"Utopio se, a usta puna mora više ne govore. Zgodno je to ispalo, previše zgodno da bi bilo slučajno…"
Nedaleko od Trogira more je izbacilo na obalu telo nepoznatog muškarca – ispijeno lice s dugom kosom, bez dokumenata. Niko prethodnih dana nije prijavio nestanak. Za bivšeg novinara Gorana Najeva to je tek vest iz crne hronike… dok mu se ne javi Maja, njegova stara ljubav. Ona tvrdi da zna ko je mrtvac: muškarac s nadimkom Bosna, ratni saborac njenog brata Roka.
Roko je dvadeset godina ranije pronađen obešen u maslinjaku, a policija je slučaj zatvorila kao samoubistvo. Maja je, međutim, sigurna: smrt Bosne povezana je sa smrću njenog brata, i obojica su ubijeni.
Najev kreće u potragu za identitetom utopljenika, ali ono što počinje kao usluga staroj ljubavi ubrzo ga uvlači u mračnu mrežu vojnih tajni, nerazjašnjenih zločina i ljudi spremnih da zakopaju istinu po svaku cenu. Od puste obale u blizini Trogira, preko bosanskih gudura, pa natrag u Dalmaciju sve do veličanstvenog vinograda na Šolti, Najev ulazi sve dublje u priču koja ga može koštati života. Jer iza svake priče krije se ona koju niko ne želi da ispriča: priča o zataškanom zločinu počinjenom tokom akcije „Oluja“.
Novi roman Jurice Pavičića, Usta puna mora, eksplozivan je mediteranski triler u kojem potraga za ubicom otvara svet prećutanih ratnih trauma i tajni korumpirane sadašnjice. Roman u kojem talasi ne izbacuju samo tela već i najmračnije istine zakopane decenijama. Savršeno za ljubitelje uzbudljivih misterija, neočekivanih obrta i atmosfere koja miriše na so i opasnost.
Jurica Pavičić, pisac, kolumnista, scenarista, filmski kritičar. Diplomirao je komparativnu književnost i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Godine 1992. nagrađen je nacionalnom nagradom za filmsku kritiku „Vladimir Vuković“. Od 1994. piše u različitim novinama nedeljnu kolumnu Vijesti iz Liliputa, u kojoj secira društvo, politiku i kulturu ratne i posleratne Hrvatske. Za tekstove iz te serije 1996. dobija Nagradu nacionalnog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“, 2002. Nagradu za doprinos novinarstvu „Veselko Tenžera“, a 2007. Nagradu „Miljenko Smoje“ Slobodne Dalmacije. Kolumna danas izlazi u Jutarnjem listu.
Kao književnik debitovao je 1997. socijalnim trilerom Ovce od gipsa, u kojem problematizuje tematiku ratnog zločina u ambijentu ratnog Splita godine 1992. Po istom romanu snimljen je i film u režiji Vinka Brešana Svjedoci, koji je uvršten u konkurenciju filmskog festivala u Berlinu, gde je nagrađen i ekumenskom nagradom. Za scenario tog filma Pavičić je 2003. nagrađen Velikom zlatnom arenom festivala u Puli.
Napisao je i romane: Nedjeljni prijatelj (2000), Minuta 88 (2002), Kuća njene majke (2005), Crvenkapica (2006), Žena s drugog kata (2015), Crvena voda (2017) i Prometejev sin (2020); zbirke priča: Patrola na cesti (2008, po čijoj naslovnoj priči je snimljena mini-serija u režiji Zvonimira Jurića), Brod u dvorištu (2013) i Skupljač zmija (izbor najboljih priča s pogovorom Dragana Velikića, 2019); monografije: Hrvatski fantastičari – jedna književna generacija (2000), Postjugoslavenski film – stil i ideologija (2011) i Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja (2017); zbirke eseja i kolumni: Vijesti iz Liliputa (2001), Split by Night (2003), Nove vijesti iz Liliputa ( 2011), Knjiga o jugu (2018).
Svakome tko nikada nije čitao, preporučam Juricu Pavičića, u bilo kojoj ulozi – književnika, filmskog kritičara ili kolumnista. Osvrće se na društvene anomalije i promjene, izvrstan je kroničar i komentator ovog doba, dosljedan u vrijednostima i stavovima. Kao i u prethodnim romanima, bavi se društvom našim svagdašnjim i njegovim protagonistima. Služi se klišejima odnosno samo ih preslikava iz stvarnosti kao predloške za razvoj likova i fabule.
Ne smeta me niti repetitivnost tema poput tranzicije, branitelja, arhitekture socijalizma i napuštenih tvornica jer Jurica ih uvijek vješto stavi o kontekst romana. Jednako kao što radi i s morem, otocima i planinskim pejzažima…baš volim to koliko ih on voli!
I sada, nakon netom pročitane njegove kolumne u Magazinu JL, u kojoj je uobičajeno izvrstan, sasvim osobno ovaj roman ocjenjujem s 3/4. I Žigice i Mater Dolorosa imaju više slojeva, različitih perspektiva te je ukupan dojam čitanja jednostavno bolji od ovog – dobrog, ali ne izvrsnog romana.
Još jedan Pavičićev roman koji spaja krimi-zaplet s prikazom dalmatinske realnosti, društvene svakodnevice isprepletene s repovima iz prošlosti (ili, kako sam autor na par mjesta kaže, "skrama" ili "ljigav, ljepljiv trag koji se vuče"). Od odgovora na klasično pitanje - tko je ubojica? - zanimljivije je otkrivanje što se to dogodilo u Podinarju 1995. i što je kasnije bilo sa životima aktera. Mora se priznati, Pavičić kirurški precizno secira i atmosferu 90-tih i današnje društvo, a njegova su zapažanja zastrašujuće podudarna sa stvarnom, aktualnom atmosferom:
"Svi izgledaju zloslutno slično. Listom su muškarci, uglavnom u kasnim pedesetim i šezdesetim godinama. Većinom su odeblji, ošišani, tamno odjeveni. Najevu se čini kao da imaju i isti izraz lica - izraz pun zlovoljnog neodobravanja i nejasnog ogorčenja. Od kraja rata do danas dobrano su ostarjeli. Sve važno što im se dogodilo u životu dogodilo im se u tih pet davnih, slavnih godina. Dogodilo se kad su bili mladi, kad su bili važni. Kad su im svi bili zahvalni. Kad im je on tepao da su generacija pobjednika. A onda su i svijeti i ova zemlja krenuli dalje. Ljudi su se počeli bogatiti, pa siromašiti. Dignuli su kredite, pa još kredita, pa su te kredite vraćali. Počeli su brinuti svoje brige. Došle su konjunkture, pa su došle krize. Ljudi su se iseljavali iz zemlje, a sad se u tu istu zemlju drugi ljudi useljavaju. Ni svijet ni ova zemlja nisu stajali. Pomaknuli su se, otišli drugamo. A u očima tih ljudi na ekranu Najev točno vidi: to je najgore što im se moglo dogoditi. Na cijelu ovu zemlju gledaju kao na nezahvalnu kučku koja im ne pridaje pažnju kakvu su zaslužili. Stoga je kane izboriti natrag."
Ipak, sadržajno, a i porukama koje šalje, ovaj je roman slabiji od prethodnih romana "Žigice" i "Mater dolorosa". Otkriće ubojice ne djeluje mi baš uvjerljivo, iako je rasplet dobro (realistično) izveden. Glavni lik, kao i inače kod Pavičića, nije idealiziran, već čovjek čija razmišljanja i postupke lako možemo razumjeti ili čak prepoznati kod sebe (uz iznimku par filmskih akcijskih scena koje su tu morale biti, valjda, zbog krimi-karaktera romana).
Ako volite Pavičića, svidjet će vam se i ovaj roman, iako kvalitetom ne slijedi fantastičnu "Crvenu vodu". Tematski, dosta se toga ponavlja iz ranijih romana. Ipak, Pavičiću se mora priznati da je jedinstven u vjernom slikanju realnosti dalmatinskog života, i da to čini iskreno i s ljubavlju, usprkos svom sivilu na koje pritom nailazi.
Po meni je ovo najzreliji Pavičićev roman kojeg sam čitao, daleko zreliji od Crvene vode, unatoč svim mogućim nagradama koje je Crvena voda pokupila. I dalje je to noir krimić, knjiga bez osmijeha i šale, ali ovaj put s mjerom. Za razliku od 348 stranica Crvene vode, koje su mi statikom prečesto stvarale monotoniju i obradu njegovih kolumnističkih razmišljanja, ovih 232 stranice također imaju i glavu i rep i ozbiljno ispituju ono o čemu se šuti u društvu, događaje tijekom Domovinskog rata. A i krimi dio je izvrsno obrađen.
USTA PUNA MORA posljednji su i moj četvrti (Crvena voda, Mater Dolorosa, Žigice) pročitani roman od novinara, književnika i vrsnog filmskog kritičara Jurice Pavičića. Mišljenja sam da su Žigice najbolji ali opet, to je nategnuto, zato što su bliske kvalitete, sličnog sadržaja i obima, žanrovski su krimići a podžanrom romani potrage i baš svi redom se mogu ekranizovati.
Usta puna mora razlikuju se od ostalih pročitanih tim što se bave ratnom ostavštinom i posljedicama. Glavni tok radnje dosta je klišeiziran ali dok je svijeta i vijeka on će funkcionisati, iz njega se može eksploatisati gomila saspensa što Pavičić zna i znalački koristi. Radnja se dešava u sadašnjosti ali dijelovi priče protežu se decenijama unazad. U POZADINI (kao u gotovo svakom mu romanu) osjeti se miris lešine socijalističke države čije ostatke i dalje čerupaju svakakvi tipovi.
U svojoj osnovi Usta puna mora podsjetile su me na sjajni ratni film Žrtve rata, remek djelo Brajana de Palme provlačilo mi se tokom cijelog romana ali, s jednom bitnom razlikom, Pavičić je priču postavio drugačije. Onaj koji pokušava rasvijetliti zločin nije kao u filmu čovjek iznutra, kod njega on dolazi izvana, plaćen je za to što radi i ono jako bitno, upoznat je s društvenim i političkim strujanjima unutar zemlje. To daje određenu širinu i oštrinu koju koristi nešto više nego u svojim prijašnjim djelima, rekao bih da je u novoj knjizi za nijansu slobodniji u pokazivanju političke prošlosti i stavova glavnog lika ali opet pazi da ne sklizne u rupu ideoloških sukoba i podjela.
Ono na što bih još skrenuo pažnju su njegove završnice. U svakom romanu pa i u ovom, na kraju se pred čitaocem razotkriva misterija ali, u nekim pričama imamo više upetljanih u prljave poslove i oni su - što je kod Pavičića bitno - KLASNO PODIJELJENI ( npr. Žigice, kakav kraj!) i kad dođe do raspetljavanja pravda nije brza i efikasna, nije ni spora i dostižna, ona je ili potpuno isključena ili tek djelomično ostvarena. Imam osjećaj da njega više intrigira kako bi se priča u STVARNOSTI mogla posložiti nego da sad redom zadovoljava žanrovske standarde.
Strukturalno i stilski Pavičić je jednostavan i lijep pisac pa i oni manje pažljivi čitaoci neće imati problema s praćenjem radnje. Ovo mu je treći roman od 2022. godine i ako nastavi biti ovako plodan za očekivati je do kraja decenije još tri krimi priče, ako budu kao ove do sad pročitane, sa zadovoljstvom ću izdvojiti lovu za njih.
USTA PUNA MORA nije roman ranga CRVENE VODE, i odmah da to skinemo sa dnevnog reda. Ali, šta pa jeste. Po mom subjektivnom viđenju, CRVENA VODA je drugi najbolji krimić napisan na srpskohrvatskom, i to zato jer SMRT DJEVOČICE SA ŽIGICAMA držim za krimić, a ako Ferić to nije, onda je i najbolji.
Ali, USTA PUNA MORA je odličan krimić, sa jednim rukopisom koji je izgrađen ne samo do savršenstva nego i do jedne lakoće koja deluje kao da nastaje bez napora, biće baš zato što je mnogo napora uloženo da se do tog nivoa dođe.
Pavičić ovde pravi roman koji je istovremeno i krimić u klasičnom smislu, whodunit tipičnog formata ali zbog činjenica da je kod nas ipak još uvek nedovoljno pisati čisti eskapistički žanr, ovo je i roman o traumi ratnog zločina. Odmah, bitno je naglasiti, krimić odnosi prevagu jer je trauma ratnog zločina u ovom smislu već obrađena u kulturi, i u raznim hrvatskim izdanjima je ova trauma pobednika već bila razmatrana. No, politička dimenzija nije data manje ubedljivo, i nije manje važna. Samo nije nova.
Ono što u političkom aspektu romana ima eventualno negativan uticaj na krimić jeste izvesna vera u moral koji će prevladati, iako živimo u društvima u kojima su ljudi mnogo ravnodušniji prema ratnim zločinima od junaka ove knjige. U tom smislu, splet motivacija u romanu bazira se na tome da da je ratni zločin tabu na našim prostorima, a on to ipak nije. Pavičić je umnogome svestan toga, čak to i naglasi na jednom mestu u romanu, ali okolnosti u kojima se junaci kreću još uvek se ipak baziraju na tome. No, postoji nešto u motivaciji junaka sa dozom dramske ironije, što ovom prilikom neću iznositi da ne kvarim ugođaj čitaocima što ipak izdiže osnovnu okolnost iznad osnovne naivne vere u ljude.
Glavni junak je iskusni novinar koji na molbu stare ljubavi kreće da istražuje smrt jednog čoveka čije se telo nasukalo na obalu i za koga niko ne zna ko je, osim nje. Kada krene da istražuje slučaj shvata da je on bio neprijatni svedok nečega što se desilo u Oluji i da postoji grupa veterana na raznim pozicijama u društvu koji žele da se to zakopa duboko i više nikada ne otvara.
Novinar koji odlazi u penziju oseća da je umro i kao muškarac i kao profesionalac, ali kada se pokrene istraga, pokrene se i on u svakom pogledu, i centralni junak je glavni adut Pavičićevog romanu. Čitaocu je lako da "jaše sa njim", naročito kroz tako ugodan jezički krajolik i sa dobro podmazanim žanrovskim mehanizmom koji nas gura unapred.
Kažem unapred jer mi je teško da zamislim kako na ovom mestu neću za dve ili tri godine pisati o filmu snimljenom po ovom romanu. Jurica Pavićić nije napisao ovom prilikom scenario u formi romana, ali ovo jeste roman koji prosto vapi da se ekranizuje. Priča ima izvanredan zamajac, istraga se razvija dinamično, i u eventualnoj scenarističkoj adaptaciji nema potrebe za redukcijom, možda čak i pre za dodavanjem nekih filmskih strukturalnih rešenja.
Roman je kod nas izdala Laguna i dobra je stvar što može da se kupi i u Srbiji kao naša knjiga, da ne mora da se uvozi, donosi ili preskupo plaća. No, isto tako, moramo pohvaliti hrvatsko izdavaštvo po tome kako u njemu - iako je naravno Pavičić ozbiljan pisac i internacionalno priznat autor krimića - ipak drži jedan ozbiljan nivo. I kako, po mom sudu, tamo ipak još uvek nije došlo dotle da je dovoljna samo dobra volja da bi ugledan izdavač izdao knjigu.
USTA PUNA MORA su preporuka za sve čitaoce a za one koje zanima krimić obavezna lektira.
Nema ova knjiga puno veze sa USTIMA PUNIM ZEMLJE, tako da je ČAS ANATOMIJE rezervisan za neki drugi krimić na našem jeziku.
Vijest o nepoznatom utopljeniku čije je tijelo isplivalo na obalu za većinu ljudi predstavlja tek nekoliko crtica novinskog teksta, ako ga tko uopće i pročita. No za Gorana Najeva, friško umirovljenog novinara, ova je vijest početak istraživanja, istraživanja koje za njega samog predstavlja i nešto čime se može baviti u mirovini koja mu izgleda dugo i besposleno, i dobar dodatan izvor prihoda, i uslugu ženi koju je nekada volio, a i mogućnost da nekako opere gorki okus razloga zbog kojeg se friško umirovio.
No, kad počne kopati po prošlosti koju pojedini akteri iz te prošlosti nikako ne žele vidjeti iskopanom, Najev će se naći u mračnom kupusu davnih zločina, korupcije, tajni sada utjecajnih ljudi, pa i ozbiljnoj opasnosti, uključujući i onoj po vlastiti život.
Jurica Pavičić u ovom je romanu - fiktivno, dakako - zagrebao površinu onog u što nitko u ovoj zemlji ne želi da se zadire - rat i zločine koje taj rat za sobom povlači. A ono što je opisao vrlo bismo lako mogli zamisliti da bi se desilo kada bi se sličan događaj kao iz romana doista dogodio, i kada bi more na površinu izbacilo neku sličnu prljavštinu koju se tako dugo i tako brižno trudilo što dublje zakopati.
Kao i u svojim kolumnama, Pavičić i ovdje vrlo precizno secira naše društvo, opisujući ga realistično i bez uvijanja, zbog čega se događaji u ovom romanu ne doimaju fiktivnima, a to nije samo zbog toga što se radnja odvija u domaćem okruženju, ispunjena likovima koje bismo lako mogli prepoznati u kolegama, susjedima, poznanicima, prijateljima. Rasplet događaja, koji mi se nije svidio, nije mi se svidio baš zato što je tako tipično hrvatski, tipično realan, i samim time tipično frustrirajuć. A time je ujedno i jedini uvjerljiv.
Pitanje koje ovaj roman postavlja je koliko nam je važno da se pravda zadovolji, i kakva bi uopće ta pravda na kraju ispala, ako bi pri tome svemu na neki način bili povrijeđeni ljudi koji su nam važni? Koliko god me frustriralo to kako je Najev odlučio postupiti, i koliko god ja mislila da bih možda postupila drugačije, pitam se... bih li? Stvar je u tome da utjecajni ljudi ili ljudi na položajima, koji su počinili neki zločin, jako rijetko za taj zločin i odgovaraju, a ako se to čak i desi, kazna gotovo nikada nije proporcionalna težini zločina. I to je zapravo ono što najviše frustrira.
Dodatna stvar koju ovaj roman izvrsno prikazuje je kako neke od najgnjusnijih zločina ponekad uopće ne počine sadisti, tipovi ljudi na koje prvo pomislimo kad pomislimo na ratne zločince, već ponekad to budu samo ljudi čija nesmotrenost, sebičnost i posljedično spašavanje vlastite guzice (da to tako kažem) u određenom trenutku prevladaju nad bilo kakvim osjećajem ispravnosti, empatije ili morala - ako su išta od toga ti ljudi uopće i imali. Svinjarija je počinjena, nema svrhe da se za nju još i odgovara. Ili?
Mislim da je na svakom čitatelju da razmisli što bi učinio na Najevljevom mjestu - i da se možda iznenadi odgovorom.
Odličan Jurica, kao i uvijek! I ovaj put radnja je smještena u njemu dobro poznatom podneblju, odlično opisani likovi, napeta radnja, roman koji se čita u jednom dahu!
Očekivano odlična, teška, ponekad mučna… kao i uvijek, Pavičić sjajno portretira ljude i njihovo snalaženje u životnim situacijama. Nekad se ne moramo slagati s odlukama likova, ali ih razumijemo. A mislim da je to poanta dobrog pisanja.
Crvena voda, Mater i Žigica su mi se svidjele bez obzira što su imale pokoju nelogičnost, a ovaj roman mi se najmanje svidio. Teškom mukom sam stigla do kraja.
Volim Juricu Pavičića novinara i kolumnista, a jednako volim i Juricu Pavičića književnika. Oba imaju nešto zajedničko - bave se društvenom kritikom, vremenom i utjecajem tog vremena na ljude koji žive u njemu. Glavni junak romana je Goran Najev, novinar koji se pretvara u istražitelja jedne smrti koja ne upućuje na zločin. A ta nasilna smrt će se pokazati povezana sa ratnim zločinom koji se dogodio puno godina ranije, na "našoj" strani.
Odličan "mediteranski" triler, drži pažnju, pun je neočekivanih obrta nema bespotrebnog opisivanja. Radoznalost je ubila mačku, zato ne treba kopati po prošlosti koju se svi trude da zaborave.Najev je imao sreće, ali mnogi nisu.
Dosta dobar i dosta filmičan roman. Zgusnut i napet krimić u kojem zločin nije samo nekakva zagonetka koju treba riješiti, već i simptom dubljih društvenih pukotina. Pavičić kao i u nekim svojim prošlim romanima secira prošlost i društvo spajajući ih s prikazom dalmatinske realnosti i društvene svakodnevnice.
Dosta koristi svoje provjerene, prepoznatljive motive Dalmacije, gradi priču kroz moralne dileme običnih ljudi i stvara gotovo dokumentarističku atmosferu meditarana.
Sve u svemu vrlo dobra! Pitka i vrijedna čitanja svakako! Ali, njegova Crvena voda i Minuta 88 i dalje mi ostaju numero uno.
Usta puna mora na prvi pogled djeluje kao kriminalistički roman smješten na hrvatsku obalu. No ispod same istrage krije se vrlo uvjerljiv portret društva koje se obnavlja nakon rata, ali još uvijek živi s njegovim nevidljivim posljedicama.
Najviše su me se dojmili likovi. Nisu ni karikature ni sredstva za razvoj radnje, nego potpuno uvjerljivi, obični ljudi čije su sudbine oblikovane prošlošću i koji pokušavaju nastaviti živjeti dok rat još uvijek, na ovaj ili onaj način, ostavlja trag u njihovoj svakodnevici.
Sama kriminalistička priča vrlo je dobra, ali prava snaga romana leži u atmosferi. Pavičić izvrsno dočarava Mediteran, njegovu ljepotu, ali i napetosti koje ostaju skrivene ispod površine. Rat je završio, ali njegove posljedice nisu – i upravo je to prikazano nenametljivo, bez dociranja i velikih riječi.
Odličan spoj kvalitetnog krimića i ozbiljne književnosti, s izvrsnim likovima i snažnim osjećajem mjesta. Svakako ću posegnuti i za drugim romanima Jurice Pavičića. ________________________________________
Much more than a crime novel.
On the surface, Full of the Sea is a mystery set on the Croatian coast. Beneath that lies a thoughtful portrait of a society rebuilding itself after war while still carrying its invisible scars.
What impressed me most was the authenticity of the characters. They never feel like stereotypes or simply vehicles for the plot. They are ordinary people shaped by their past, trying to move forward while history quietly continues to influence their lives and decisions.
The mystery itself is engaging, but the real strength of the novel lies in its atmosphere. Jurica Pavičić captures the Adriatic setting beautifully, revealing both its beauty and the tensions hidden beneath the surface. The war is over, yet its consequences remain present—not as a political statement, but as part of everyday life.
A well-crafted crime novel with genuine literary depth, memorable characters and a strong sense of place. I will certainly be reading more by this author.
Ovaj klasični ''who did it'' krimić ipak puno bolje funkcionira kao portret sadašnjosti i osobna drama smiraja života (s čim se lako poistovjećujem u svojim kasnim 40-ima). Nažalost, u ovoj knjizi (više nego inače) autor radnju nateže kako bi naglasio te momente, pa mu se potkradaju nelogičnosti odnosno radnja gubi na fluidnosti. Međutim, Jurica Pavičić je neprikosnoveno najbolji kroničar sadašnjeg hrvatskog trenutka i kao takve njegove knjige će još dugo živjeti.
Citati:
''Me ni se ne moraš opravdavati'' odvrati ona. ''Znam kako je to. Takvim nas je svijet napravio. Tjera nas u jedan kompromis za drugim, mrvu po mrvu, sve dok ne počnemo svi živiti u provizornoj verziji istine.''
Najev gleda starca i jasno shvaća da je taj čovjek davnu bol istisnuo kao pastu za zube. Vrijeme je preko davne, grozne boli premazalo polituru blagog zaborava. Taj čovjek ima svoje unuke. Ima svoje sada, svoj život koji je vrijedan i koji zna cijeniti. Ne bi to što ima poljuljao zbog neke pradavne sjene.
A u ratu se dogodilo ono što se - sad je zreo pa to zna - u ratu uvijek dogodi. Hulje su isplivale. Dojučerašnji su partijci iz jedne parije prešli u drugu. Karijeristi jednom postali su karijeristi opet. Predvidivo isti prevrtljivci postali su preko noći glasni bukači. A ostali, većina? Ona je šutjela, kako većina ionako uvijek šuti.
Ako je sve do tada i bio marksist, Najevu je klasa dotad bila mutna apstrakcija. Tek se sada - kad je marksizam pao - prvi put naočigled vidio klasno društvo. Klasa ga je štitila. Siromašni su i neobrazovani ginuli zato da obrazovani i situirani ne bi morali. Osjećao je sram. To je jedino čega se sjeća iz te jeseni devedeset i prve: samo dugi, neprekinuti sram.
Na jednoj plaži isplivalo je tijelo, stara poznanica javlja se netom umirovljenom novinaru i tako kreće istraga koja svoje krakove širi puno dalje od Splita te putuje 30 godina unatrag.
"Ovo nije Amerika. Ovdje se ljudi rijetko osame i udalje, svatko pod milim bogom ima nekog, svi žive isprepleteni u mreži poznanstava, kumstava, susjedstava, rodbina. Čovjek u Hrvatskoj ne može samo osvanuti mrtav, a da ga nitko ne pozna i ne traži."
Pavičić je i u ovom romanu pokazao fantastično umijeće seciranja sentimenta vezanih uz Domovinski rat a glavninu radnje smjestio u suvremeno hrvatsko društvo, iskoristivši svoje pero kako bi ga iskomentirao pogodivši u sridu, pogotovo političku situaciju. Meni je najzanimljivije bilo čitati prizore iz svakidašnjeg života običnih ljudi u običnom gradu. Kvartovi, zgrade, ljudi, navike... Toliko je to vješto dočarano da mi se činilo kako sam tamo bila. Neizostavno je, također, povlačenje paralele s "Crvenom vodom". Opet rat, opet je netko nestao, opet istraga i gorak okus na kraju. Osobno, "Crvena voda" mi je bila trunku bolja jer mi je ovdje dio s brodovima usporavao radnju, ali s druge strane, za nju je krucijalno bitan.
U ovom trenutku ovo je nedvojbeno najkvalitetnije štivo ovog žanra hrvatskog autora i svakako ga vrijedi pročitati.
"Ta tišina - to je zvuk rata. Jer rat ne otjera s bojišta samo ljude. Buka i trešnja otjeraju zvjerad, kukce, ptice. Priroda najednom zašuti i tek tada shvatiš kolika smo mi ljudi gamad."
Preporučam za: *ljubitelje kvalitetnih ali spororazvijajućih priča *one koji vole istraživati psihološke ožiljke rata
Odličan triler kao i uvek. Dopada mi se kako piše Pavičić, blizak je našem mentalitetu.
Nije lako izabrati ovakvu temu. Ratni zločini od pre nekoliko decenija i dalje su sveži i osetljiva tema.
Imala sam osećaj da su se okolnosti zločina desile gotovo slučajno i samim tim zločince na neki način abolira od kategorizacije monstruma. Ipak, ne poznajem ratne okolnosti pa ne mogu da poreknem da se baš ovako nešto i zaista moglo desiti.
Na kraju, zataškavanjem i stavljanjem u zaborav vremena, bez obzira u kom stepenu njihovog novog života i identiteta, Pavičić svoje junake i kategorizuje u monstrume.
Plot tvist je odličan. Pavičić piše živopisno, likovi i predeli oživljavaju kroz svaku rečenicu.
Mnogo mi se dopao kraj. Svojstven je opisu glavnog lika koji grabi svoj minimimalni oportunizam koji mu pomaže da doživi malo sreće u svom nesređenom i nesmislenom životu. Tako tipično za gotovo svakog stanovnika ove planete. Nažalost.
Žrtve će dočekati svoju pravdu na sudnjem danu. Bar tako se nadamo mi verujući :)
Nedaleko od Trogira, more izbacuje leš neidentifikovanog muškarca. Penzionisani novinar Goran ne bi ni obratio pažnju na tu, i tako ima svoju barku kojom se zanima. Međutim, kada ga nakon godina nejavljanja, pozove stara ljubav Maja i zamoli ga da sve istraži, naš čovek ne može da odbije(jer prva ljubav zaborava nema). Istraga će ga voditi do ratova devedesetih, do istaknutih ličnosti, a samim tim i do ozbiljne opasnosti po Gorana. Nije loš triler, mada ima nekih rupa.
Ispliva leš, krene istraga, raspliće se klupko, još leševa, napeto, tajne prošlosti, zanimljivo i eto kraj, logičan i skroz dobar. Začinjeno sa malo socijalne analize i lokalne spize, za koju ipak sumnjam da je toliko raširena koliko autor kroz svoja djela sugerira. Ukratko - stvarno mi se svidilo.
Bolje bi bilo da je rješenje zločina bilo u vidu očekivane osobe, nego neočekivane, jer mi je ostavio utisak neuvjerljivosti. Naprosto mi je u to teško bilo povjerovati. No, sve u svemu solidan je to krimić. Autor je dobro secirao našu stvarnost kao i ne tako daleku prošlost..