Sunčanik

by Damir Karakaš

Novi roman Damira Karakaša donosi slojevitu lirsku priču, istovremeno nježnu i grubu, o putovanju djeda i unuka, o njihovoj potrazi za vragom – postoji li on uopće?
Hodajući kroz zadivljujuću prirodu svjedoče neobičnim događajima i upoznaju osebujne ljude, gradeći međusobnu povezanost i bliskost.

120 pages, Paperback

Published January 1, 2025

About the author

Rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinajdžer objavljuje karikature i crteže u mnogobrojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, i dobio je nekoliko nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa „Bosanci su dobri ljudi“ (1999), roman „Kombetari“ (2000), zbirku priča „Kino Lika“ (2001), roman „Kako sam ušao u Europu“ (2004) zbirku priča „Eskimi“ (2007), roman „Sjajno mjesto za nesreću“ (2009), zbirku priča „Pukovnik Beethoven“ (2012), te roman „Blue Moon“ (2014). Po knjizi „Kino Lika“ redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu „Skoro nikad ne zaključavamo“ u sklopu predstave „Zagrebački pentagram“ na scenu ZKM-a postavio redatelj Paolo Magelli (2009). Po romanu „Sjajno mjesto za nesreću“, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama (2010). Dramu „Snajper“ na scenu ZKM-a postavila je redateljica Franka Perković (2013), a u Abidjanu u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013) Prevođen je na desetak jezika.

Reviews

[Jethro Tull]

Dječak - djed - šuma: egzistencijalni trokut u kome se odvija radnja ovoga kratkog romana. A ona je vrlo jednostavna: djed i dječak hodaju kroz šumu i idu prema nekom nepoznatom cilju. Ili idu u metafizičku potragu: tražiti vraga? Na tom putu radoznali dječak zapitkuje, mudri djed odgovara, a šuma/priroda sve pamti. Nema ovdje puno događaja. Stvar je u lirskoj atmosferi, o odnosu djed-unuk, o istinama koje ne primjećujemo, o melankoliji koja prožima život, o osjećaju kraja.
Karakaš ide već utabanim stazama, bez iznenađenja. Primjenjuje isti narativni obrazac kao i u Sjećanju šume. Sve već viđeno: ustrajno crpljenje iz jednog uskog tematsko-motivskog polja. Model se brzo troši i dovodi do zasićenja. Kritika debelo precjenjuje ovaj roman pišući o njemu u superlativima i pronalazeći ono čega nema (duboka filozofija, lirska kvintesencija i sl.). Solidno, ne više od toga..

[Tatjana Bordukalo Nikšić]

Kratak roman od jedva stotinjak stranica, napisan gustim, dugačkim rečenicama (tako tipičnima za Karakaša) koje su nabijene značenjem. Doslovno svaku riječ treba čuti i doživjeti kako bi se stekao puni doživljaj i zbog toga se knjiga ne može čitati na brzinu. Po atmosferi, simboličnosti i nekom neodređenom, ali ipak intenzivnom osjećaju tuge koji dominira tekstom, ovo je možda najsnažnije Karakaševo djelo koje sam dosad čitala.

Radnje tu nema puno. Starac i dječak (djed i unuk) idu na put, "tražiti vraga". Njihovo putovanje odvija se na geografski neodređenom prostoru, iako su njih dvojica jezično vrlo precizno locirani (uz zanimljivo zapažanje razlike u njihovu govoru, naime, obojica govore ličkim dijalektom, ali djed je pritom čakavac, a dječak štokavac). Hodaju šumom, doživljaj prirode je vrlo intenzivan, i tek rijetko će tijekom putovanja susresti druge ljude. Tim više je intenzivan osjećaj njihove samoće i tolike uzajamne ovisnosti, fizičke, ali i psihološke. I zato je cjelokupan dojam o ovoj knjizi nekako tužan, iako se ništa tragično u njoj ne dešava.

Ali osim intenzivnog doživljaja prirode i te neke egzistencijalističke tuge, knjiga nosi u sebi i neku magiju. Kako inače objasniti to da su 3. i 4. poglavlje zamijenili mjesta po redoslijedu nekih detalja u zbivanjima, i to da sam u dvije profesionalne književne kritike naišla na pogrešne reference iz ovog teksta?

[marko]

“Sunčanik” je Damirova “Odiseja”, u kojoj deda i unuk pešače kroz šumu i nazad do kuće u selu i koja zrači mirom koji ispod površine krije bojazan odrastanja deteta i neumitno približavanje smrti starca. Preispitivanje dobra i zla konstantni je motiv u ovom kratkom romanu, a dečja neiskvarenost i nevinost u stalnom je kontrastu sa introspekcijom dede koji je preživeo mnogo nedaća i prešao preko mnogih životnih prepreka. Priroda je takođe jedan od Damirovih aktera, a Šuma i Zemlja su živi i opiljivi. Unuk se često, skoro pa ritualno, obraća zemlji za pomoć tako što pljuje u nju i zamišlja želje te time stvara još jaču vezu između čoveka i prirode. Poput Odiseja, deda i unuk otiskuju se na putovanje u nepoznato da bi se na kraju vratili svojim životima, a njihove konverzacije često kriju nešto neizrečeno - nešto čega se deda ne želi odreći kao i nešto čega se unuk ustručava da pita.

“Pričaj mi sad nešto”, popije dječak vode i obriše mokra usta. “O čemu bi sad?” reče starac, prekriživši u ležećem položaju ruke pod glavom. “Pripovjedaj mi, starče, svoju nevolju i što te je dovelo na Itaku”, vrati mu dječak čuturicu.

Ovo je četvrta Damirova knjiga koju sam do sada pročitao i iznova svakog puta u toku čitanja čujem svoje unutrašnje misli u kojima se krije ljubomora prema načinu na koji on piše, jer da mogu, da umem, da znam, želeo bih da pišem baš poput njega.

“Sunčanik” je dah svežeg vazduha okupanog kišom.

[Vanja]

Fali mi moj deda.

[Dragan Nanic]

Uprkos svemu svidelo mi se. Možda zato što je taman kratko da izbegne preterano ponavljanje, sa dovoljno naznaka da deluje kao da postoji poruka i smisao, ali bez poente. Lik dede je toliko stvaran da nosi ovu priču - mogao sam da prepoznam takav tip čoveka (pogotovo iz kršnih krajeva kao što je Lika) i kako se odnose prema životu. Posuto izrekama poput narodnih mudrosti, pogotovo koje se tiču đavola, sa nezaobilaznim sećanjima na rat(ove), zlo je nezaobilazno kao i priroda koja je sveprisutna, zelena, živa, puna kukaca, pasa i ptica. Ali nije ovo samo priča o zlu i prirodi koja ostaje oko i posle svega. Tu je i borba, povremeno nerešena, kao i novo rađanje. Tu je prijateljstvo proizašlo iz sukoba.

Karakaš izbegava da odredi stvari, sve je podjednako prikazano kako putem nailaze redom jedno po jedno. Pa ipak pri pažljivijem čitanju, iako ne znamo gde su se uputili niti zašto, smer je bitan, kao i postupci. Borba sa bolom, borba sa sobom, borba da se bude čovek, izbegne, ako ne i pobedi đavo koji vreba.

Zašto onda nema boljeg utiska? Zato što su istovremeno to i ograničenja - previše je ogoljeno tako da mora da se učitava a ljude koje sreću su malo previše alegorični (da izbegnem spojlere). Sve je neimenovano, pa čak i životinje koje sreću ili vide. Iz nekog razloga nisam mogao da se oduprem utisku da je ovo Karakašova verzija Makartijevog Puta, iako nije post-apokaliptično (ili možda jeste...). Pored sveprisutnog sunca, ostalo mi je nedorečena odrednica Sunčanika, kao i simbolike detinjeg pogleda koje se pojave pred kraj osvrtom na most i požare (osim ako to nije prelaz u zagrobni svet, što bi bilo pomalo pretenciozno, ali u skladu sa starogrčkim mitovima koji provejavaju kroz dečakove misli iz njegove omiljene knjige). Za dlaku mi je previše pretenciozno.

[Boris Laketić]

Starac i dečak, deda i njegov unuk, polaze iz brdskog sela na put pešice. Put ih vodi kroz šume, livade, pokraj reke i drugih sela. Posleratno (socijalističko) je vreme. Dečakov otac je u zatvoru, majka mu je umrla. Ne znamo kuda su se deda i unuk uputili. Roman kroz niz prizora i kratkih epizoda opisuje zapažanja, doživljaje i dešavanja na fizički napornom putu. Pored dijaloga opisane su i misli i osećanja dvojice putnika. Iz manje-više trivijalnog sadržaja izdvaja se seoski vašar sa borbom bika i medveda, slučajno zaticanje utopljenog čoveka u reci, teljenje krave dedinog poznanika, kod koga putnici prenoće dok napolju pada jaka kiša. Roman slabe pripovedne snage, bez naročitog misaonog/emotivnog zahvata.

[Sani]

Ovakav roman definitivno ne postoji u hrvatskoj književnosti, ma nit u regiji, netko je ovdje spomenuo Sjećanje šume i primjenjivanje istog narativnog obrasca, igru na sigurno i još neke prigovore, kao i neko spominjanje trivijalnog. Nikako se ne slažem. Sve je to zapravo tako majstorski i suptilno izvedeno, da ne dužim, ako bih sve morala svesti na dvije riječi, to bi bile ove: gusto i zloslutno, kao Ceylanovi filmovi, prividno se ne događa ništa, a događa se sve. Veliki roman kojeg kritika s pravom naziva remek-djelom.

[Daniela Beaković]

Damir Karakaš divno piše. Priroda, atmosfera, bliskost deda i dječaka uvlaci me u njihovo putovanje i ne putam se ni zasto, ni kamo. Uzivam. Ne mogu oprostiti obrnut redoslijed poglavlja.

[Marko]

(...) zaobiđu ružičasto stablo, još mu kora nije posve dozorila, pa drveće crvenih, zaobljenih krošanja; dječaku izgledaju poput starica koje hodaju nizbrdo s plamenim košarama na glavi; u svakoj je, pomisli dječak, moglo biti jedno malo zgusnuto sunce.

[Tomislav Hećimović]

Kratak roman elegične atmosfere i snažnih poetskih slika sa samim putovanjem kao glavnim likom kojeg uobličuju dječak i starac, personifikacije sunca, neba, šume, proplanaka, livada, pojedinačnih stabala ili kamenja negdje duboko u Lici.
Vrlo ugodno za čitati...

[ZRNO]

Nema se tu što previše govoriti, ili voliš Karakaša ili ne. A ja obožavam njegovu poetiku, njegove rečenice, miris šume i kiše i ljudskih emocija..kratko štivo za knjiške sladokusce.

[odette ꩜ .ᐟ]

zaljubljena sam u ovu knjigu, bez pretjerivanja

[Sanjin Vidakovic]

Remek djelo.

[Sergej]

Kratak i slojevit roman koji prati putovanje djeda i unuka. Iako u tekstu nema previše događaja, atmosferičnost prevladava cijelim romanom i u njegovo središte stavljen je odnos između dječaka i djeda koji putuju prema nepoznatom cilju preispitujući prirodu zla. Rečenice su guste, na momente poetične dok tekstom prevladavaju motivi prirode, života, dobra i zla.