Roman o herojima, nemogućim ljubavima i komplikovanim odnosima između očeva i sinova
Nije lako priznati sebi da si glup. Evo, na primer, moj slučaj. Završio sam fakultet, živim u prostranom stanu i imam solidno plaćen državni posao. Rekao bi neko da sam pametan. A nisam. Svaki potez koji sam povukao u životu svedoči o tome da sam glup kao noć. Kao noć u tunelu, tačnije. Umesto da budem u Londonu, evo me u Beogradu. Zaprosila me je najdivnija devojka na svetu a ja sam je odbio. Povremeno šmrčem kokain. Spasavam živote ljudima kojima nije do života. Gluplje od toga teško da može.
Uzbudljiva, duhovita i duboko emotivna priča o raspadu jedne velike države ali pre svega dinamična storija o Đorđu Kovaču, četrdesetogodišnaku čiji se život okreće naglavačke kada jednog sasvim običnog dana na njegova vrata zazvoni nepoznati čovek u kaputu i sa kačketom na glavi.
Đorđe je psiholog zaposlen u policiji, razmaženko koji je sve u životu dobio na račun žrtve svog oca, lenština sklona porocima, čovek koji je izneverio najboljeg prijatelja, lažov i manipulator. Ipak, on uspeva da dokaže da jedan antiheroj može da učini i dobre stvari i da popravi štetu koju je napravio.
Na putu od Trsta preko Beograda do Londona i nazad Ljubenović je, poput nagaznih mina, posejao mnoge istine koje će pažljivom čitaocu eksplodirati pravo u lice, često ga ostavljajući bez daha.
Sve što se u romanu dešava kod čitalaca izaziva dilemu da li da se najpre smeju pa plaču ili obrnuto.
„Namerno sam napisao knjigu koja je malo teža i provokativnija od prethodnih. U njoj nema baš mnogo likova u koje će se čitaoci zaljubiti na prvi pogled, ali neskromno gajim nadu da će se zaljubiti u čitav roman. “ – Bojan Ljubenović
Bojan Ljubenović Rođen 1972. godine u Beogradu. Uređuje rubriku TRN u „Večernjim novostima“.
Objavio:
Pisma iz Beograda, aforizmi, 1998. Pocepani suncobran, aforizmi o deci 2002. Beograd, live, aforizmi o Beogradu 2006. Zastupljen je u zbirci kratkih antiratnih priča Legenda za upućene (B92, 1992. god) Koautor knjige Metafore dr Zorana Đinđića, 2004. Triput sečem i opet kratko, satirične priče 2009. Smejalice, aforizmi za decu i detinjaste 2012. Ljubav za poneti, aforizmi o ljubavi 2013. Pisma iz Srbije, 2014. Trn u oku, politički aforizmi, 2015. Knjiga za zaljubljene dečake, Knjiga za zaljubljene devojčice, 2015. Crvena zvezda, moj fudbalski klub, Partizan, moj fudbalski klub, 2016. Uki, mali fudbaler, roman za decu, 2017. Luna, mala teniserka, roman za decu, 2017. Vuk, mali glumac, roman za decu, 2017. Zanimljivi bukvar sa istorijskom čitankom za decu u rasejanju, 2018. Ljubav za poneti, aforizmi o ljubavi, dopunjeno izdanje, 2018. Naši fudbaleri na Mundijalima, sportska knjiga za decu , 2018.
Nagrade:
„Mladi jež“ 2000., za najboljeg mladog satiričara Jugoslavije. Prva nagrada 2007., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi. „Vladimir Bulatović VIB“ 2007., nagrada lista Politika za doprinos srpskoj satiri. Prva nagrada 2008., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi. „Jovan Hadži Kostić“ 2009., nagrada lista Večernje novosti za novinsku satiru. Treća nagrada 2010., za aforizme na Šabačkoj čivijadi. „Radoje Domanović“ 2010., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu Triput sečem i opet kratko. „Vuko Bezarević“ 2013., nagrada za najbolju satiričnu priču na Festivalu u Pljevljima (Crna Gora). „Letnji erski kabare“, Čajetina 2013., prva nagrada za dečje aforizme. „Dragiša Kašiković“ 2014., za satirično stvaralaštvo. Treća nagrada 2014., za satiričnu priču na Šabačkoj čivijadi. „Tipar“ 2015., nagrada za najbolju satiričnu knjigu na prostoru bivše Jugoslavije za knjigu Pisma iz Srbije, Festival u Pljevljima, Crna Gora. „Radoje Domanović“ 2015., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu Pisma iz Srbije. „Interfer“ 2017., nagrada za novinsku reportažu na Internacionalnom festivalu novinskih reportaža. „Zlatna značka“ 2018. Kulturno-prosvetne zajednice Srbije
" ... Kad ti umre otac, umrla su njih trojica. Tata. Ćale. I otac. I ne znaš koga pre da žališ. Tatu koji te je naučio da plivaš, ćaleta koji ti je lupio šamar kad si pijan slupao auto ili oca koji je samo klimnuo glavom kad si mu rekao da se seliš u grad..."
Hm, najavljena kao teža i provokativnija od ostalih Bojanovih, zove se Otac, hoće li ovo biti jedno bolno ali katarzično kopanje po tom komplikovanom odnosu? Jer mi nije jača strana to sa očevima...
Ovako odokativno na početku, reklo bi se da je tršćanski smarač patetičar takodje i davno izgubljeni otac pijanog beogradskog propaliteta sa kojim se smenjuje kroz poglavlja. * Ajoj, krindži seks 😭 * Jeste!! Yo soy tu padre 💃🇪🇸😂 * A zatim postaje ozbiljno. Likovi ostaju antipatični, ne pomažu tužne priče o tragičnom životu, Djordje je gad pa gad, na oca valjda, a ni ostali (osim Ive i Neše) nisu bolji. I tako čitalac (tj. čitateljka) baulja dalje sve u nadi da će se u tom Djordju naći nešto vredno čitanja o njemu (spasavanja? žene smo :)) , ali sve što dobija je gadjenje nad fuj-romansom sa Nadicom, debakl sa Ivom... hm, da nemamo tu sumnjivu privilegiju mesta u prvom redu za njegov unutrašnji monolog, možda bi se i stvorio neki osećaj da on vredi nekog truda... ovako, nit da iskorači po zlu nit po dobru, samo po garden-variety ružnoći srca i uma, ma jedan insekt. Ugh. Tačno kako je i obećano na koricama, dakle ostaje nada da autor ipak ima neku svrhu na pameti za njegovo postojanje. I dilema šta sve te žene vide u njemu da padaju kao muve, e ovo mislim da je autorov room for improvement u poznavanju pa onda i pisanju ženskih likova, čist muški wet dream. Btw, znaju li obojica za još neki pristup seksu sem "divljačkog"? * Dobro, moram da priznam da se upravo slatko smejem na scenu sa ministrom policije 😂 * I prevrćem očima na ubitačno dejstvo njegovog šarma na britansku visokoprofilnu advokaticu... iz rubrike "nije se desilo" 🙄 * U poslednjih 30% stvari se ubrzavaju, sve počinje da liči na akcioni film, ne zna se ko sve kome radi o glavi ali da je zanimljivo i napeto, jeste :)
Sve u svemu, ovo je lokalno obojen Služba - triler začinjen izgubljenim pa nadjenim očevima i komplikovanim ljubavnim životom prilično antipatičnog glavnog lika. Epilog drugi: autor nam dozvoljava da zavirimo u njegove razloge. "Tvoj otac je bio kuća, a kuća si sada ti." 💔
3.5
"Narod koji se hrani mitovima, gladan je svega drugog."
Ljubenović ima prepoznatljiv, jedinstven stil pisanja – kreće se od duhovitih, ponekad i “krindž” dosjetki, do ozbiljnih, gotovo filozofskih uvida. U jednom trenutku secira društvo do srži, u drugom namjerno ostaje na površini, kroz naizgled besmislene dijaloge i jednostavne opaske. Ali možda baš u toj neujednačenosti leži poenta: život je istovremeno dubok i banalan, smislen i apsurdan. Ljubenovićev stil to ne uljepšava niti skriva, već ga vjerno preslikava, uz sjajan humor!
Ljubenović je napisao zanimljiv roman, po oprobanom receptu 'Da je bolje, ne bi valjalo'. Romani nemaju veze niti sličnosti, ali prepoznaje se autorov pečat. Radnju gradi postepeno što se bližite kraju, radnja se komplikuje i ubrzava uz porast tenzije. Ovo sve deluje kao komični i satirični akcioni film, koji nije ništa specijalno, ali uvek možete da ga pogledate jer vas nasmeje. Ljubenović je satiričar i to mu nije teško. Kreirao je zanimljive likove, rekao bih da kroz knjigu nećete naleteti na dobrog čoveka, sem možda dvoje ili troje. Glavni lik je nesposobnjaković, kome baš mnogo treba da povuče jedan potez, što nije ni čudo jer iver ne pada daleko od klade. Sviđa mi se ta filmska energija, roman me je nasmejao i opustio, pročitao sam ga za dva dana. Posmatrajući rad Ljubenovića, on i nije čovek koji želi čitaocima da pripremi suprotno od toga. Ovo je treća knjiga koju čitam, od njega - to je to, njegov stil je takav i toga se drži. Za to skidam kapu.