Kad se srušiš u sutra i najgori si od ljudi ne nadaj se pomoći ni trenu olakšanja, najgori si sad, najgori ćeš uvijek biti – ovaj bič od rečenice otvara roman Nikole Strašeka.
Strašek piše o narkomanskom iskustvu izravno i stihijski, o ovisnostima, lažima, manipulacijama i iskorištavanju najbližih, o propasti za koju se uvjeravaš da je plemenita, o opajalačkim rajevima, o kapitalizmu, odjeku rata i raspadu društva, o obitelji i vrijednostima, o umjetnostima i komunama, o terapijskoj zajednici i kroničnim, recidivirajućim i neizlječivim bolestima – jer izliječen narkoman teško da postoji. Ovu bi knjigu trebalo napisati kao preventivnu terapiju. Dok se to ne dogodi, ona je samo literatura koju ćete čitati na eks, kao pravi literarni ovisnik.
Nikola Strašek završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, studirao komparativnu književnost i latinski na Filozofskom fakultetu te filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Autor je nekoliko dokumentarnih i jednog kratkometražnog igranog filma. Trenutačno piše filmske eseje i kritike i završava novi dokumentarni film za Factum. Dobitnik je Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama zahvaljujući kojoj je objavio zbirku poezije Leptirići u trbuhu, glave na kolcima (2024.). Šest godina radio je u skladištu voća i povrća koje zove rudnik.
Za prvih dvadesetak stranica trebali su mi Google i ChatGPT – kao prevoditelji jezika narkomanskog svijeta. Svijeta koji mi je, paradoksalno, potpuno stran. Nikad nisam zapalila cigaretu, a kamoli nešto jače.
Pa ipak, u srednjoškolskim danima nesebično sam posuđivala vlastitu mokraću ekipi kojoj je očajnički trebala – čista. Pitali su uvijek mene. Prvo, jer sam “uvijek pomagala” (tad sam mislila da pomažem). Drugo, jer sam bila najsigurnija oklada na čist organizam. Jedna od rijetkih na koju bi svatko stavio milijune da ne eksperimentira. Ovo pišem jer sam se susrela s ljudima koji su živjeli suprotno meni, a bili su mi fizički vrlo blizu.
Knjiga je zanimljivo pisana: poglavlje po poglavlje skače iz vremena daleke prošlosti u ono bliže. Meni, kao čitateljici, to nije smetalo. Dapače, mislim da se savršeno uklopilo u autorov način strujanja svijesti i misli. Jer kad proživiš ono što je on proživio, prošlost više ne teče linearno. Autorov talent za pisanje i kvaliteta su neupitni.
No ono što mi se nikako nije svidjelo jest konstantno uspoređivanje vlastitih posrtaja s novom državom, kapitalizmom i sličnim konstrukcijama. Da, živimo u financijski neizvjesnom vremenu. Da, generacija koja je rasla devedesetih najebala je zbog rata. Ali napraviti od sebe žrtvu i krenuti stopama narkomana – to je osobni izbor koji nema veze s drugima. To je, uostalom, tipično za bilo kakvu vrstu ovisnosti: krivac se pokušava pronaći u svemu i svačemu, samo ne u sebi. Istini za volju, autor na kraju ipak priznaje vlastitu odgovornost.
Ispovijest narkomana: brutalno iskrena, izravna, šokantna, pisana specifičnim metajezikom iz drogeraškog miljea. Pratimo kronološki put u propast jednog talentiranog čovjeka. Na njegovu križnom putu u provaliju uobičajene su postaje: prva, vrlo rana iskustva s drogom, nastajanje ovisnosti, sukob s okolinom, strategije manipuliranja i iskorištavanja roditelja i prijatelja, raspad obitelji, život na cesti, u komuni i terapijskoj zajednici. Iznenađuje otvorenost kojom ispovjedni subjekt opisuje svoja iskustva, od opajalačkih "rajeva" i simptoma ovisničkih i recidivističkih kriza do načina života u narko društvima i uzaludnih pokušaja da iziđe iz začaranog kruga droge, alkohola i društvenih prijestupa. 3.5
“Ili kako kaže Samuel Johnson, tko od sebe načini zvijer, lišava se boli da bude čovjek. U ovom se krije sva mudrost narkomanije.”
“Zdunić me hladno pitao: “Koliko ti treba da preživiš dan?” i to me slomilo.”
“Serija iznevjerenih obećanja, ono što ćemo jednom iz ja nikad pretvoriti u kad sam ja. Koliko iznevjeravamo taj nikad, toliko se naš svijet širi, mi se mijenjamo i saznajemo one sebe za koje nismo mislili da će ikada postojati i da nas čekaju.”
“Biti svjestan znači biti živ - kada nastojimo zanemariti male probleme u životu, ti mali problemi onda postaju veći, i tada nas mogu dovesti do sloma. Dobro je vjerovati ljudima, ali moram biti svjestan tko su ljudi kojima ne treba vjerovati.”
“Vrijedi davati - znači da što god daš, primit ćeš. Pozitivno se vraća pozitivnim. Daš li sunčanu energiju, i tebe će obasjati.”
“Jedan od velikih gubitaka današnjice je nestanak kulture siromaštva, ponosa zbog sposobnosti da pjevamo divne pjesme i kada smo siromašni.”
“Tamo sam iznova učio da nemamo strahove nego se bojimo i nemamo bolest nego bolujemo i nemamo ljubav nego volimo i dok god kroz trgovinu, posjedovanje i interes promatramo, shvaćamo i doživljavamo svijet - oko sebe i u sebi - bit će nam ovako i treba nam biti jer smo iznevjerili svoju prirodu, ono najbolje u nama i zaboravili da ako ja jesam i ti si i ako nema mene ni tebe neće biti.”
“I zato se često sjetim i tiho u sebi ponavljam - ni zrna žita okupatoru. Ni zrna žita okupatoru.”
“Krov, zemlja, posao, kruh, zdravlje, obrazovanje, sloboda. Za to se borimo stoljećima, za to se borimo i danas. I osjećam se dobro jer kao i ti volim život, ljude, divotu stvari i pojava i znam da moja krv nije samo moja nego zajednička i da je poezija baš kao i kruh za svakoga.”
…tko od sebe načini zvijer, lišava se boli da bude čovjek.
…prečica se često ispostavi kao duži put. Bježao sam samo da dođem.
Groblja su ženski teritorij.
Biti svjestan znači biti živ - kada nastojimo zanemariti male probleme u životu, ti mali problemi onda postaju veći, i tada nas mogu dovesti do sloma. Dobro je vjerovati ljudima, ali moram biti svjestan tko su ljudi kojima ne treba vjerovati.
Stanje pojedinačne čestice ne može se utvrditi bez ostalih - mora se uzeti stanje kao sustava kao cjeline.
Bolje je shvatiti nego biti shvaćen - shvatiti nekoga znači da brineš o onome što ti netko kaže. Znači da si otvoren i da se ne ponašaš kao da sve znaš.
Negdje na pola knjige sam razmišljala da ću dati neke 4 zvjezdice, jer mi je već mrvu prenaporno postalo čitati detalje narkomanskog života, koji su se redovito ponavljali, iako je u tom ponavljanju i srž tog života. Taman mi je bilo nekih 20-tak stranica toga previše, ali sam znala da slijedi preokret. (4 zvjezdice bih dala svakako, a ne manje iako me smorilo, jer iskreno imam takvu averziju prema aktualnoj hrvatskoj književnosti da je ova knjiga pravo osvježenje - čitko i pametno napisana, proguta se u jednom danu, i pored toliko teške teme ima najmanje sveprisutne hrvatske patetike)
Međutim, na nešto više od pola kreće preokret odlaskom u komunu. Taj život u komuni je pomalo šturo opisan i mogao bi biti zaseban roman (nešto kao Jedan dan u životu Ivana Denisoviča), i tu bih mogla dati 4 zvjezdice (ne manje od tog jer ipak to su samo moja očekivanja i jer vidim potencijal da se ispriča mnogo više i napiše nešto dobro, ali sad to nije bilo toliko bitno - ovo nije roman u klasičnom smislu).
Ocjena se penje na 5 zvjezdica jer je osveženje pročitati nekoliko uvida, od kojih se najbolji zasnivaju na filozofiji iz komune, ali i ispravnoj filozofiji za život općenito. Jedini način da živiš je da voliš nesebično, ukratko.
Posljednja knjiga hrvatske autorice koju sam čitala me kako sam rekla istraumatizirala svojom patetikom i besmislenom patnjom, nejasnim temama u kojima je najgore što se osobi desi eto upravo to što malo šire razmišlja od površne okoline. Ponavljam, više smisla i manje patetike ima u ovoj knjizi. Zato 5 zvjezdica.
Jedina zamjerka ovom romanu je što akter za narkomaniju okrivljuje kapitalizam. Imam osjećaj da je živio u drugom vremenu, okrivljavao bi komunizam. Uvijek je u tim slučajevima sustav kriv. Radim u socijali s djecom s poremećajima ponašanja i to se podrazumijeva, da je uvijek sustav kriv, od škole, normi, ustanova.... (nikad ono što bi stvarno moglo biti krivo, u slučaju moje djece teške traume koje su im nanijeli roditelji, a i osobne odgovornosti kod klinaca ni na pomolu - nisu još zreli za to). Ali, svatko mora imati neko svoje filozofsko uporište, pa tako i autor ove knjige, i nije dobro izbiti se iz svojih temelja baš skroz. Ali dobro je da zaključuje da je na kraju ipak sve na osobi, da osoba mora davati a ne samo grabežljivo tražiti.
Iskreno i bolno. Nakon "sloma" autor mijenja narativ i usmjerava se prema sazrijevanju. Rečenice i odlomci postaju introspektivniji... Divno ispričana životna priča. Poglavlje sa grobljem je naročito dojmljivo.