli da je ovo delo prično „lako štivo“ na temu života u pozorištu i preispitivanja sopstvenog života glavnog junaka, poznatog glumca Filipa Antonijevića. Međutim, ovaj roman je sve samo ne „lako štivo“. Goran Marković majstorski prepiće nekoliko tokova priče, počev od vivisekcije mehanizma pozorišta i ljudi koji u njemu rade (a autor je i privatno i profesionalno , do srži, sa time upoznat) i njegova zapažanja umeju da budu i teška i surova, ali na momente i komična, no kroz sve provejava velika ljubav prema onome što pozorište jeste u suštini. Drugi tok je beskompronisna analiza ličnosti glavnog junaka o kojoj saznajemo kroz psihoanalitičke seanse , dok treći tok korespondira sa čehovljanskim likovima, psihijatrijskh bolesnika u Paviljonu br.6, sa kojima glavni junak radi neku vrstu pozorišno-kliničkog eksperimenta. Hamlet, koji se u romanu sprema u pozorištu, Hamlet kao tema pozorišno-kliničkog eksperimenta, i mnogo hamletovskih pitanja , dilema, sumnji i strahova u psihoanlitičkom toku su linija vodilja, ali Marković bez ikavog nasilnog postupka povezuje i prepliće sve ove elemente i stvara uzbudljiv roman, ozbiljan i slojevit koji postavlja pitanja o sudbini umetnika, čovekovih preispitivanja i tanke granice između ludila i samog života. Naravno, sve ovo se može čitati i kao svojevrsna paradigma tragičnog trenutka u kome mi ovde u Srbiji živimo, i to se veoma ekspicitno u finalu knjige jasno i navodi. Sjajan roman koji sam u jednom dahu pročitao !
Izuzetno inteligentno napisano. Duboko promišljanje vrhunskog intelektualca o večito inspirativnom "Hamletu", psihoanalizi i filozofiji, istovremeno i omaž pozorištu i ogoljavanje procesa glume i ličnosti glumca... Apsolutna umetnost.