Lana Bastašić rođena je u Zagrebu, tadašnjoj SFRJ, 1986. godine. Završila je studije anglistike i komunikologije u Banjoj Luci, i odbranila master rad iz Studija kulture na FPN u Beogradu. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: Trajni pigmenti (SKC Kragujevac, 2010, konkurs edicije Prvenac) i Vatrometi (Čekić, Beograd, 2011). Samostalno je objavila knjigu priča za djecu, Nastja crta sunce (Banja Luka, 2015, ilustracije Sandre Dukić). Godine 2014. osvojila je prvu nagradu za neobjavljenu zbirku poezije na Danima poezije u Zaječaru i objavila Naivni triptih o Bosni i umiranju. Njen prvi roman, Uhvati zeca (Kontrast, Beograd 2018), dobitnik je Evropske nagrade za književnost 2020. godine. Roman je bio uvršten u najuži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Biljana Jovanović. Preveden je na španski, italijanski, katalonski i mađarski, a u pripremi su i prevodi na engleski, njemački, francuski, ruski, turski, makedonski, albanski, slovenački i bugarski jezik.
Dobila je nekoliko priznanja za kratke priče: prvu nagradu za priču na konkursu Ulaznica (Zrenjanin, 2010), specijalnu nagradu na konkursu Karver: Odakle zovem (Podgorica, 2010), te prvu nagradu na konkursu Zija Dizdarević (za 2010. i 2011. godinu). Dobitnica je nagrade za poeziju Targa Centro UNESCO u Trstu, 2013. godine i nagrade za najbolju neobjavljenu dramu u sklopu natječaja Udruženja Fercera i Kamernog teatra 55 u Sarajevu, 2013.
Osnovala je školu književnosti Escola Bloom u Barseloni, gdje je uređivala književni časopis Carn de cap.
Red Suitcase is about touching the raw wounds — the ache of a lost Yugoslavia, the stubborn presence of fascism, and the scars that literature like Joyce, Popa, and Kiš keep reopening. Lana writes as if she knows exactly where it hurts and presses there without hesitation, turning that shared pain into a deeply human and intimate reading experience.
Ono što mi se sviđa kod nove generacije ex-Yu pisaca je što kroz kratke i jednostavne rečenice uspiju da dočaraju sve ono što im leži na duši. Nema tabua, niti nedodirljivih tema. Nesretni ratovi 90-ih su još uvijek čest glavni narativ. Takve knjige se trudim zaobilaziti. Ne može više pod kožu. Ali kada se ta tema tu i tamo suptilno provuče, u par rečenica, to mi je prihvatljivo.
Shvatio sam da sam više postao otvoren prema temama koje se tiču ličnih borbi i života daleko od Balkana. Valjda jer i ja sada obitavam tamo negdje. Crveni kofer je upravo knjiga po mojoj mjeri. Lična u mjeri koliko je dovoljno da upoznamo pisca, ali isto tako lična onoliko koliko nam treba da shvatimo vlastito biće, unutrašnje borbe, preispitivanja, začete i prekinute snove, ljude koji nam dolaze i odlaze iz života. Možda i najvažnije, da se mogu poistovjetiti sa tim dijasporskim dijelom, koji je zapravo početak novog života. Klica, embrio, jaje, nazovite kako hoćete, iz kojeg nastaje nova osoba, nove navike. Život van vlastite domovine te nauči da je borba jedina konstanta, koja te održava tvoje JA živim. I to nije loše. Tako se razvijamo, napredujemo, učimo, produbljujemo kreativnost i produktivnost. Lana je sve te sitne, gradivne ćelije lijepo opisala, kroz lično iskustvo i na nekih 150 stranica. Tome uvijek odajem priznanje, ne može to svako. Treba znati vlastite traume i strahove sažeti na dovoljan broj stranica, da bi bile dostatne kako publici, tako i kritičarima, a da ostanemo svoji.
Stoga, kao što je slučaj sa Laninim zecom (kojeg sam izbjegavao godinama, dok me nije sustigao), tako sam i prema Crvenom koferu imao otklon. I bilo mi je drago što je tako, jer količina oduševljenja svakom pročitanom stranicom je bila proporcionalna bolnom osjećaju skorašnjeg kraja knjige. To valjda znači da je pisac uspio u svojoj namjeri da dopre do čitaoca.
I za kraj, nisu svi koferi crveni, ali priče koje nose su manje-više slične u svojoj dramatičnosti.