Nekada davno, u dalekoj galaksiji bioskop je bio centar sveta u kome su se odvijali celuloidni magijski rituali nezamislivi bez glasnih komentara publike i tone semenki koji su prisutnima pomagali da prežive bujice saspensa, straha, smeha i uzbuđenja. Bilo je to mesto u kom su vladali drugačiji zakoni fizike, tišina i mrak imali su različita značenja od onih u spoljnom svetu, a dosada je bila najveći greh. Apostoli tog sveta bili su Čaplin, Hičkok, Hoks, Spilberg, a stvar je postala toliko ozbiljna da su „više instance” često nalagale filmskim kritičarima da pišu tekstove koji kanonizuju samo proroke poput Džona Forda. Mada, isti taj Ford će postati politički woke nekorektan samo koju deceniju kasnije. Čitava ta Atlantida „20. oktobara”, „Balkanâ”, „Slavijâ”, „Kozarâ”, „Kosmajâ”, „Zvezdâ” danas je tek to – mitska zemlja izgubljena u plimi skupih multipleks bioskopa u kojima jedan „komplet” kokica, soka i karte košta više nego što je koštala godišnja članska karta Kinoteke. Ako ste dovoljno stari, onda znate o čemu pričamo, a ako ste mladi, upravo ova knjiga će vam došapnuti tu čudesnu mantru ajmo u bioskop i otkriti izgubljeni kontinet na kom zvezde sijaju jače, snovi znače više, a (super)junaci su od krvi i mesa, a ne bezdušne titanijumske skalamerije.
Petar Jončić diplomirao je istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu i magistrirao na Studijama filma i medija na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Kao novinar i kritičar radi od 1997. godine. Tekstove i intervjue pisao je za Dnevni telegraf, a filmske kritike i eseje o umetnosti objavljivao je u Književnom listu, Domusu, Zlatnoj gredi, Evropi, časopisima OK, 3+4, TFT i emitovao ih u emisiji Hronika na Radio Beogradu 3. Objavio je knjigu Filmski jezik Želimira Žilnika (nagrada Dušan Stojanović za najbolju studiju o filmu 2003).
Njegovi dokumentarni i eksperimentalni filmovi prikazani su u okviru projekta ATA (Artists" Television Access) u San Franciscu, na AVE festivalu u Norveškoj, kao i na Festivalu aletrnativnog filma i videa, Septembarskom salonu, Aprilskim susretima, Festivalu In-difference, Festivalu Procvetaj i mnogim drugim manifestacijama.
Negde do polovine, ovo delo je bilo sjajno. Vrcavo, inteligentno, simpatično, pratili smo tri drugara filmofila koji su pasionirani hodočasnici bioskopa od malih nogu, a kasnije odrastaju u prave filmske kritičare. I sve to bi bilo sasvim dovoljno da se knjiga nije bavila isključivo samo filmovima koji su izrazito "muški" (čast izuzetku i spominjanju prelepog filma Begin Again), ali od Rokija, Ramba, Ratnika podzemlja, vesterna, svih Ratova zvezda, ponekog pornića, analiziranja filmografije Skorsezea, Vudija Alena (🤢), Hičkoka, Hauarda Hoksa i drugih nije moglo da se živi. Not my cup of tea, što bi se reklo, pa ko voli, nek' izvoli.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Niz vinjeta iz života nekoliko mladih filmofila u jednom minulom vremenu. Ne toliko knjiga o filmu koliko o tome kako su se filmovi nekad gledali. Pomalo nostalgična, ali ispripovedana humorističnim tonom koji ne dopušta da refleksija sklizne u patetiku, već, naprotiv, povremeno odlazi ka nekim nadrealnim tokovima, koji su verovatno i najbolji deo pripovedanja u ovim pričama, jer daju narativu snagu i vode ga u nešto drugačije od puke priče ili eseja. Ljubiteljima filma će biti zanimljivo kao prikaz čitave perspektive jedne epohe, koja je sada većim delom zaboravljena, a čiji se sam pogled na svet u velikoj meri razlikuje od postojećeg, uz iskrenost, ali i određenu notu distance, koja povremeno prelazi i u jaku satiru. Iako je ovo zbirka crtica iz života glavnih junaka, delo je zaokruženo i celovito, narativ prati vrlo čvrstu liniju i sve zajedno odiše vrlo osvežavajućim stilom.