What do you think?
Rate this book
Prenijet ću te preko praga
Istog dana, 14. svibnja 1982. godine, u Odesi i Ljubuškom, rodili su se dječak i djevojčica. Četrdeset godina poslije, srest će se u Pragu. Ona će tamo biti veleposlanica Bosne i Hercegovine, a on i njegova obitelj prognanici. Stvorit će multinacionalnu zajednicu kao potvrdu da se odluke o dobru barem dijelom mogu suprotstaviti turobnim zakonitostima stvarnosti.
„Kamen kad baciš u vodu, nešto se desi, pojave se oni krugovi, pa se šire. Strah me je da kad čovjek učini nešto dobro, to drugim ljudima ništa ne znači“, reći će jedan Martinin zemljak pitajući se je li spašavanje drugog života ujedno i bacanje vlastitog. Ali da nema takvih pravednika, život na ovom svijetu ne bi imao ni ovo malo smisla. Da nema ljudi koji će riskirati život radi drugog ili barem svoj komfor da bi nekome bili utočište, kamenčić koji stvara krugove, sve bi bilo uzalud.
„Bila sam ti umrla i otišla u Prag“, zapisat će Martina na početku knjige. U njezinu nastavku ponovno će biti bliskih susreta sa smrti, s uvredama koje do smrti bole, s nerazumijevanjem koje se kao gusto tkanje provlači kroz njezin život i koje ona prevladava zahvaljujući bezuvjetnoj ljubavi u kojoj živi sa svojim djetetom i čovjekom svog života. Dobro kao univerzalna valuta koja donosi radost s kamatom osnovna je komponenta ovog romana. I ljubav, ponovit ćemo, kao ishodište i utočište, kao sidro i temelj, kao potvrda da se tako lakše prelazi svaki prag.
Kristina Ljevak Bajramović
„Kamen kad baciš u vodu, nešto se desi, pojave se oni krugovi, pa se šire. Strah me je da kad čovjek učini nešto dobro, to drugim ljudima ništa ne znači“, reći će jedan Martinin zemljak pitajući se je li spašavanje drugog života ujedno i bacanje vlastitog. Ali da nema takvih pravednika, život na ovom svijetu ne bi imao ni ovo malo smisla. Da nema ljudi koji će riskirati život radi drugog ili barem svoj komfor da bi nekome bili utočište, kamenčić koji stvara krugove, sve bi bilo uzalud.
„Bila sam ti umrla i otišla u Prag“, zapisat će Martina na početku knjige. U njezinu nastavku ponovno će biti bliskih susreta sa smrti, s uvredama koje do smrti bole, s nerazumijevanjem koje se kao gusto tkanje provlači kroz njezin život i koje ona prevladava zahvaljujući bezuvjetnoj ljubavi u kojoj živi sa svojim djetetom i čovjekom svog života. Dobro kao univerzalna valuta koja donosi radost s kamatom osnovna je komponenta ovog romana. I ljubav, ponovit ćemo, kao ishodište i utočište, kao sidro i temelj, kao potvrda da se tako lakše prelazi svaki prag.
Kristina Ljevak Bajramović
152 pages, Hardcover
Published January 1, 2025
6 people are currently reading
53 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 7 of 7 reviews
November 15, 2025
Ova knjiga je ona vrsta knjige koju čitaš uz kavu u jednom dahu. Pravi ćeif 😊 Tako složena, a napisana vrlo jednostavnim jezikom. Ovo je najbolja knjiga koju sam pročitala ove godine, a ulazi i na listu najboljih knjiga koje sam ikada pročitala.
December 13, 2025
Placem, lp
November 23, 2025
Odlična knjiga, onakva kakvu i očekujem od Martine. Za razliku od Huzura i Bukače, radnja i likovi se dosta brzo izmjenjuju pa mi je to mali minus, ali tek toliko da ocjena ne bude 5.0 nego 4.9 :)
Stil pisanja i jezik su brutalno Martinini i baš je užitak čitat njene rečenice. Knjiga će vas na momente i rasplakati jer toliko joj se stvari izdogađalo, toliko je ljudi i priča prošlo kroz njen život zadnjih 5 godina, a ona u svemu tome stoji snažna i moćna. Čudo od žene, zmaj!
Ako se baš želite raspast od plača i ponovo se sastavit, pročitajte Huzur i Bukaču.
U svakom slučaju, preporuka :)
Stil pisanja i jezik su brutalno Martinini i baš je užitak čitat njene rečenice. Knjiga će vas na momente i rasplakati jer toliko joj se stvari izdogađalo, toliko je ljudi i priča prošlo kroz njen život zadnjih 5 godina, a ona u svemu tome stoji snažna i moćna. Čudo od žene, zmaj!
Ako se baš želite raspast od plača i ponovo se sastavit, pročitajte Huzur i Bukaču.
U svakom slučaju, preporuka :)
November 25, 2025
Živim u Pragu neko vrijeme i čekala sam da ova knjiga dođe do mene, jer me zanimao Martinin pogled na grad i Češku kao društvo, a onda me knjiga rastavila na komade. U pokušaju da napišem ono što osjećam našla sam ovo na mrežama od čitateljke koja se potpisala kao Write Owl pa ću ako se ne ljuti prepisati njezinu recenziju:
"Nekom me je čudnom tugom obavila Martinina knjiga; može biti da je to zato što je svaku emociju tako teško i ganutljivo utkala u ovaj brojem stranica neveliki roman, ili možda jer sam, prenuta kao iz sna, shvatila kako je "Prenijet ću te preko Praga" zapravo testament, no ne onaj o kraju, već o upornosti života koji uvijek iznova, pronađe način da prijeđe na drugu obalu. Ljudsko srce u njemu nikad ne prestaje voljeti; negdje između života i smrti, između krvi i mlijeka, osobnog i univerzalnog, pulsira riječima, nadom, snovima, žrtvom.
Sve je sabrano ovdje. Sve ono što Mlinarević čini izuzetnom autoricom, posebice njezina sposobnost da osobno iskustvo bolesti, straha i ljubavi pretvori u univerzalni jezik ljudskosti.
Njezin stil je ritmičan i metaforičan, bogat slikama koje spajaju svakodnevicu i simboliku: rijeka Vltava kao tijek vremena, spaljena lutka kao vlastito pročišćenje, zvonici i mostovi kao podsjetnici na sve izgubljene veze. U svakoj slici Mlinarević spaja politiku i poeziju, zemlju i nebo, ironiju i molitvu.
Iz ulomaka izbija snažan ženski subjekt – no Martina nije figura žrtve, ona je svjedokinja i graditeljica. Kad piše o prijetnjama i progonu, autorica ne traži sažaljenje, nego samopotvrdu: to je čin svjedočenja, ne kukavičluka. Njezina „lutka koja gori“ simbol je svih žena koje su bile spaljivane zbog svoje riječi, slobode i neposluha. U tom plamenu, ona se ne poništava – ona se ponovno rađa.
Prkosna se svetost skrila u njezinim retcima: poput Jana Husa, kojega spominje kao svog „dosmrtnog pobratima“, ona shvaća spaljivanje ne kao kaznu, već kao konačni čin slobode. "Bolje je dobro umrijeti nego loše živjeti", kaže Hus – i Martina tu misao prenosi u suvremeni, osobni kontekst, kao vlastiti manifest hrabrosti i dostojanstva.
Prag u ovom romanu nije samo grad - on je druga obala.
Tu autorica stvara novi dom, novi jezik, novu verziju sebe. Istodobno, kroz detalje češke kulture, književnosti i povijesti (spominjanje Kafke, Kundere, braće Čapek, Smetanine „Vltave"), Mlinarević uspostavlja dijalog između dvaju svjetova: razrušene Bosne i mirne, kultivirane Češke.
U tom kontrastu leži snažna melankolija: Bosna je rana, Prag je melem; Bosna je oganj, Prag je voda. Ali autorica ni u jednom trenutku ne zaboravlja tko je. Ona u svaku stranicu unosi miris doma - kavu, kamen, stećke, mostove i u Pragu zapravo stvara malu Bosnu, „ambasadu smisla" u kojoj se spajaju kultura, solidarnost i sjećanje. Kroz dijelove o slikaru Aldinu Popaji, o mladoj glumici Tei Šimić, o ljudima koji iz ničega stvaraju kulturu, Mlinarević gradi estetiku otpora. Umjetnost nije luksuz, nego nužnost, čin disanja.
U tom svijetu, slike, predstave i knjige postaju oruđa preživljavanja, dok su zajedništvo i kultura jedini pravi oblik patriotizma. Mlinarević odbacuje lažni nacionalizam i pokazuje da voljeti domovinu znači graditi mostove, ne zidove. Kad opisuje bosanskohercegovačku dijasporu u Češkoj, piše s toplinom i ponosom - bez gorčine, ali s dubokim osjećajem odgovornosti.
"Prenijet ću te preko Praga" roman je o ženi koja nosi cijelu zemlju u srcu, o pjesnikinji koja iz pepela stvara svjetlo. To je knjiga o granicama, ali i o mostovima koji ih poništavaju. O ljubavi prema životu unatoč svemu.
Martina Mlinarević piše glasom koji se ne da ukrotiti - njezina rečenica je istodobno nježna i oštra, lirska i lucidna, prepuna ironije i suosjećanja.
Pa i onda kad opisuje bolničke dane, ožiljke, operacije, samoće, Mlinarević otkriva rijetku vrstu hrabrosti: sposobnost da ne prikriva ni ranjivost ni strah. Njezin ton nije patetičan, nego precizno čist. Pišući o lubanji otvorenoj kraniotomijom, paralizi, depresiji, ili vlastitoj amputiranoj dojci, ona to ne čini da bi šokirala - nego da bi posvjedočila.
U tim prizorima tijelo postaje tekst, a tekst postaje svojevrsna molitva.
"...Šta bude od liubavi kad te izrežu k'o od kolaž-papira i kažu: eto te k'o nova?" pita se u jedom trenutku autorica – i u tom pitanju sabire sve: i ironiju, i bol, i prkos. Njezin odgovor nije u tješenju, nego u istini. Ljubav ne spašava sve, ali daje smisao svemu što se spasiti može. Roman time prerasta vlastitu temu i postaje knjiga o ljudskom dostojanstvu u kojem se ogleda i Bosna i Hercegovina - zemlja raskomadana, ali živa; zemlja u kojoj se još uvijek vjeruje u riječi, u umjetnost, u mostove. Mlinarević ni u Pragu ne zaboravlja odakle je došla; naprotiv, Bosna postaje njezina unutarnja topografija, njezina liturgija svakodnevice. U svakoj je rečenici miris doma i težina zemlje.
U završnim poglavljima, kad govori o svakodnevnom životu, o depresiji, o povratku, o turistima koji ponovno pune Prag, njezin glas prelazi u mudru tišinu. Kao da je sve rečeno, ali i dalje treba udisati život punim plućima. Dati mu smisao, jer smisao nije tek floskula, on je imperativ, spiritus movens svakodnevice.
Kad posljednja stranica utihne, ostaje osjećaj da smo bili svjedoci nečeg istinski ljudskog, ranjivosti koja se ne stidi i snage koja se ne razmeće.
"Prenijet ću te preko Praga" knjiga je o životu koji, koliko god ga lomili, i dalje teče. Poput Vltave, uporno, dostojanstveno, i zauvijek.
Write Owl
Bravissima Martina.
"Nekom me je čudnom tugom obavila Martinina knjiga; može biti da je to zato što je svaku emociju tako teško i ganutljivo utkala u ovaj brojem stranica neveliki roman, ili možda jer sam, prenuta kao iz sna, shvatila kako je "Prenijet ću te preko Praga" zapravo testament, no ne onaj o kraju, već o upornosti života koji uvijek iznova, pronađe način da prijeđe na drugu obalu. Ljudsko srce u njemu nikad ne prestaje voljeti; negdje između života i smrti, između krvi i mlijeka, osobnog i univerzalnog, pulsira riječima, nadom, snovima, žrtvom.
Sve je sabrano ovdje. Sve ono što Mlinarević čini izuzetnom autoricom, posebice njezina sposobnost da osobno iskustvo bolesti, straha i ljubavi pretvori u univerzalni jezik ljudskosti.
Njezin stil je ritmičan i metaforičan, bogat slikama koje spajaju svakodnevicu i simboliku: rijeka Vltava kao tijek vremena, spaljena lutka kao vlastito pročišćenje, zvonici i mostovi kao podsjetnici na sve izgubljene veze. U svakoj slici Mlinarević spaja politiku i poeziju, zemlju i nebo, ironiju i molitvu.
Iz ulomaka izbija snažan ženski subjekt – no Martina nije figura žrtve, ona je svjedokinja i graditeljica. Kad piše o prijetnjama i progonu, autorica ne traži sažaljenje, nego samopotvrdu: to je čin svjedočenja, ne kukavičluka. Njezina „lutka koja gori“ simbol je svih žena koje su bile spaljivane zbog svoje riječi, slobode i neposluha. U tom plamenu, ona se ne poništava – ona se ponovno rađa.
Prkosna se svetost skrila u njezinim retcima: poput Jana Husa, kojega spominje kao svog „dosmrtnog pobratima“, ona shvaća spaljivanje ne kao kaznu, već kao konačni čin slobode. "Bolje je dobro umrijeti nego loše živjeti", kaže Hus – i Martina tu misao prenosi u suvremeni, osobni kontekst, kao vlastiti manifest hrabrosti i dostojanstva.
Prag u ovom romanu nije samo grad - on je druga obala.
Tu autorica stvara novi dom, novi jezik, novu verziju sebe. Istodobno, kroz detalje češke kulture, književnosti i povijesti (spominjanje Kafke, Kundere, braće Čapek, Smetanine „Vltave"), Mlinarević uspostavlja dijalog između dvaju svjetova: razrušene Bosne i mirne, kultivirane Češke.
U tom kontrastu leži snažna melankolija: Bosna je rana, Prag je melem; Bosna je oganj, Prag je voda. Ali autorica ni u jednom trenutku ne zaboravlja tko je. Ona u svaku stranicu unosi miris doma - kavu, kamen, stećke, mostove i u Pragu zapravo stvara malu Bosnu, „ambasadu smisla" u kojoj se spajaju kultura, solidarnost i sjećanje. Kroz dijelove o slikaru Aldinu Popaji, o mladoj glumici Tei Šimić, o ljudima koji iz ničega stvaraju kulturu, Mlinarević gradi estetiku otpora. Umjetnost nije luksuz, nego nužnost, čin disanja.
U tom svijetu, slike, predstave i knjige postaju oruđa preživljavanja, dok su zajedništvo i kultura jedini pravi oblik patriotizma. Mlinarević odbacuje lažni nacionalizam i pokazuje da voljeti domovinu znači graditi mostove, ne zidove. Kad opisuje bosanskohercegovačku dijasporu u Češkoj, piše s toplinom i ponosom - bez gorčine, ali s dubokim osjećajem odgovornosti.
"Prenijet ću te preko Praga" roman je o ženi koja nosi cijelu zemlju u srcu, o pjesnikinji koja iz pepela stvara svjetlo. To je knjiga o granicama, ali i o mostovima koji ih poništavaju. O ljubavi prema životu unatoč svemu.
Martina Mlinarević piše glasom koji se ne da ukrotiti - njezina rečenica je istodobno nježna i oštra, lirska i lucidna, prepuna ironije i suosjećanja.
Pa i onda kad opisuje bolničke dane, ožiljke, operacije, samoće, Mlinarević otkriva rijetku vrstu hrabrosti: sposobnost da ne prikriva ni ranjivost ni strah. Njezin ton nije patetičan, nego precizno čist. Pišući o lubanji otvorenoj kraniotomijom, paralizi, depresiji, ili vlastitoj amputiranoj dojci, ona to ne čini da bi šokirala - nego da bi posvjedočila.
U tim prizorima tijelo postaje tekst, a tekst postaje svojevrsna molitva.
"...Šta bude od liubavi kad te izrežu k'o od kolaž-papira i kažu: eto te k'o nova?" pita se u jedom trenutku autorica – i u tom pitanju sabire sve: i ironiju, i bol, i prkos. Njezin odgovor nije u tješenju, nego u istini. Ljubav ne spašava sve, ali daje smisao svemu što se spasiti može. Roman time prerasta vlastitu temu i postaje knjiga o ljudskom dostojanstvu u kojem se ogleda i Bosna i Hercegovina - zemlja raskomadana, ali živa; zemlja u kojoj se još uvijek vjeruje u riječi, u umjetnost, u mostove. Mlinarević ni u Pragu ne zaboravlja odakle je došla; naprotiv, Bosna postaje njezina unutarnja topografija, njezina liturgija svakodnevice. U svakoj je rečenici miris doma i težina zemlje.
U završnim poglavljima, kad govori o svakodnevnom životu, o depresiji, o povratku, o turistima koji ponovno pune Prag, njezin glas prelazi u mudru tišinu. Kao da je sve rečeno, ali i dalje treba udisati život punim plućima. Dati mu smisao, jer smisao nije tek floskula, on je imperativ, spiritus movens svakodnevice.
Kad posljednja stranica utihne, ostaje osjećaj da smo bili svjedoci nečeg istinski ljudskog, ranjivosti koja se ne stidi i snage koja se ne razmeće.
"Prenijet ću te preko Praga" knjiga je o životu koji, koliko god ga lomili, i dalje teče. Poput Vltave, uporno, dostojanstveno, i zauvijek.
Write Owl
Bravissima Martina.
November 27, 2025
U knjizi se precizno plete životna priča o odnosima koji nas oblikuju, onima koje biramo i onima koji nam se dogode, iz perspektive koja je istodobno nježna i brutalno iskrena. Čak i u najtežim trenutcima jasno je da je riječ o situacijama koje želi razumjeti, a ne osuđivati. Posebnu pohvalu zaslužuje i sam naslov, savršeno sažima srž romana: ideju prijelaza, ranjivosti, nježnosti i tereta.
"Lijepo bi bilo, kad bismo za promjenu, imali dosadnu ljubav. To bi bilo lijepo. Da se godinu dana ne događa ama baš ništa." Za kraj želim naglasiti: ne želim da se autorici ikakva velika nesreća više dogodi – dosta je bilo!
"Jedno smo drugome, za sve godine teškoća i udaraca, ne samo ljubavnici i najbolji prijatelji, za sve ove godine lomača i rana, jedno smo drugome i roditelj, i sestra, i brat, i dijete. Vezalo nas? Ne, nego ušlo jedno drugome za prsa. Unutrašnjost stana pravi neobjašnjivu buku tišinom. Dvadeset prvi dan sam siroče. Tako sam ti."
"Ja, poprilično neustrašiva osoba, bojim se svačega..."
"Ta je ljubav imala protiv sebe sve, ponekad uključujući i nas. Ta je ljubav imala, pravo da ti kažem, samo sebe. Gubilište koje je stalno prisutno, opipljivo, raslo je među nama kao trudan trbuh."
"Bašta u tom trenutku puna, zaustavljaju se automobili, bicikli, pješaci, traktoristi, a naš domaćin sa svima nasmijano, s istančanom šegom i zafrkancijom svojevrsnom samo krajevima koje zovemo domom."
"U posmrtne odore je oblačeći, tako šokantno nepotpunu, dok im je u miraz ostavljala familijarnu anamnezu, umjesto neke njive pokraj rijeke ili biserne ogrlice. Operirana bez znanja bilo koga, da ničim ne poremeti mir porodice i generacijski sklad metenja pod tepih. I kako se raspala od raka, a da nikome nikad nije rekla, ni da je glava boli, ni "malo ću prileć", ni "napipala sam nešto mandarinasto". U našim su krajevima žene trpnje, spomenici šutnje, guranja kamenja u sebe duboko, dok na njima ne izrastu malignim stranicama srama."
"Kamen je okrutan i po svojoj definiciji ne porađa prosječnost, tek dvije krajnosti - idiotizam ili genijalštinu."
"Lijepo bi bilo, kad bismo za promjenu, imali dosadnu ljubav. To bi bilo lijepo. Da se godinu dana ne događa ama baš ništa." Za kraj želim naglasiti: ne želim da se autorici ikakva velika nesreća više dogodi – dosta je bilo!
"Jedno smo drugome, za sve godine teškoća i udaraca, ne samo ljubavnici i najbolji prijatelji, za sve ove godine lomača i rana, jedno smo drugome i roditelj, i sestra, i brat, i dijete. Vezalo nas? Ne, nego ušlo jedno drugome za prsa. Unutrašnjost stana pravi neobjašnjivu buku tišinom. Dvadeset prvi dan sam siroče. Tako sam ti."
"Ja, poprilično neustrašiva osoba, bojim se svačega..."
"Ta je ljubav imala protiv sebe sve, ponekad uključujući i nas. Ta je ljubav imala, pravo da ti kažem, samo sebe. Gubilište koje je stalno prisutno, opipljivo, raslo je među nama kao trudan trbuh."
"Bašta u tom trenutku puna, zaustavljaju se automobili, bicikli, pješaci, traktoristi, a naš domaćin sa svima nasmijano, s istančanom šegom i zafrkancijom svojevrsnom samo krajevima koje zovemo domom."
"U posmrtne odore je oblačeći, tako šokantno nepotpunu, dok im je u miraz ostavljala familijarnu anamnezu, umjesto neke njive pokraj rijeke ili biserne ogrlice. Operirana bez znanja bilo koga, da ničim ne poremeti mir porodice i generacijski sklad metenja pod tepih. I kako se raspala od raka, a da nikome nikad nije rekla, ni da je glava boli, ni "malo ću prileć", ni "napipala sam nešto mandarinasto". U našim su krajevima žene trpnje, spomenici šutnje, guranja kamenja u sebe duboko, dok na njima ne izrastu malignim stranicama srama."
"Kamen je okrutan i po svojoj definiciji ne porađa prosječnost, tek dvije krajnosti - idiotizam ili genijalštinu."
November 23, 2025
Znate onaj osjećaj kada pročitate knjigu i pisac vam postane netko blizak, dobar prijatelj, kao da ste odrastali zajedno?
A znate onaj osjećaj kada pročitate knjigu i želite odmah, u pola dva ujutro početi iz početka?
Čekaj, a znate li ono kada knjigu nekome čitate naglas, kada vas moli da čitate u sebi jer ne može više plakati - ni od sreće ni tuge, jer sutra je novi dan, posao i "bolit će me glava"? Kada knjiga ostane otvorena preko noći kako bi se osušila od suza?
Ne znate?
E, to je zato što još niste pročitali "Prenijet ću te preko Praga", Martine Mlinarević.
Ne zamjeram , nažalost smo se i mi odvikli od čitanja, odvukao nas je život, neke druge, naoko važnije stvari. Martina, jedva čekamo sljedeću, a potrudit ćemo se pronaći i pročitati Vaše prijašnje knjige!
"Trebamo knjige koje nas pogode kao katastrofa, rastuže duboko, kao smrt nekoga koga smo voljeli više nego sebe… Knjiga mora biti sjekira za smrznuto more u nama."
-- Franz Kafka
---
You know that feeling when you read a book and the author becomes someone close to you, a good friend, as if you grew up together?
And you know that feeling when you read a book and immediately, at half past one in the morning, you want to start over?
Wait, do you know that feeling when you read a book out loud to someone, when they ask you to read it to yourself because they can't cry anymore - neither from happiness nor sadness, because tomorrow is a new day, work and "my head will hurt"? When the book is left open overnight to dry from the tears?
You don't know?
Well, that's because you haven't read "Prenijet ću te preko Praga" by Martina Mlinarević yet.
I don't blame you, unfortunately we too have forgotten the habit of reading, life has distracted us, some other, seemingly more important things. Martina, we can't wait for the next one, and we'll try to find and read your previous books!
"We need books that hit us like a catastrophe, that saddens us deeply, like the death of someone we loved more than ourselves... A book must be an axe for the frozen sea within us."
-- Franz Kafka
A znate onaj osjećaj kada pročitate knjigu i želite odmah, u pola dva ujutro početi iz početka?
Čekaj, a znate li ono kada knjigu nekome čitate naglas, kada vas moli da čitate u sebi jer ne može više plakati - ni od sreće ni tuge, jer sutra je novi dan, posao i "bolit će me glava"? Kada knjiga ostane otvorena preko noći kako bi se osušila od suza?
Ne znate?
E, to je zato što još niste pročitali "Prenijet ću te preko Praga", Martine Mlinarević.
Ne zamjeram , nažalost smo se i mi odvikli od čitanja, odvukao nas je život, neke druge, naoko važnije stvari. Martina, jedva čekamo sljedeću, a potrudit ćemo se pronaći i pročitati Vaše prijašnje knjige!
"Trebamo knjige koje nas pogode kao katastrofa, rastuže duboko, kao smrt nekoga koga smo voljeli više nego sebe… Knjiga mora biti sjekira za smrznuto more u nama."
-- Franz Kafka
---
You know that feeling when you read a book and the author becomes someone close to you, a good friend, as if you grew up together?
And you know that feeling when you read a book and immediately, at half past one in the morning, you want to start over?
Wait, do you know that feeling when you read a book out loud to someone, when they ask you to read it to yourself because they can't cry anymore - neither from happiness nor sadness, because tomorrow is a new day, work and "my head will hurt"? When the book is left open overnight to dry from the tears?
You don't know?
Well, that's because you haven't read "Prenijet ću te preko Praga" by Martina Mlinarević yet.
I don't blame you, unfortunately we too have forgotten the habit of reading, life has distracted us, some other, seemingly more important things. Martina, we can't wait for the next one, and we'll try to find and read your previous books!
"We need books that hit us like a catastrophe, that saddens us deeply, like the death of someone we loved more than ourselves... A book must be an axe for the frozen sea within us."
-- Franz Kafka
October 23, 2025
Predivna Martina u jako dirljivoj i teškoj knjizi, meni osobno možda nikad bolja. Koliko slojeva, koliko priča u priči, jaka i ranjiva, ali uvijek tako brutalno iskrena. Naslovnica također pun pogodak.
Displaying 1 - 7 of 7 reviews