Najdraža bebi plava. Kako me ne bi privukla. I još je o curama.
Prvi susret smo doživjele prošle godine na PFK.
Otvorila sam ju i zatvorila. Nisam bila spremna za nju.
Onda ju je otad objavilo nekoliko ig žena s kojima pijem kavu u glavi redovno - Zvjezdana, Nina, Livija. A možda sam si sve to umislila.
Posudbi u GISKO presudio je onaj serendipity trenutak kad se gledate oči u oči i znate to je to, uhvatite za ruke i nasmijete, zagrlite, sretne i zadovoljne što su se zvijezde, karte, kockice, puzzle, šta god, posložile te se ponovno srele u vašim užurbanim životima koji su sada tako nebitni, jer ste se vas dvije upravo našle unatoč svemu i još čujete knjižničara Stjepana kako vam kaže "dobar izbor".
Cure su žensko prijateljstvo, "my person", srodna duša. Kratke su scene, a govore neizrečena poglavlja. Piše da je o kasnim dvadesetima, ranim tridesetima, no ja sam se pronašla u svim fazama odrastanja. Nisu uljepšane ilustracije. Ni kaligrafsko pismo. Tako su prirodne i stvarne. Čak i kad se savijaju preko stolica i vuku ruke za sobom. To je to. Hana tu srž mog osjećanja topljenja, rastezanja, vučenja težine na dno nije mogla bolje dočarati.