,,Pada Avala" je knjiga jednog iskustva. To nije romaneskno dijelo složenih zahvata i zahtijeva, ali je po svojoj čistoto i zrelosti prozne forme, mada djelo početnika, knjiga fascinantne dopadljivosti. Nema u njoj ništa od sentimentalnosti i razmaženosti spomenarske rekonstrukcije djevojaštva:,,Pada Avala" je inteligentna, visprena, ponesena i britka knjiga o unutarnjim kolebanjima mlade djevojke, o osipanju početka formiranja jedne ličnosti.
Biljana Jovanović je rođena 28. januara 1953. godine u Beogradu. Umrla je 11. marta 1996. godine u Ljubljani.
Završila je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Objavila je zbirku pesama Čuvar (1977), romane: Pada Avala.(Prosveta, 1978 i Nezavisno izdanje Slobodan Mašić, 1981), Psi i ostali (Prosveta, 1980) i Duša jedinica moja (BIGZ, 1984), drame: Ulricke Meinhof (osnova za predstavu “Stammheim”, SKC, Beograd, 1982, reditelji Ljubiša Ristić i Nada Kokotović), Leti u goru kao ptica (Atelje 212, Beograd, 1983, reditelj Zoran Ratković), Centralni zatvor (Naroden teater Bitola, 1922, reditelj Vlada Milćin) i Soba na Bosforu (objavljena u ProFemini br.1, Beograd, 1996).
Objavila i zajedničku antiratnu prepisku Vjetar ide na jug i obrće se na sjever, sa Marušom Krese, Radom Iveković i Radmilom Lazić (nemačko izdanje za Suhrkamp 1993. i 1994. u ediciji Apatridi, Radija B92 u Beogradu).
Bila je potpisnica svih peticija 70-ih i 80-ih protiv represije i mitova komunistickog režima - među prvima je bila kada je trebalo braniti šestoricu u Beogradu i četvoricu u Ljubljani, Šeksa ili Paragu u Zagrebu, Šešelja ili Izetbegovića u Sarajevu, ali i sve druge koji su odgovarali zbog zloglasnog člana133. - krivično delo poznatije kao delikt mišljenja ili verbalni delikt..
Bila je članica prvog Odbora za zaštitu umetničkih sloboda osnovanog 1982. u odbranu pesnika Gojka Đoga u sedištu Udruženja književnika Srbije u Francuskoj 7.
Među branjenima, prvi put je tada bio i Adem Demaći iz Prištine, za koga je Odbor tražio oslobađanje iz zatvora, u kome je ležao već 28 godina.
Biljana Jovanović je bila predsednica prve nevladine organizacije - Odbora za zaštitu čoveka i okoline, osnovanog 1984. godine takođe u Francuskoj 7.
Tokom 90-ih godina bila je među osnivačima UJDI-ja, Helsinškog parlamenta, Beogradskog kruga, Civilnog pokreta otpora. Bila je inicijator i učesnik svih mirovnih i antiratnih akcija u Beogradu: Paljenja sveća, Crnog flora, Poslednjeg zvona, a 1992. osnovala je LUR (Leteća učionica, radionica) za kulturno i intelektualno povezivanje nekadašnjeg jugoslovenskog prostora.
Bila je protiv getoiziranja država, naroda i ljudi, ne priznajući podele po naciji i veri. Okupljala je oko sebe ljude ili su se oni okupljali oko nje.
Pojava Biljane Jovanovic na književnoj sceni kasnih 70-ih bila je osveženje u ambijenut favorizovane takozvane stvarnosne proze.
Malograđanskom miljeu i predrasudama suprostavila je odvažnost, ironiju, cinizam, nekonvencionalnost, intelektualnu britkost i slobodu izricanja onoga sto je predstavljalo tabu za društvene, ideološke, seksualne konvencije.
Nagrada „Biljana Jovanović“ je ustanovljena 2006. godine, povodom obeležavanja 10 godina od smrti te književnice i dodeljuje se za prozu, poeziju i esejistiku koja je u poetičkom ključu bliskom preminuloj spisateljici.
Jelena Belovuk je Ana iz Beleski jedne Ane ali kad bi zavrsila u psihijatrijsku bolnicu... Ovaj roman me je bas podsjetio na Stakleno zvono, vrhunac radnje je isti dogadjaj u oba romana. Ester Grinvud, doduse, nije toliko eksplozivna, vec davi u sebi svoju depresiju i zbog toga je na kraju njena bolest opsjedne. Jelena je buntovna i drska, nepredvidiva, goropadna i djetinjasta, hospitalizacija je samo kulminacija ispoljavanja te rusilacke energije koja iz nje nesputano kulja. Provlaci se i tema poistovjecivanja sa majkom koja je takodje bila hospitalizovana. Zanimljivo je i sto je roman zamisljen kao Jelenina biografija koju pise muski biograf, a ima iste inicijale kao Jelena. Takodje, svi je znaju po njenoj dugoj crvenoj kosi koju pamte i kad je ona, kao i svaka zena u nekom ili nekoliko takvih trenutaka u zivotu, ritualno osisa na kratko i ofarba u crno. Iako je skroz opustena rokenrol beogradjanka sedamdesetih, zanimljivo mi je sto u fore i poredjenja ubacuje takozvane salonske motive i teme, iz svijeta klasicne muzike, mitologije i lijepe knjizevnosti. Ekstra je....sad cu vidjet hocu li da citam drugu njenu knjigu ili sxta....
Ovo je prvi put da mi je teže dati ocenu nego komentar, pa ću u skladu sa tim napisati nekoliko zapažanja koje će mi pomoći da odredim broj zvezdica, a drugima, možda, da se odluče hoće li je čitati ili ne. Za razliku od izrazito neafirmativnog komentara iznad, ja sam mišljenja da se sa ovom (sa, jer društvo, a ne sredstvo) knjigom i te kako može ući u svet srpskog ,,ženskog pisma", a jedan od ključnih pokazatelja za to jeste reaktuelizacija lika i dela Biljane Jovanović tokom poslednjeg, najsvežijeg talasa knjiženstva. U srpskoj književnoj tradiciji koja je dominantno muška, žene se za sopstveno mesto u njoj bore (Zar nije dovoljno indikativno to što moraju da se bore?) decenijama unazad pokušavajući da, s jedne strane, postanu deo nje, a da se, sa druge strane, zauvek otkinu od utvrđenih šablona i predrasuda koje ,,srpske književnice" donose svojim romanima sladunjavog stila i konvencionalne tematike. Simbolično, i junakinja ovog romana, prkosna, svojeglava i atraktivna, teži da pobedi društvene norme i utvrđene rodne stereotipe birajući za sebe seksualnu slobodu, te slobodu svakog tipa, što je ujedno i srž njene biti. Ovaj roman, osim pseudo-biografije jedne ličnosti (naznake postmodernističkih tendencija su vrlo prisutne), predstavlja direktnu kritiku represivnog sistema, njegovih institucija i društva ukalupljenom u odavno regulisanoj i uokvirenoj slici ,,normalnog", ,,podobnog" i ,,poželjnog", te suprotstavljanje tome biva ono što, na kraju, Jelenu gura sa druge strane tog istog društva. Iskrenost i direktnost Jeleninog bića, ali i sloboda i otvorenost njenog tela pokreću, nažalost, i dalje aktuelno pitanje predrasuda o ženskom mestu u svetu i, paralelno sa tim, pitanje ženskog mesta u umetnosti, odnosno, u ovom slučaju, književnosti, te se time postavlja jedna od brojnih paralela između autorke i junakinje, jer obe imaju zajednički cilj. Duh vremena ovog romana iz sadašnje perspektive u mnogome jeste retro, međutim, univerzalne vrednosti i poruke koje sa sobom delo nosi znak su večne uklještenosti položaja slobodoumne žene u okoštalom, stereotipnom okruženju, te bi ,,Pada Avala" u tom kontekstu bila savršen vodič za knjiženstvo 20. i 21. veka. Za kraj, 4/5!
Ova mladalačka intimistička proza je aktuelna, zanimljiva i autentična. Biljana Jovanović ima pripovedačkog talenta, a priča ima snagu, maštovita je i inteligentna. P. S. Roman Pada Avala je objavljen 1978. godine. NIN-ovu nagradu za najbolji roman za tu godinu dobio je Mirko Kovač za Vrata od utrobe. Na osnovu trenutno dostupnih podataka nije poznato da li je Pada Avala bila u užem izboru za nagradu. U svakom slučaju, sa ove vremenske distance definitivno se može reći da je Pada Avala aktuelniji i snažniji roman.
Knjiga verovatno jeste predstavljala nešto novo i revolucionarno u vreme kada je prvi put objavljena. Prvi deo knjige mi je donekle držao pažnju, poslednjih pedeset strana sam jedva pročitala.
Како одредити сопствено место у свету? Јелена је неухватљива, лажљива, растрзана, бунтовна, много још тога. Она сече својим језиком све оно што јој се не допада. Прихвата живот, али и тражи свој. Не зна где припада, коме припада. Да ли је припадање неопходно? Да ли је човек собом некада задовољан? Или се претвара, заварава себе и друге. Бежи, јури, тражи се. Време чучи за Јелену.
Moram opet da pročitam, mislim da sam bila malo mala kad sam je čitala i onda nisam razvila konkretne utiske osim da mi se dosta dopada i da sam oduševljena što postoje ovakvi pisci na našim prostorima.