What do you think?
Rate this book
Šapat kaldrme: Priče iz sarajevskih mahala
U Šapatu kaldrme su priče koje će zavoljeti svi koji vole Sarajevo. Intimne crtice iz života sarajevskih porodica, nepoznati detalji o dobro poznatim događajima, priče o bitnim događajima iz života ljudi koji, svaki svojom bojom, dodaje dio u predivnu sliku sarajevskih mahala.
447 pages, Paperback
Published January 1, 2021
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 of 1 review
July 27, 2025
⭐️ 1/5
Nažalost, ova knjiga me ozbiljno razočarala. Umjesto očekivanih živopisnih priča iz sarajevskih mahala, dobila sam nabacane lične i porodične memoare koji više liče na lični dnevnik nego na strukturirano književno djelo.
📝 Stil pisanja je krajnje amaterski – rečenice poput „Bio je sunčan jesenji dan“ zvuče kao pismena iz trećeg razreda osnovne škole. Sve djeluje kao da je autorica samo zapisivala misli kako su joj dolazile, bez ikakvog reda, povezanosti ili smislenog toka.
🔄 Struktura? Nema je. Počne jedna priča, ne završi se, odmah uskoči druga. Slika Ajkune se nađe u priči o Rami, likovi se nabacuju bez konteksta. Price sadrze likove u stilu „Ajkine matere Fate co’jek“ i navode jedno za drugim bez ikakvog smislenog razloga, kao da ćemo svi sjediti i crtati porodična stabla.
📚 Sadržaj? Većina “priča” se svodi na to ko je gdje živio, ko je imao koliko djece i koja su im bila prezimena. Nema tu pravih priča iz mahala, nema radnje,m, nema dubine. Jednostavno, ovo je doslovno prepričavanje porodične historije, uz beskrajno ponavljanje istih priča i floskula (ako još jednom pročitam zašto je nana Almasa htjela dati ime Amina po Ruskinji koja je prešla na islam, sanjat ću je).
😵💫 Prenemaganje i pretjerivanje: Pokušaj da se svakom detalju pridaje ogromna važnost, iako mnoge stvari jednostavno nisu zanimljive široj publici. To je sadržaj za dnevnik, ne za objavljenu knjigu – pogotovo ne na 447 stranica.
📍 Prekomjerno idealiziranje Sarajeva i starog dijela grada je u svakom drugom pasusu – kao da autorica pokušava dokazati svoju “autentičnost” time što 300 puta napiše „stara bosanska kuća na sarajevskim Kovačima“.
“Svasta je stalo u jedan dan kad je padao prvi snijeg” - bukvlano tri informacije koje su se mogle saznati ujutro u 9.
Koje jos SARAJEVSKO DIJETE kaze “Pita MATI jesi li DOMA danas?!” Doma?!🤣 Koji su ovo kompleksi?
📖 Zaključak: Ovo izgleda kao Facebook statusi koji su trebali ostati na Facebooku. Ako vas ne zanima detaljna porodična hronologija autorice i sve što se dešavalo njenim tetkama, amidžama i njihovim komšijama još od 1700-ih, ova knjiga nije ni za vas niti za koga mimi porodice doticne autorice.
Ovo su amaterske priče koje su trebale ostati kući za porodicu i to je to.
Zalijepiti hvalospjev koji je poslala profesorica za vlastito dijete (“s naljepsim plavim ocima na svijetu” 🙄🙄🙄🙄🙄) u KNJIGU i to nazivati knjigom dok su to ustvari samo “Memoari porodice Milić” vrišti: “Hvalite me ista moja kad neće niko drugi.”
Nažalost, ova knjiga me ozbiljno razočarala. Umjesto očekivanih živopisnih priča iz sarajevskih mahala, dobila sam nabacane lične i porodične memoare koji više liče na lični dnevnik nego na strukturirano književno djelo.
📝 Stil pisanja je krajnje amaterski – rečenice poput „Bio je sunčan jesenji dan“ zvuče kao pismena iz trećeg razreda osnovne škole. Sve djeluje kao da je autorica samo zapisivala misli kako su joj dolazile, bez ikakvog reda, povezanosti ili smislenog toka.
🔄 Struktura? Nema je. Počne jedna priča, ne završi se, odmah uskoči druga. Slika Ajkune se nađe u priči o Rami, likovi se nabacuju bez konteksta. Price sadrze likove u stilu „Ajkine matere Fate co’jek“ i navode jedno za drugim bez ikakvog smislenog razloga, kao da ćemo svi sjediti i crtati porodična stabla.
📚 Sadržaj? Većina “priča” se svodi na to ko je gdje živio, ko je imao koliko djece i koja su im bila prezimena. Nema tu pravih priča iz mahala, nema radnje,m, nema dubine. Jednostavno, ovo je doslovno prepričavanje porodične historije, uz beskrajno ponavljanje istih priča i floskula (ako još jednom pročitam zašto je nana Almasa htjela dati ime Amina po Ruskinji koja je prešla na islam, sanjat ću je).
😵💫 Prenemaganje i pretjerivanje: Pokušaj da se svakom detalju pridaje ogromna važnost, iako mnoge stvari jednostavno nisu zanimljive široj publici. To je sadržaj za dnevnik, ne za objavljenu knjigu – pogotovo ne na 447 stranica.
📍 Prekomjerno idealiziranje Sarajeva i starog dijela grada je u svakom drugom pasusu – kao da autorica pokušava dokazati svoju “autentičnost” time što 300 puta napiše „stara bosanska kuća na sarajevskim Kovačima“.
“Svasta je stalo u jedan dan kad je padao prvi snijeg” - bukvlano tri informacije koje su se mogle saznati ujutro u 9.
Koje jos SARAJEVSKO DIJETE kaze “Pita MATI jesi li DOMA danas?!” Doma?!🤣 Koji su ovo kompleksi?
📖 Zaključak: Ovo izgleda kao Facebook statusi koji su trebali ostati na Facebooku. Ako vas ne zanima detaljna porodična hronologija autorice i sve što se dešavalo njenim tetkama, amidžama i njihovim komšijama još od 1700-ih, ova knjiga nije ni za vas niti za koga mimi porodice doticne autorice.
Ovo su amaterske priče koje su trebale ostati kući za porodicu i to je to.
Zalijepiti hvalospjev koji je poslala profesorica za vlastito dijete (“s naljepsim plavim ocima na svijetu” 🙄🙄🙄🙄🙄) u KNJIGU i to nazivati knjigom dok su to ustvari samo “Memoari porodice Milić” vrišti: “Hvalite me ista moja kad neće niko drugi.”
Displaying 1 of 1 review