Crveni kofer

by Lana Bastašić

Bastašić u svom dnevniku otkriva kako je to biti spisateljica, strankinja, telo koje stari, zaljubljeno biće koje gubi uporište i ponovo ga traži. Blago ironična, neposredna, katkad oštra a katkad nežna, dozvoljava sebi da bude nesigurna, ranjiva, pa čak i protivrečna. Izuzetno lična pripovest o lutanju, prolaznosti i pripadanju.

Crveni kofer je dnevnik Lane Bastašić u kojem se fragmenti misli, susreta, snova i sećanja sklapaju u mozaik koji promišlja vreme, porodično nasleđe, žensku solidarnost, krhkost ljudskog postojanja. Rezultat je izuzetno lična, a u isti mah univerzalna pripovest o potrebi za lutanjem, o ljubavi i smrti, o domu i identitetu, o delikatnoj ravnoteži između ličnog i kolektivnog sećanja, o književnosti i pisanju kao potrebi, otporu i prostoru slobode.

Nastala 2021. godine tokom autorkinog boravka na književnoj rezidenciji u Cirihu i obogaćena njenim fotografijama, Crveni kofer je knjiga upečatljive iskrenosti i lepote, pisana strašću osobe koja zna da književnost nije beg od stvarnosti, već način da se u njoj opstane.

Genres: Nonfiction

137 pages, Paperback

First published January 1, 2021

About the author

Lana Bastašić rođena je u Zagrebu, tadašnjoj SFRJ, 1986. godine. Završila je studije anglistike i komunikologije u Banjoj Luci, i odbranila master rad iz Studija kulture na FPN u Beogradu. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: Trajni pigmenti (SKC Kragujevac, 2010, konkurs edicije Prvenac) i Vatrometi (Čekić, Beograd, 2011). Samostalno je objavila knjigu priča za djecu, Nastja crta sunce (Banja Luka, 2015, ilustracije Sandre Dukić). Godine 2014. osvojila je prvu nagradu za neobjavljenu zbirku poezije na Danima poezije u Zaječaru i objavila Naivni triptih o Bosni i umiranju. Njen prvi roman, Uhvati zeca (Kontrast, Beograd 2018), dobitnik je Evropske nagrade za književnost 2020. godine. Roman je bio uvršten u najuži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Biljana Jovanović. Preveden je na španski, italijanski, katalonski i mađarski, a u pripremi su i prevodi na engleski, njemački, francuski, ruski, turski, makedonski, albanski, slovenački i bugarski jezik.

Dobila je nekoliko priznanja za kratke priče: prvu nagradu za priču na konkursu Ulaznica (Zrenjanin, 2010), specijalnu nagradu na konkursu Karver: Odakle zovem (Podgorica, 2010), te prvu nagradu na konkursu Zija Dizdarević (za 2010. i 2011. godinu). Dobitnica je nagrade za poeziju Targa Centro UNESCO u Trstu, 2013. godine i nagrade za najbolju neobjavljenu dramu u sklopu natječaja Udruženja Fercera i Kamernog teatra 55 u Sarajevu, 2013.

Osnovala je školu književnosti Escola Bloom u Barseloni, gdje je uređivala književni časopis Carn de cap.

Živi u Beogradu.

Reviews

[Weltschmerz]

Inače ne čitam dnevnike. To potiče od infantilne ideje da dnevnik treba da ostane intimna forma koja nije za javnost. Iako mi je jasno da je dnevnik kao književni žanr nešto drugo, osećam odbojnost prema dnevnicima kao nečemu licemernom, lažnom, umetnom, i ni ovaj dnevnik nije uspeo da me preobrati.

Crveni kofer je naručen za potrebe književne edicije. Prema tome, nije nastao iz autorkine potrebe da detalje iz svoje svakodnevice podeli sa željnim čitalaštvom, pa većina tih unosa deluje usiljeno, upeglano. Kako je Lana Bastašić pretalentovana autorka koja će nam, iskreno u to verujem, tek prirediti spektakl, i ova je knjiga čitljiva, pojedini delovi su dirljivi, a sve zajedno, makar se meni tako čini, nagoveštava veliku priču koja ne uspeva da dobije svoju konačnu formu, zbog čega u međuvremenu moramo da čitamo ova raspisivanje, ali to je zapravo ok (sličan sam utisak imala kad sam čitala zbirku priča Mliječni zubi).

Knjiga se čita brzo, ali je više štivo za fanove nego delo koje ne smete propustiti. U mojoj glavi ide na ne naročito omiljenu „može da se čita“ policu.

[Amy Dal · Rating 4 out of 5]

Dnevnik-ispovijest koja se čita u jednom dahu. Književnica ogoljava sebe do same kosti uz neprikosnoveni balkanski humor.

[Dženan Mušanović · Rating 4 out of 5]

Detabuiziranje intime pisca (O knjizi Crveni kofer Lane Bastašić)

Knjiga Crveni kofer Lane Bastašić, izašla u izdanju Buybooka a u sklopu edicije Dnevnik, raskošno je opremljen dnevnik koji lijepo prianja uz čitateljske ruke. Knjiga je to popraćena slikama koje donose duh mjesta koje spominje autorica, elegantnim stilom u kurzivu označenim mjestima u kojima se kreće, sa ostavljenim prostorom za vlastite misli i bilješke na kraju.

No, naglasimo – ovo nije autobiografija niti pokušaj rekonstrukcije vlastitog života iz udaljene perspektive. Formalna razlika između dnevnika i autobiografije je očita. Potonja je osvrt na život iz određenog trenutka, dok se dnevnik, koliko god on bio refleksivan, kreće kroz niz trenutaka u vremenu inkorporirajući analepsu i prolepsu. Kako tvrdi i Roy Pascal u Dizajnu i istini u autobiografiji, „ništa manja nije razlika ni između cjelokupnog tona izražavanja u dnevniku i autobiografiji, tako da, ako se u autobiografijama citiraju ulomci iz dnevnika, oni, nehotice ili ne, začuđujuće svjedoče o promjeni fokusa.“

Dakle, dnevnik nastaje u trenutku, bez vremenskog odmaka pri čemu autorica nalik kakvome hroničaru ispisuje sebe, svoja stanja, emocije i doživljaje izravno i bez kritičke valorizacije. To je ono što daje bogatstvo i životnost Crvenom koferu. Iako stvarno vrijeme knjige pokriva nekoliko mjeseci u Zürichu (uključujući i nekoliko putovanja u Barcelonu, Genevu i Solothurn), subjektivno i čitalačko vrijeme pokriva jedan život. Uzgred, taj život jeste život umjetničke duše sa svim mahanama i vrlinama koje kao ljudsko biće nosi sobom.

Jutarnje i dnevne navike, samovanje, razmišljanja – sve to podsjeća na jedan uobičajen dan u životu bilo kojeg neznanca. No, ova se knjiga dotiče i temata smrti i života, ljubavi i besmisla, sastanaka i rastanaka, te se kroz te segmente otkriva duša. Ima u ovoj knjizi nekoliko važnih pitanja koja bivaju oslovljena, poput: 1) doktore, hoću li ja umrijeti?, 2) mladiću, koja je riječ znana svim ljudima?, itd. Prvo pitanje bi, uvjetno kazano, zadiralo u samu bit života, dočim bi drugo Joyceovo pitanje progovaralo o ljubavi. Tako se eros i thanatos, kao stare, prateme, javljaju u ovom dnevniku, u kolopletu stvarnosti i snatrenja. Iste su bjelodano raskrivene i jednostavnim, pitkim i razboritim jezikom iskazane, bez uvijanja i tabuiziranja. Dakle, autorica detabuizira vlastiti život i vlastitu intimu kao što je nekoć učinio Knausgor u šestotomnoj Mojoj borbi. Naravno, ova knjiga ne cilja da učini ono što je norveški pisac učinio, Bastašić jednostavno s koricama knjige prostire i otvara pred čitateljem korice duše, u nadi da će odsutni (i budući) sagovornici moći klimnuti glavom i reći: „Da, ovo kao da je moj dnevnik.“

Rekoh, ovo je otvaranje svojevrsne intime pri čemu jednu od važnih uloga u životu spisateljice nosi njena baka. Preko bake se i pokreće simbolika „crvenog kofera“ koji fungira kao topos na kojemu se putovanje nadaje kao ključna, ishodišna tačka i značajka života ispisanog u dnevniku. „Crveni kofer“ kao simbol se javlja na dva mjesta povezujući baku i Lanu u jedno, jedan je bakin i on je sjećanje i motiv, pokretač i reminiscencija, drugi je vlastiti ali podsjeća na bakin i služi istoj svrsi. Tako se veže jedna simbolička veza: baka – crveni kofer – putovanje – nestalnost. Upravo je ovo posljednje najevidentnija karakteristika autorice koja, svodeći stvari na najjednostavniju razinu, naprosto traži mir. Čini se, kao u nekoj zagonetnoj Mannovoj noveli, da taj mir pronalazi „negdje na sjeveru“ što me podsjetilo na Tonia Kroegera koji putuje i u svojoj odisejadi pronalazi neka otajstvena mjesta „negdje, tamo“ gdje bježi od svijeta i povlači se u svoje jastvo.

To bismo mogli, uvjetno kazano, nazvati metafizičkom intertekstualnošću koja se odigrava neželjeno, nesvjesno, na nekoj podsvjesnoj skalini. Ona posve lucidna intertekstualnost razvidna je u komunikaciji i spomenu drugih književnih djela i autora. Naglasak je, u ovom slučaju, na Jamesu Joyceu, obzirom da autorica boravi u Zürichu gdje se nalazi Muzej Jamesa Joycea u kojemu radi stari Fritz koji joj vrijeme provedeno u tom gradu čini ugodnim. Na nekoliko mjesta se pojavljuje finneganovanje sa spomenutim Fritzom što je direktna aluzija na Joyceovo remek-djelo Finneganovo bdijenje. U knjizi se spominju i Murakami i Michael Ende (Beskrajna priča) i Magda Szabo i njene knjige, kao i filmska trilogija Tri boje. Ova upućenost u pop-kulturu i klasike filmske i književne umjetnosti, kao i savremenu umjetnost, budi znatiželju čitatelja i potiče ga na preispitivanje vlastite intime kao i poznavanja savremene kulture.

Crveni kofer je izvrstan dnevnik u kojem se detabuizira intima spisateljice, čija je glazura simbolična a suština stvarnosna i životna, knjiga koja nudi itekako vrijedna zapažanja o književnosti samoj, kao i savremenoj kulturi. Knjige poput ove tjeraju čitatelja na preispitivanje vlastite svakodnevnice, te demaskiranje zbilje i gledanje istini i svojim navikama u oči.

[Tatjana Bordukalo Nikšić · Rating 4 out of 5]

Prvo izdanje u nizu dnevničkih zapisa urednika Semezdina Mehmedinovića (odlična edicija, uživam u svakoj takvoj knjizi). Lana Bastašić piše o periodu između ožujka i srpnja 2021. koji je provela na književnoj rezidenciji u Švicarskoj (uz kraće izlete u Barcelonu). Pandemija više nije glavna tema, ali se njezino prisustvo itekako osjeća - u učestalim testiranjima, u pustim muzejima, u zoom-sastancima ili u bakinoj smrti na covid-odjelu daleko u Banja Luci. Na stranu tema koja je tih godina zauzela većinu vijesti i razmišljanja, ovaj dnevnik, kao i ostali njemu slični, predstavlja pravi čitalački užitak, uz autoričin blago ironičan i britak stil, koji tek ponegdje skreće u sentimentalnost. Tko voli čitati dnevničke zapise, neće se razočarati ni ovom knjigom.

"Budim se u bolničkoj sobi i vidim Fabiana. Sjedi u ćošku i čita neku zelenu knjigu. Škiljim da pročitam ime autora. Haruki Murakami. Od svih knjiga koje sam mogla da vidim pri buđenju on čita Murakamija. Bolje da se nisam ni probudila."

[Bara · Rating 5 out of 5]

"Dimenzije mjesta i vremena ce se spojiti", kazu mi slova.

[Ivan · Rating 4 out of 5]

-tamo odakle sam ja, gdje je zemlja malo više moja nego ova ovdje, tamo gdje će se moj pepeo zalijepiti na kišne gliste i ući na njima duboko u tlo - tamo ne moramo da se prevodimo. i takvi, bez prevoda, ne možemo da razgovaramo.-

[Petra Jovanović]

jako lepa

[Đurđina]

,,Ali nije tu. Niko nije, ni za koga. I on mi je stran, kao i ja njemu.’’

Ufff, teško je ocenjivati ovakve stvari. 💘

[Palindrome · Rating 3 out of 5]

Iskreno - za mene nezanimljivo. 3-

[Joja · Rating 5 out of 5]

Ogroman napredak u odnosu na Zeca

[Boris Laketić · Rating 1 out of 5]

Slaba knjiga. emotivno ne dotiče, a nakon čitanja ostaje utisak površnosti i manjka supstancije. To što se autorka ne udubljuje pri prikazivanju sebe i drugih ličnosti se ne može književno opravdati. U njenim razmišljanjima i komentarima ima dosta ispraznosti i težnje za postizanjem efekta.

[Pavle Ole Jeličić · Rating 4 out of 5]

"Kad neko umre, onda brojimo od početka."

[Srdan Kosović · Rating 4 out of 5]

Da je ne pratim na Instagramu, ne bih znaoda li je Lana Bastašić stvarna osoba ili jedna od onih pojava koje se jave samo kad jako dugo gledaš u crvenu tačku na zidu dok ti voda za kafu ključa. A ja pošto ne pijem kafu, u tim momentima mislim o Jugoslaviji. Ali jedno znam – Crveni kofer je najbolji dnevnik koji sam ikad čitao.

Dnevnik Lane Bastašić je kao kad vas roditelj iznenadi pričom iz '73. koju nikad prije niste čuli – istinita je, luda, strašna, i na kraju vas uhvati za gušu pa ne pušta.
Lana piše kao da nije svjesna da će je neko čitati, i upravo zato joj se vjeruje. Ona piše kao da svira klavir sa tri prsta, a svaki ton pogađa. Nema tu ni trunke lažne poze, nema “evo da budem pametna”, samo iskreno, bez rukavica, kao kad zimi pipneš kvaku pa ti se duša zalijepi.
Zapisuje misli kao što mačka gleda u prazno – nešto vidi, a ti nikako da dokučiš šta. I dok pokušavaš da shvatiš, ona ti već sledećom rečenicom isključi svjetlo. Smiješ se, ali ne znaš tačno čemu. Tuga? Apsurd? Ti? Sve skupa.

U svakom listu dnevnika, Lana te pogodi nečim čudno bliskim. Kao da si je i ti sanjao, ali si zaboravio.
Za kraj – ovo je dnevnik koji se čita u pidžami, između dva gutljaja, i nakon kojeg se gleda kroz prozor kao da se nešto novo može vidjeti u starom drvetu. I uvijek može.
Ako vam se ne dopadne, to je vjerovatno samo zato što još niste postali dovoljno iskreni sa sobom.

[tea · Rating 4 out of 5]

meni se činilo kao da je dosta zbrzano, ali ko sam ja da dajem bilo koji krajnji sud o nečijim dnevničkim zapisima, i zašto bih, uostalom. uz to, vrlo je intimno te mi posebno ide na živce kad vidim da muškarci sebi daju za pravo da komentarišu jasnoću ili sadržaj kad se taj sadržaj u bar 3/4 tiče isključivo ženskog iskustva i vrlo realnih strahova koji stoje iza pitanja našeg zdravlja

[Sandra · Rating 4 out of 5]

Dnevnik koji se čita u jednom dahu. Lana Bastašić na sebi specifičan način piše o periodu provedenom u Cirihu. Upečatljivi simboli kontrasta rađanja novog života sa jedne i smrti sa druge strane protežu se kroz celu knjigu.
Savetujem da se pre čitanja ove knjige posluša par podcasta u kojima je Lana gostovala, jer je nakon toga lakše zamisliti njen glas kako je čita, upravo kao što ona sama objašnjava kako nasnimava i sluša sebe dok radi na novoj knjizi!

[Sara · Rating 4 out of 5]

"Od dvadesete godine se ubjeđujem kako ću se jednog dana opametiti. Raditi sve te stvari koje su pametne : trčati ujutro, jesti avokado, meditirati, ne gubiti živce zbog vijesti iz svijeta, biti bolja prema izgubljenim dječacima. S koliko godina čovjek napokon prihvati da je govno? Mislim da sam blizu."

[Ivana · Rating 5 out of 5]

Čudo šta sve može da stane u manje od 140 stranica.

Prijali su mi atmosfera, Lanin glas i Cirih iz njene perspektive.

Ova rečenica me je pogotovo pogodila: "Kad neko umre onda brojimo od početka". Stvarno jeste tako...

[Jelena Savic · Rating 5 out of 5]

Iskreno, ogoljeno, emotivno.

[Vanja Iva · Rating 4 out of 5]

Zabavno i brzo. Možda sam očekivala malo više introspekcije i detaljnije opise unutrašnjeg života, s obzirom da je dnevnik, ali mi to nije mnogo pokvarilo celokupni utisak.

[Nevena · Rating 3 out of 5]

Osećala sam se pomalo voajerski dok sam čitala, mislim da se baš potrudila da stvori taj osećaj da zadirem u nečiju privatnost, iako je u par navrata "magija" razbijena otvorenim napomenama da ovaj dnevnik namenski piše za nekog izdavača. Iako kaže da više ne romantizuje svoj način života, mislim da to nije tačno, a u nekim trenucima deluje čak i malo pompezno/nadmeno (upravo ono što pokušava da odbaci i svede se na prolazni pepeo koji se može rasuti bilo gde kad ona, po svojim rečima, crkne). Mislim da treba mnogo hrabrosti za takav stil života i nadam se da je to sve stvarno tako, svidja mi se kad neko uspe da razbije kalup. Možda čak i svesno gradi neku ličnost pračetovske veštice i sve ovo je samo headology, but I guess I'll never know. Pitam se da li inače toliko razmišlja o smrti ili je ovo raspoloželje prouzrokovano bolešću, melanholičnim cirihom i smrću njene bake.

Trudi se da jasno i nedvosmisleno prenese svoje stavove po pitanju "prvog sveta" i njihovih slabo prikrivenih predrasuda prema svima ostalima koji su imali manje prilike za trgovinu zlatom sa nacistima. Definitivno ima specifičan način razmišljanja i tendenciju da ode niz taj "rabbit hole" i od svoje knjige u izlogu nekako dodje do nacista. Mislim da je to sve neka duboko usadjena nelagodnost i osećaj da smo svi na neki način odgovorni za svu patnju na ovom svetu, ali pre svega stalni osećaj griže savesti i strah da ćemo se slučajno nekim svojim postupkom "uprljati", kao što je nju nemački izdavač doveo u vrlo posrednu vezu sa nacistima. Prilično sam sigurna da se bar jednom zapitala da li ona sad zaradjuje za svoje parče hleba od zlata iz holokausta i da li je to moralno. Mislim da takvo razmišljanje nije tako retko kod empatičnih balkanaca, naročito žena. I da malo potiče i od toga što smo naučeni da ne može samo da nam bude dobro u dok sedimo u nečijem stanu u Švajcarskoj, nego mora nešto da nas žulja i stvara nesanicu, i onda ulećemo u tu spiralu koja nas vrlo brzo dovodi do dovoljno dobrog razloga da se osetimo loše.

[Edina V · Rating 4 out of 5]

Forma dnevnika (ili pisama prijatelju) reda slike jednog vremena. Uvodi nas u tuđu dimenziju, tjera nas da gledamo kroz oči spisateljice.
Ovo je zapravo jedan jako lijep historijski dokument Laninog života, života spisateljice.

Na trenutke sam imala osjećaj kao da sam dio Laninog unutrašnjeg dijaloga, ali bih voljela da me je povela dalje na to putovanje. Mada, razumijem je. Nekada jednostavno ne želimo da zalazimo dublje u određene misli i osjećaje jer se bojimo onoga što bi nas tamo moglo čekati.

[Svjetlana · Rating 4 out of 5]

Volim što sam upoznala jedan privati dio Lane, i mislim da mi je jasan njen povratak u Srbiju, ako je uopšte još uvijek tu. Možda je već spakovala kofer i otišla negdje.
I ne znam zašto sam ja uvijek mislila da je ova knjiga o smrti njene bake, tj. da je to glavna tema. To se spomene svega 3-4 puta, pa sam zbog toga bila i malo razočarana očekujući srceparajuće misli o bakama i djedovima.

Sve u svemu, ovo je Lanino djelo koje mi se najmanje dopalo.

[Nejra · Rating 5 out of 5]

Volim iskrenu literaturu i u ovom dnevniku je to gotovo opipljivo. Dnevnik je predivan, smiješan i na više momenata tužan. Autorica nudi razmišljanja o svim važnim temama i u pojedinim redovima sam uspjela da pronađem svoje misli. Dopada mi se i način na koji je urađena ova knjiga koja na kraju ima prostor i za vlastiti dnevnik.
"Je li se u to pretvorila sloboda? U izbor da se ne vidi patnja."

[Andrijana Prodanić · Rating 5 out of 5]

,,Ovo nije ljubav. Takve priče su za Francuze ili makar Ruse. Za ljude koji ne prave pravopisne greške. Za normalne ljude kao što je Fabian, koji zna gdje mogu da se kupe lokalno uzgojeni božuri i ruže. A ovo naše je tvrdoglavi korov koji raste uz Drinu. Preorati sve i zabetonirati.

(Ali džaba, Sem. Pukao bi beton, prepolovio se i sručio u vodu.)"

[Tijana · Rating 5 out of 5]

Ovo izdanje je fenomenalno. Tvrd povez, traka za obelezavanje, lastis, fotografije. Savrseno.

Sto se dela tice, dopala mi se forma dnevnika sa nekoliko linija radnje koja se prati. Baka, putovanja, veze, prijateljstva, zdravlje. Spisateljica kroz svoje misli provlaci i puno autora i dela. Sto knjizevnih, to i likovnih. Iako je bilo kratko bas mi je prijalo.

[Branka · Rating 4 out of 5]

Enjoyed it very much. Even more than Catch the Rabbit.
Currently re-reading Ulysses so any association with Joyce is something that I look for.
There is a lot about Zurich and Joyce in the book.
Also the writer's notes and observations, little things you can learn something out of it.

[milana · Rating 4 out of 5]

"ne znam šta me više nervira: to što moram da se operišem u Zürichu ili činjenica da me je, poslije svih godina i svih gradova, smuvao jedan Bosanac" na koliko načina mogu da kažem "ona je bukvalno ja"

[Merjem · Rating 4 out of 5]

Početak i sredina jaki, malo je zakazala na kraju. Razumijem da je dnevnik ali zadnjih 20ak stranica su bile prespore. Uostalom, iznijela je po mom mišljenju jako dobru analizu balkanske dijaspore i kratkotrajnih a lijepih ljubavnih priča.

[isi]

dopalo mi se, lepo napisano iako je očigledno malo preko one stvari jer je zapravo narucena od izdavaca. ne umem da ocenim, prosto fali ovom dnevniku jos nesto da bi bio potpun, ali i ovo sto stoji je zanimljivo i lepo napisano

[Cijo · Rating 3 out of 5]

Kratke rečenice. Efektne slike. Viška patetike, ali mlada je još.
Drago mi je što sam napokon naišla na pristojnu bosanskohercegovačku spisateljicu moderne književnosti :’)