Jedinstveni matični broj

by Lidija Dimkovska, Borjana Prošev-Oliver (Translator)

Svi imamo jedinstveni matični broj. On je formalni dokaz da postojimo, da imamo identitet, da smo stanovnici, građani, da pripadamo nekoj državi ili naciji. No najgore što se čovjeku može dogoditi jest ono što se dogodilo glavnom junaku romana Jedinstveni matični broj Lidije Dimkovske – da postane samo taj broj, redak u evidenciji, ne samo izbjeglica iz svoje domovine nego i stranac u vlastitom domu i obitelji.
Kroz povijest obitelji Avram autorica preispituje jednu od sudbinskih situacija tako karakterističnih za naše doba: situaciju egzila. U njezinu romanu ta kolektivna trauma postaje nam vrlo individualna i osobna jer je proživljavamo s obitelji formiranom brakom jedne Makedonke i jednog Grka s Cipra koji se, zahvaljujući dijelom i zlostavljačkoj naravi svoje žene, nikad nije ukorijenio u novu sredinu. Njegova kći, koja preuzima svu težinu očeve šutnje, umjesto njega tragat će i za njegovim i za svojim identitetom i korijenima. U toj potrazi na umu će sve vrijeme imati rečenicu koju otac, u rijetkim trenucima kad uopće progovori, stalno ponavlja: “Da je čovjeku pobjeći u neku zabit.” Na toj rečenici Katerina Avram, odnosno autorica, koja kao da je odjenula kožu svoje junakinje, izgradit će cijeli jedan izmaštani prostor zabiti u kojoj otuđenost postaje životni izbor i pravilo jer je to jedini način da se otuđenost preživi. Jedinstveni matični broj dirljiva je priča o dehumanizaciji čovječanstva, ali i o našem neuništivom nagonu za bliskošću, pripadnošću i ljubavlju. Lidija Dimkovska svojim nas snažnim a nježnim rukopisom opominje da dom, čak i kad smo ga geografski izgubili, uvijek čine ljudi s kojima ga dijelimo i da je najteže i najbolnije biti stranac u vlastitoj kući.

316 pages, Hardcover

First published January 1, 2023

About the author

Poet and novelist from North Macedonia living in Slovenia. Born in 1971, Lidija writes in Macedonian. She has published seven books of poetry, three novels, one American diary and one collection of short stories which have been awarded and translated into 15 languages (English, German, Polish, Hungarian, Slovak, Czech, Romanian, Serbian, Slovenian, French, Croatian, Italian, Albanian, Bulgarian and Latvian).

Lidija has participated at numerous international literary festivals (Princeton Poetry Festival, Stockholm, Rotterdam, Sarajevo, Belgrade, Vilnius, Manchester, Chicago, Zagreb, Vilenica, Medana, Struga, Leipzig, Lido Adriano, Manchester, Kazan, Dresden, Taipei, Cork, Warsaw, Berlin, etc.) and was a writer-in-residence in London, Berlin, Iowa, Vienna, Graz, Salzburg, Krems, Tirana, and Split.

Reviews

[Tatjana Bordukalo Nikšić · Rating 3 out of 5]

Kratko rečeno, ovo je roman o identitetu, ispričan iz pozicije djevojke Katerine, kćeri Makedonke i ciparskog Grka koji je usred turske invazije 1974. bio primoran napustiti svoj rodni grad i stjecajem okolnosti dospio u Skoplje. Kroz cijeli Katerinin život ona ne uspijeva ostvariti normalan odnos ili složeniju komunikaciju s ocem, koji živi totalno povučeno i samo povremeno izgovara karakterističnu rečenicu "Da je čovjeku pobjeći u neku zabit." Na temelju te rečenice, kroz roman se, paralelno s fabulom, provlači i svojevrsna distopija zabiti, a to je povezano i s Katerininom profesijom u odrasloj dobi (sociologija).

Tema je važna, aktualna i zanimljiva, ali knjiga me ipak nije oduševila. Prije svega zbog izrazito karikaturalnog lika Katerinine majke, koja je opisana kao čudovište od žene i teško je uopće pojmiti da takva osoba može postojati na svijetu (vjerojatno može, ali prikazana u romanu djeluje neuvjerljivo). Ima tu još karikiranih likova, ali majka je najznačajnija. Ni stil pripovijedanja ne oduševljava, iako moram primijetiti da je knjiga, kako radnja odmiče, sve bolja. Zanimljive su opservacije o životu u posttranzicijskoj Makedoniji i problemima s kojima se njihovi građani susreću - od spornog imena države (već sam i zaboravila na famoznu kraticu FYROM) pa do nezaposlenosti, zapošljavanja "po vezi", korupcije i šlampavog sustava zdravstva i socijalne skrbi.

[Megi · Rating 4 out of 5]

Otac protagonistiknje cijeli roman ima jedan moto, jednu rečenicu koju neprestano ponavlja:’Da je čovjeku pobjeći u neku zabit.’

Otudeni smo od svega, od obitelji, prijatelja, a ponajviše od samih sebe. Ta zabit u koju želimo pobjeći je u našim glavama, u našim obrascima ponašanja koje smo naučili u našim disfunkcionalnom obiteljima. Ono od čega najviše želimo pobjeći je zapravo pobjeći sami od sebe.

Eto ukratko o tome je ovaj roman.

[Nora · Rating 5 out of 5]

Odličan roman o identitetu, obiteljskim odnosima i tužnom siromašnom balkanskom društvu.

Iako se na prvi pogled čini da je glavna tema potraga za identitetom, pitanje emigracije i osjećaj nepripadanja, priča se zapravo širi u puno intimnijem i bolnijem smjeru. U središtu svega nalaze se obiteljski odnosi — obilježeni psihičkim zlostavljanjem, zanemarivanjem i, možda najviše od svega, potpunim izostankom komunikacije i nježnosti. Odnos oca i kćeri posebno je težak za čitanje upravo zbog svega onoga što ostaje neizrečeno. Ta emocionalna šutnja djeluje gotovo razornije od samih riječi.

Roman je napisan vrlo lijepo i pitko, čita se lako, ali nikako površno. Dimkovska uspijeva zadržati čitatelja kroz zanimljivu strukturu u kojoj se isprepliću glavna priča i sporedna linija vezana za zabit — prostor koji nije samo mjesto radnje, nego i simbolična okosnica cijele priče. Upravo taj sloj daje romanu dodatnu dubinu i osjećaj zatvorenosti iz kojeg likovi teško pronalaze izlaz.

U konačnici, ovo je tužna i iznimno dirljiva obiteljska priča o naslijeđenim ranama — o traumi koja se prenosi, često tiho i neprimjetno, ali s dugotrajnim posljedicama. Roman koji ostavlja snažan dojam i tjera na razmišljanje o svemu što ostaje neizrečeno među najbližima.