What do you think?
Rate this book
Moja kišna djevojčica
Priča o ljubavi, jednoj posebnoj djevojčici i sretnoj obitelji. Priča koja je ganula Hrvatsku.
Davina je pseudonim žene u ranim 40-ima, podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, koju je ljubav odvela u Njemačku u kojoj i danas živi. Relativno mlada saznala je da neće moći postati biološka majka te je zajedno sa suprugom odlučila posvojiti 18-mjesečnu djevojčicu iz BiH. Uskoro je shvatila da je djevojčica, njezina Princeza, posebna… Moja kišna djevojčica svojevrsni je dnevnik Princezina odrastanja čije je dijelove Davina počela objavljivati na forumu Roda u želji da potakne ljude da posvajaju djecu s posebnim potrebama i objasni im da mogu biti, kao i oni – sretna obitelj. Postovi o Princezinoj svakodnevici – njezinim radostima, gubicima, malim i velikim pobjedama, strahovima i snovima ili, vrlo jednostavno, odrastanju – ubrzo su postali iznimno čitani. Nakon što je priča objavljena u Jutarnjem listu, rezultat je bio nova lavina oduševljenih reakcija. Upravo zbog tih reakcija Davina je pristala otići korak dalje. U suradnji s novinarkom Kristinom Turčin dopunila je i proširila svoju originalnu priču, dodala nove dijelove života svoje obitelji, podijelila svoje radosti i svoje strahove te odlučila objaviti je kao knjigu kako bi doprla ne samo do čitatelja i potencijalnih posvojitelja već i do zakonodavaca i stručnjaka.
Riječima same autorice, ako zbog ove priče ijedno dijete s posebnim potrebama bude posvojeno ili se ijedan par ohrabri u odluci da postanu roditelji posvojenjem ili ako barem dio čitatelja promijeni odnos prema njima – njezin će cilj biti ispunjen.
Davina je pseudonim žene u ranim 40-ima, podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, koju je ljubav odvela u Njemačku u kojoj i danas živi. Relativno mlada saznala je da neće moći postati biološka majka te je zajedno sa suprugom odlučila posvojiti 18-mjesečnu djevojčicu iz BiH. Uskoro je shvatila da je djevojčica, njezina Princeza, posebna… Moja kišna djevojčica svojevrsni je dnevnik Princezina odrastanja čije je dijelove Davina počela objavljivati na forumu Roda u želji da potakne ljude da posvajaju djecu s posebnim potrebama i objasni im da mogu biti, kao i oni – sretna obitelj. Postovi o Princezinoj svakodnevici – njezinim radostima, gubicima, malim i velikim pobjedama, strahovima i snovima ili, vrlo jednostavno, odrastanju – ubrzo su postali iznimno čitani. Nakon što je priča objavljena u Jutarnjem listu, rezultat je bio nova lavina oduševljenih reakcija. Upravo zbog tih reakcija Davina je pristala otići korak dalje. U suradnji s novinarkom Kristinom Turčin dopunila je i proširila svoju originalnu priču, dodala nove dijelove života svoje obitelji, podijelila svoje radosti i svoje strahove te odlučila objaviti je kao knjigu kako bi doprla ne samo do čitatelja i potencijalnih posvojitelja već i do zakonodavaca i stručnjaka.
Riječima same autorice, ako zbog ove priče ijedno dijete s posebnim potrebama bude posvojeno ili se ijedan par ohrabri u odluci da postanu roditelji posvojenjem ili ako barem dio čitatelja promijeni odnos prema njima – njezin će cilj biti ispunjen.
157 pages, Paperback
First published January 1, 2014
5 people are currently reading
134 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 14 of 14 reviews
February 2, 2015
Stara poslovica kaže da nakon kiše dolazi sunce simbolizirajući tako čovjeku svojstvenu nadu u sretniju budućnost što će uslijediti po svršetku lošeg razdoblja. Nadu jednaku onoj da će nas, nakon bezbrojnih kišnih dana, napokon ugrijati razigrane sunčeve zrake. Jer ljudi vole sunce, zar ne? Većina će se složiti, ali postoje i oni kojima upravo kišne kapi crtaju osmijeh, oni kojima ne trebaju ni čizmice ni kabanica pa niti kišobran, oni u kiši uživaju s osmijehom na licu. Nekima su čudni, nekima posebni, ali najvažnije je da su, upijajući kišu, neizrecivo sretni. Jednoj je maloj kišoljupki svoje srce prije 14 godina otvorila mama Davina, njegujući je i pazeći kao kišnu kap na dlanu. Njena se priča, priča o Princezi, jednom neobičnom odrastanju i mjestu gdje se smijeh i suze neprekidno miješaju, prelila preko državnih granica, proširila internetskim prostorom, dotakla srca mnogih, izašavši iz diskursa problema „samo posvjoene“ ili „samo djece s teškoćama“ postala je univerzalna i naposljetku je objedinjena u knjizi Moja kišna djevojčica.
Mama Davina pred čitatelja postavlja priču onako kako najbolje zna, jednostavno, iskreno, bez pompe, patetike i velikih riječi, ali s velikom porukom. Stil njena pisanja ponekad nalikuje razgovornom jeziku, no premda biste to zamjerili većini pisaca fikcije (jer od fikcije ipak očekujemo više promišljanja o riječima, biranja rečenica i sveukupno probraniji stil) u ovom slučaju upravo to što iz svake riječi izvire svakodnevnost cijeloj priči daje prijeko potrebnu dozu autentičnosti kakvu joj niti jedno uredničko ušminkavanje ne bi moglo pružiti. A za takvim postupkom potrebe nema niti Davina, ostavljajući u knjizi mjesta za vlastite male, svakodnevne poraze, pogreške ponekad nastale prevelikom majčinskom brižljivošću ili uključenošću, a progovorila je i o trenucima kojih se sada, s vremenskim odmakom, pomalo i stidi. Životnu su igru Davina i njena obitelj odlučili odigrati bez rukavica, vjerojatno već pomalo siti istima jer najveću im je rukavcu u lice bacio život prije 14 godina. Tada su ova Bošnjakinja s njemačkom adresom i njen suprug shvatili kako neće postati roditelji biološkim putem i odlučili se na posvajenje. No, put im nije bio ni jednostavan ni lak jer, velikom broju djece u domovima unatoč, prednost pri posvajanju daje se, neslužbeno, ali vrlo stvarno njemačkim parovima. Stoga su, primivši poziv iz Bosne, objeručke prihvatili ideju o posvajanju 18-mjesečne djevojčice, rješavanju čijeg bi zdravstvenog stanja, problema s rahitisom i deformacijom stopala, pogodovalo preseljenje u Njemačku. Kako će se uskoro ispostaviti, djevojčičini zdravstveni problemi uvelike nadilaze one navedene, Davina se hrabrošću, strpljivošću i odvažnošću kakvu samo majka može imati, zalaže za svoju djevojčicu, za to da, premda je svjesna da s Princezom „nije sve u redu“ njeno djetinjstvo ne odudara od drugih, „normalnih“ djetinjstava. Putem kojim je njena obitelj prošla, preskačući prepreke, ponekad se o njih i spotičući, ali i, puno važnije, ustajći s novim i snažnijim podstrehom, Davina sada vodi čitatelja sigurnim glasom, osnaženim vremenskim odmakom, no i sada glas kao da joj povremeno zastane, riječi zapnu, sjećanja preplave, a emocije prevladaju. Samo pozitivne jer, makar sjećanja ponekad bila gorka, sve je to život i na kraju sve ispadne dobro, a ako nije dobro, onda nije kraj. To je moto kojim se hranila dok je, obilazeći liječnike u potrazi za odgovorima, na različitim poljima vodila bitke za svoju djevojčicu; u vrtiću, među Princezinim vršnjacima, u školi, s osobnim asistentima, ali i onu najtežu, bitku sa samom sobom. Dijagnoza, Aspergerov sindrom, jedan od sindroma iz sfere autističnih stanja, donio je olakšanje pomiješano s ohrabrenjem za nastavak. Jer, sada se više nije borila protiv vjetrenjača, a njen je cilj postao samo jedan; učiniti da njena djevojčica odraste u dobru, pametnu i koliko je to god moguće samosvjesnu i samostalnu mladu ženu.
Požrtvovnost i predanost žene čiju priču imate pred sobom, njena sposobnost da se čak i izrazito teškim situacijama nasmije u lice, odmahne rukom i kaže „Idemo dalje“ poslužit će kao zamašnjak svakom čitatelju. Istodobno, upravo će vas te Davinine kvalitete obavezati, navesti da malo pomnije promislite o pitanju posvajanja i ljudima čiji su domovi ispunjeni radosnom prisutnošću djeteta upravo zbog tog čina; oni nisu „roditelji“, baš kao što Davina nije „mama“, ona je Mama s velikim M. U to ćete se uvjeriti obratite li pažnju na sitne propuste i pogreške načinjene iz zaslijepljenosti iskrenom i bezgraničnom roditeljskom ljubavlju, u čijem se središtu nalazi dijete i zbog koje će svaki roditelj bar jednom u životu pogrešno odlučiti misleći da čini dobro.
Iako se na forum udruge RODA, s čije je platforme ova priča i krenula na put do svojih čitatelja, Davina registrirala kako bi kod budućih roditelja odagnala strah i raspršila poneku predrasudu o posvojenju nešto starije i/ili djece s poteškoćama, postigla je i mnogo više. Ohrabrila je mnoge da se, sa širokim osmijehom na licu, prepuste životu i svaki pad pretvore u novi početak. Jer, na kraju, ipak sve ispadne dobro.
http://procitajto.com/2015/02/02/moja...
Mama Davina pred čitatelja postavlja priču onako kako najbolje zna, jednostavno, iskreno, bez pompe, patetike i velikih riječi, ali s velikom porukom. Stil njena pisanja ponekad nalikuje razgovornom jeziku, no premda biste to zamjerili većini pisaca fikcije (jer od fikcije ipak očekujemo više promišljanja o riječima, biranja rečenica i sveukupno probraniji stil) u ovom slučaju upravo to što iz svake riječi izvire svakodnevnost cijeloj priči daje prijeko potrebnu dozu autentičnosti kakvu joj niti jedno uredničko ušminkavanje ne bi moglo pružiti. A za takvim postupkom potrebe nema niti Davina, ostavljajući u knjizi mjesta za vlastite male, svakodnevne poraze, pogreške ponekad nastale prevelikom majčinskom brižljivošću ili uključenošću, a progovorila je i o trenucima kojih se sada, s vremenskim odmakom, pomalo i stidi. Životnu su igru Davina i njena obitelj odlučili odigrati bez rukavica, vjerojatno već pomalo siti istima jer najveću im je rukavcu u lice bacio život prije 14 godina. Tada su ova Bošnjakinja s njemačkom adresom i njen suprug shvatili kako neće postati roditelji biološkim putem i odlučili se na posvajenje. No, put im nije bio ni jednostavan ni lak jer, velikom broju djece u domovima unatoč, prednost pri posvajanju daje se, neslužbeno, ali vrlo stvarno njemačkim parovima. Stoga su, primivši poziv iz Bosne, objeručke prihvatili ideju o posvajanju 18-mjesečne djevojčice, rješavanju čijeg bi zdravstvenog stanja, problema s rahitisom i deformacijom stopala, pogodovalo preseljenje u Njemačku. Kako će se uskoro ispostaviti, djevojčičini zdravstveni problemi uvelike nadilaze one navedene, Davina se hrabrošću, strpljivošću i odvažnošću kakvu samo majka može imati, zalaže za svoju djevojčicu, za to da, premda je svjesna da s Princezom „nije sve u redu“ njeno djetinjstvo ne odudara od drugih, „normalnih“ djetinjstava. Putem kojim je njena obitelj prošla, preskačući prepreke, ponekad se o njih i spotičući, ali i, puno važnije, ustajći s novim i snažnijim podstrehom, Davina sada vodi čitatelja sigurnim glasom, osnaženim vremenskim odmakom, no i sada glas kao da joj povremeno zastane, riječi zapnu, sjećanja preplave, a emocije prevladaju. Samo pozitivne jer, makar sjećanja ponekad bila gorka, sve je to život i na kraju sve ispadne dobro, a ako nije dobro, onda nije kraj. To je moto kojim se hranila dok je, obilazeći liječnike u potrazi za odgovorima, na različitim poljima vodila bitke za svoju djevojčicu; u vrtiću, među Princezinim vršnjacima, u školi, s osobnim asistentima, ali i onu najtežu, bitku sa samom sobom. Dijagnoza, Aspergerov sindrom, jedan od sindroma iz sfere autističnih stanja, donio je olakšanje pomiješano s ohrabrenjem za nastavak. Jer, sada se više nije borila protiv vjetrenjača, a njen je cilj postao samo jedan; učiniti da njena djevojčica odraste u dobru, pametnu i koliko je to god moguće samosvjesnu i samostalnu mladu ženu.
Požrtvovnost i predanost žene čiju priču imate pred sobom, njena sposobnost da se čak i izrazito teškim situacijama nasmije u lice, odmahne rukom i kaže „Idemo dalje“ poslužit će kao zamašnjak svakom čitatelju. Istodobno, upravo će vas te Davinine kvalitete obavezati, navesti da malo pomnije promislite o pitanju posvajanja i ljudima čiji su domovi ispunjeni radosnom prisutnošću djeteta upravo zbog tog čina; oni nisu „roditelji“, baš kao što Davina nije „mama“, ona je Mama s velikim M. U to ćete se uvjeriti obratite li pažnju na sitne propuste i pogreške načinjene iz zaslijepljenosti iskrenom i bezgraničnom roditeljskom ljubavlju, u čijem se središtu nalazi dijete i zbog koje će svaki roditelj bar jednom u životu pogrešno odlučiti misleći da čini dobro.
Iako se na forum udruge RODA, s čije je platforme ova priča i krenula na put do svojih čitatelja, Davina registrirala kako bi kod budućih roditelja odagnala strah i raspršila poneku predrasudu o posvojenju nešto starije i/ili djece s poteškoćama, postigla je i mnogo više. Ohrabrila je mnoge da se, sa širokim osmijehom na licu, prepuste životu i svaki pad pretvore u novi početak. Jer, na kraju, ipak sve ispadne dobro.
http://procitajto.com/2015/02/02/moja...
February 28, 2019
2,5
Odmah u startu da navedem da ocjena nema veze sa samom pričom. Svaka čast mami i tati i njihovoj Princezi.
No, način pisanja i "rezanje" toka emocije nakon svake stranice i pol me znalo zapitati, da li to možda piše djevojčica, a ne njena majka. :( Šteta što se nije uspjelo prikazati sve ono što je u ovoj knjizi bitno - život jedne obitelji s posebnom posvojenom djevojčicom. Mislim da ovih par riječi jako puno govori, dok se u knjizi događaji hladno nabrajaju i gubi svaki doticaj s čitateljem.
Odmah u startu da navedem da ocjena nema veze sa samom pričom. Svaka čast mami i tati i njihovoj Princezi.
No, način pisanja i "rezanje" toka emocije nakon svake stranice i pol me znalo zapitati, da li to možda piše djevojčica, a ne njena majka. :( Šteta što se nije uspjelo prikazati sve ono što je u ovoj knjizi bitno - život jedne obitelji s posebnom posvojenom djevojčicom. Mislim da ovih par riječi jako puno govori, dok se u knjizi događaji hladno nabrajaju i gubi svaki doticaj s čitateljem.
November 26, 2022
Ispovijest majke djevojčice sa autizmom, koja nas uči empatiji i prihvaranju drugog i drugačijeg.
October 8, 2015
Pretpostavljam da bih zbog ove, samo dvije zvjezdice, mogla "dobiti po glavi". I to ne zato što mi se knjiga, možda, ne sviđa. Jer, ionako imamo različita mišljenja, čitalački ukus i, na kraju krajeva, različiti smo ljudi. No, ovo je knjiga kojoj je većina ljudi ovdje (koliko sam primijetila) dala pet zvjezdica i svi su strašno oduševljeni cijelom pričom, ženom-majkom koja je, je l', napisala ovu knjigu, njezinim velikim srcem, jer je posvojila djevojčicu "s posebnim potrebama" (djevojčica ima Aspergerov sindrom, jedan od mnogih "oblika" autizma, ili kako znaju govoriti "autističnog spektra"), i sve nešto krasno i dobro. Naravno, dobro je. Lijepo je što je žena, zajedno sa svojim suprugom, posvojila teško posvojivo dijete i što je, uza sve poteškoće koje donosi život s takvim djetetom (a i sâm Aspergerov sindrom), ona cijelom dušom zaljubljena u svoje dijete i ne da je nikome i sve što uz to ide. No... nigdje ne stoji da je knjiga napisana tako kako jest: kao da mi neka - neka mi oproste nedovoljno obrazovani ljudi - neuka žena usmeno prepričava svoju priču. Svojim, razgovornim jezikom. Onim koji nema veze s pisanjem, posebno pisanjem KNJIGE. Naravno, mogla sam jednostavno prekinuti i ne čitati dalje, kad sam već vidjela na koji način se sve to odvija, ali... nisam to učinila, jer me zanimalo kamo će sve odvesti i kako je završila. Znam, ZNAM da će većina reći - pa što, važna je životna priča, a ne način na koji je napisana, važna je ljubav, a ne lokalni izrazi koji se koriste bez navodnika, italika ili bilo kakvog drugog isticanja - meni nije. Ako je nešto knjiga, onda treba i izgledati kao knjiga. Ako se piše na drukčiji način, onda se to treba odmah naglasiti. Ovako - nisam saznala ništa drukčije od mnogih sličnih priča o djeci (i odraslima) s Aspergerovim sindromom. Ako me to čini hladnom osobom koja ne razumije "majčinu ljubav", neka tako bude. Kad se piše knjiga, neka se to čini. Kad se nekome na kavi pričaju detalji iz života, neka se to čini. Tamo, na kavi. Bez pisanih slova.
June 22, 2018
Ova priča me baš dirnula. Stalno sam razmišljala koliko je toj obitelji bilo teško, kolike su prilagodbe trebale i kako nije lako prihvatiti da imaš dijete s teškoćama. Ta mama je zaista lavica.
Moram reći da sam se u priči pronašla i profesionalno. Kao pedagog se susrećem s djecom s teškoćama i uvijek me strah da neću znati kako im pristupiti. Čitajući knjigu prisjetila sam se seminara kojem sam nazočila i na kojem su nam prikazali puno različitih primjera rada s djecom s teškoćama. Tad sam puno naučila, a čitajući ovu knjigu prisjetila sam se svega.
Naravno da sam dok sam čitala i nebrojeno puta sjetila svima dragog Sheldona i neke su me situacije zaista nasmijale.
Drago mi je što sam pročitala ovu knjigu. Mislim da nas ovakve knjige obogaćuju i čine humanijima.
Moram reći da sam se u priči pronašla i profesionalno. Kao pedagog se susrećem s djecom s teškoćama i uvijek me strah da neću znati kako im pristupiti. Čitajući knjigu prisjetila sam se seminara kojem sam nazočila i na kojem su nam prikazali puno različitih primjera rada s djecom s teškoćama. Tad sam puno naučila, a čitajući ovu knjigu prisjetila sam se svega.
Naravno da sam dok sam čitala i nebrojeno puta sjetila svima dragog Sheldona i neke su me situacije zaista nasmijale.
Drago mi je što sam pročitala ovu knjigu. Mislim da nas ovakve knjige obogaćuju i čine humanijima.
January 16, 2015
Davina- Moja kišna djevojčica
„I uvijek kad na životnoj ljuljački uzmemo toliko zaleta da se ona već sama ljulja, uvijek dođe netko ili nešto i onako nas grubo zaustavi, pa nije više cilj nastaviti se ljuljati već održati puku ravnotežu da ne pljusnemo o pod nego ostanemo na ljuljački kako bismo mogli uzeti novi zalet.“
Moja kišna djevojčica priča je ispričana nesebičnom pomoću i iskrenošću majke jedne djevojčice sa posebnim potrebama. Davina, kako je sebi pseudonim dala ova majka zbog zaštite vlastitog identiteta, krajem 2013.godine na internetskom forumu Roditelji u akciji( RODA) počinje pred lice javnosti iznositi priču o posvojenju djevojčice sa posebnim potrebama.
Ovom pričom je, kako sama ističe željela motivisati bračne parove da se odluče na posvojenje, ne izuzimajući pritom opciju usvajanja djece sa posebnim potrebama.
Glavne karakteristike autizma su slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija, ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja.
Kada je prije petnaest godina usvojila svoju „kišnu“ djevojčicu kojoj je za potrebe ove knjige dala ime Princeza, mama Davina je bila svjesna da se djevojčica bori sa rahitisom i sa neurodermitisom.
Mama i tata ipak nisu odustajali od Princeze koja još uvijek nije jela čvrstu hranu, uprkos tome što je u vrijeme posvajanja imala osamnaest mjeseci. Nije ih obeshrabrilo ni to što je princeza počela hodati tek sa navršena dvadeset i tri mjeseca.
„Princeza ima vrlo sužen vidokrug interesa, često živi u svom svijetu, zahtjeva rutinu i rituale, ne gleda nepoznate u oči i ne drži pogled, a i s poznatima to čini samo nakratko, ne voli gužvu i galamu i ne voli da je neko dodiruje bez njene inicijative“.
Godine će prolaziti, a slagalice Princezinog karaktera će se slagati u razumljivu ali tešku sliku. Ona unutar svog karaktera ima jasno određene, mada nerazumljive, prioritete i zahtjeve.
Za dva dana je naučila slova, a trebalo je samo još dva dodatna dana da ih počne povezivati u riječi rečenice. Do desete godine uspješno je naučila komunicirati na njemačkom, bosanskom i ruskom jeziku.
Svima oko nje ubrzo postaje jasno da je Princeza na većoj intelektualnoj razini od ostalih svojih vršnjaka. To će nažalost opteretiti njenu emocionalnu stranu te će vjerovatno, zbog autizma kojim je „oštećena“, zauvijek teže,pa gotovo i nikako, ulaziti u poznanstva sa novim ljudima, pri tom mnogo lakše priznavajući svoja najdublja osjećanja i boli pisanim nego govormim putem. Ali, možda, ipak...
Mnogo volim bilo koju od gore navedene tri riječi jer daju osjećaj beskonačnosti, nade, borbe...
Kada neko jednom o vama ispriča priču prenoseći je makar usmenim putem, ili kada imate tu nevjerovatnu, oslobađajuću sreću da tu priču napišete sami, onda znate da vaša priča nikada ne umire. Ona traje dok ste na ovom svijetu, a oživljava svaki put kada neko otvori knjigu i pruži vam šansu da ga rasplačete, nasmijete, naučite, ohrabrite...
Princeza u ovoj knjizi, u cijelokupnom svom životu zapravo, ima trenutke kada nam svima održi lekciju.
Jedan takav trenutak me naprosto oduševio i cijela knjiga će mi ostati u sjećanju baš zbog toga. Slušajući neku ženu kako priča o svom nadolazećem djetetu, Princeza je odjednom rekla da nije bitno da li će biti muško,žensko, pa čak ni da li će biti zdravo. Važno je da bude sretno! Zdravo dijete, samo po sebi ne mora uvijek biti pokazatelj sreće.
Zato HVALA prvenstveno dragom Bogu što mi je skupa sa invalidnošću, sa kojom se kažu „hrabro nosim“ podario i tu sreću da me oni kojima je sigurno teže na tako lahak način ohrabre.
Hvala mami Davini, njenoj „kišnoj“ Princezi i dragim ljudima iz izdavačke kuće Profil! Hvala što ste me naučili da je najveće zdravlje biti sretan uprkos svemu!
I HVALA svima vama koji ćete zainteresovani ovom mojoj preporukom posegnuti za ovom jedinstvenom životnom pričom!
„I na kraju će sve biti dobro, a ako nije dobro – znači da još nije kraj“.
„I uvijek kad na životnoj ljuljački uzmemo toliko zaleta da se ona već sama ljulja, uvijek dođe netko ili nešto i onako nas grubo zaustavi, pa nije više cilj nastaviti se ljuljati već održati puku ravnotežu da ne pljusnemo o pod nego ostanemo na ljuljački kako bismo mogli uzeti novi zalet.“
Moja kišna djevojčica priča je ispričana nesebičnom pomoću i iskrenošću majke jedne djevojčice sa posebnim potrebama. Davina, kako je sebi pseudonim dala ova majka zbog zaštite vlastitog identiteta, krajem 2013.godine na internetskom forumu Roditelji u akciji( RODA) počinje pred lice javnosti iznositi priču o posvojenju djevojčice sa posebnim potrebama.
Ovom pričom je, kako sama ističe željela motivisati bračne parove da se odluče na posvojenje, ne izuzimajući pritom opciju usvajanja djece sa posebnim potrebama.
Glavne karakteristike autizma su slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija, ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja.
Kada je prije petnaest godina usvojila svoju „kišnu“ djevojčicu kojoj je za potrebe ove knjige dala ime Princeza, mama Davina je bila svjesna da se djevojčica bori sa rahitisom i sa neurodermitisom.
Mama i tata ipak nisu odustajali od Princeze koja još uvijek nije jela čvrstu hranu, uprkos tome što je u vrijeme posvajanja imala osamnaest mjeseci. Nije ih obeshrabrilo ni to što je princeza počela hodati tek sa navršena dvadeset i tri mjeseca.
„Princeza ima vrlo sužen vidokrug interesa, često živi u svom svijetu, zahtjeva rutinu i rituale, ne gleda nepoznate u oči i ne drži pogled, a i s poznatima to čini samo nakratko, ne voli gužvu i galamu i ne voli da je neko dodiruje bez njene inicijative“.
Godine će prolaziti, a slagalice Princezinog karaktera će se slagati u razumljivu ali tešku sliku. Ona unutar svog karaktera ima jasno određene, mada nerazumljive, prioritete i zahtjeve.
Za dva dana je naučila slova, a trebalo je samo još dva dodatna dana da ih počne povezivati u riječi rečenice. Do desete godine uspješno je naučila komunicirati na njemačkom, bosanskom i ruskom jeziku.
Svima oko nje ubrzo postaje jasno da je Princeza na većoj intelektualnoj razini od ostalih svojih vršnjaka. To će nažalost opteretiti njenu emocionalnu stranu te će vjerovatno, zbog autizma kojim je „oštećena“, zauvijek teže,pa gotovo i nikako, ulaziti u poznanstva sa novim ljudima, pri tom mnogo lakše priznavajući svoja najdublja osjećanja i boli pisanim nego govormim putem. Ali, možda, ipak...
Mnogo volim bilo koju od gore navedene tri riječi jer daju osjećaj beskonačnosti, nade, borbe...
Kada neko jednom o vama ispriča priču prenoseći je makar usmenim putem, ili kada imate tu nevjerovatnu, oslobađajuću sreću da tu priču napišete sami, onda znate da vaša priča nikada ne umire. Ona traje dok ste na ovom svijetu, a oživljava svaki put kada neko otvori knjigu i pruži vam šansu da ga rasplačete, nasmijete, naučite, ohrabrite...
Princeza u ovoj knjizi, u cijelokupnom svom životu zapravo, ima trenutke kada nam svima održi lekciju.
Jedan takav trenutak me naprosto oduševio i cijela knjiga će mi ostati u sjećanju baš zbog toga. Slušajući neku ženu kako priča o svom nadolazećem djetetu, Princeza je odjednom rekla da nije bitno da li će biti muško,žensko, pa čak ni da li će biti zdravo. Važno je da bude sretno! Zdravo dijete, samo po sebi ne mora uvijek biti pokazatelj sreće.
Zato HVALA prvenstveno dragom Bogu što mi je skupa sa invalidnošću, sa kojom se kažu „hrabro nosim“ podario i tu sreću da me oni kojima je sigurno teže na tako lahak način ohrabre.
Hvala mami Davini, njenoj „kišnoj“ Princezi i dragim ljudima iz izdavačke kuće Profil! Hvala što ste me naučili da je najveće zdravlje biti sretan uprkos svemu!
I HVALA svima vama koji ćete zainteresovani ovom mojoj preporukom posegnuti za ovom jedinstvenom životnom pričom!
„I na kraju će sve biti dobro, a ako nije dobro – znači da još nije kraj“.
October 25, 2025
Opis iz 2015.: I have to admit, the book opened my eyes! Such a beautiful story.
August 1, 2016
Sve je počelo jednim komentarom 2013. godine na pod-forumu Posvajanje djece foruma udruge RODA. Jedna posvojiteljica je željela potaknuti osobe i parove koji žele posvojiti djecu na posvajanje djece s posebnim potrebama ili nekim poteškoćama. Tada sigurno nije ni slutila da je upravo napisala prve rečenice svoje buduće knjige. Knjige u kojoj će opisati svoj život sa svojom kišnom djevojčicom.
Davina je pseudonim pod kojim se skriva autorica Moje kišne djevojčice. Sam naslov knjige ima dvojako značenja s jedne strane opisuje ljubav Princeze prema kiši, a s druge strane aludira na film Kišni čovjek iz 1988. u kojem su glumili Dustin Hoffman i Tom Cruise. Premda krije svoj identitet priča koju priča je sve samo ne skrivena, a prvenstveno je iskrena i topla.
Cjelovita recenzija je dostupna na Čitaj me
Davina je pseudonim pod kojim se skriva autorica Moje kišne djevojčice. Sam naslov knjige ima dvojako značenja s jedne strane opisuje ljubav Princeze prema kiši, a s druge strane aludira na film Kišni čovjek iz 1988. u kojem su glumili Dustin Hoffman i Tom Cruise. Premda krije svoj identitet priča koju priča je sve samo ne skrivena, a prvenstveno je iskrena i topla.
Cjelovita recenzija je dostupna na Čitaj me
February 23, 2015
Predivna knjiga koja govori o ljubavi :)
April 15, 2015
divna, divna priča
November 9, 2020
Ovo je jedna od knjiga o kojoj bi se moglo puno toga reći, a istovremeno bi moglo samo da se ćuti i razmišlja, bez reči. Knjiga je, pre svega, lagana za čitanje s obzirom na font, veličinu poglavlja, format i prored, ali je sadržajno jedna od onih koje vam prosto ne dozvoljavaju da ih ispustite iz ruku dok ne dođete do kraja. Nadahnuće je još jedna vrsta dobiti koja se stiče čitanjem ove knjige. Priča o roditeljima, pre svega majci, koji se susreću s toliko nepoznanica koje u njihov život donosi dosadašnji, sadašnji i budući život njihove usvojene ćerke, te sve prepreke, usponi i padovi do kojih dolaze u najmanju ruku ostaviće čitaoca bez daha, ali vrlo često završetkom poglavlja izmamiti osmeh na lice. Na kraju, ova knjiga je odlično štivo kako za one koji se svakodnevno susreću s Aspergerovim sindromom, tako i sa one koji pojma nemaju šta je to – da nauče, da bi znali kako biti dobar kad jednom upoznaš nekog „Aspergerovca“.
May 3, 2021
Iako sam naišla na doista oprečna mišljenja, moje je nešto objektivnije.
Majka je ispričala svoju priču, kao roditelj, a ne kao spisatelj, jer to ni nije. Stil pisanja je takav kakav je, meni osobno ne smeta. Laički pisano, ali sve rečeno i zaista razumljivo.
S obzirom da ovo nije izmišljena priča, nego život stvarnih ljudi, mene je dotakla duboko.
Sretno "kišnoj djevojčici" i njenoj obitelji, na daljnjem putu. ❤
Majka je ispričala svoju priču, kao roditelj, a ne kao spisatelj, jer to ni nije. Stil pisanja je takav kakav je, meni osobno ne smeta. Laički pisano, ali sve rečeno i zaista razumljivo.
S obzirom da ovo nije izmišljena priča, nego život stvarnih ljudi, mene je dotakla duboko.
Sretno "kišnoj djevojčici" i njenoj obitelji, na daljnjem putu. ❤
November 18, 2018
The most positive and motivational Book ever ❤️❤️❤️❤️
November 17, 2019
Predivna knjiga.
Displaying 1 - 14 of 14 reviews