F32 svojevrstan je nastavak knjige Depra Aleksandra Stankovića u kojoj autor piše o reakcijama čitatelja nakon izlaska prve knjige. Njegova osobna trauma dodirnula je duše mnogih koji su osjetili potrebu ne samo ispričati svoju priču nego se i pokušati izliječiti. Podijeljena je u dva dijela: prvi donosi reakcije na prvu knjigu, u njemu autor ispisuje susrete i iskustva koje je doživio s ljudima na koje je njegova knjiga utjecala, a drugi, nazvan Slučajevi, donosi priče koje je imao prilike čuti što u svojem procesu liječenja, što od drugih ljudi. Ove priče dokazuju koliko se ta bolest ušuljala među nas i koliko je čitanje knjige Depra pomoglo u njihovu izlasku u javnost i mogućemnovom putu njihovih vlasnika. Zajedničko i autoru i njegovim svjedocima jest to da su dobili oznaku F32, oznaku za kliničku dijagnozu depresivne epizode prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, oznaku koja će zauvijek ostati u njihovim liječničkim kartonima. Stankovićeva knjiga, iako teška i ozbiljna, donosi iskustva i poruke da put izlječenja postoji, te kako, unatoč toj bolesti, život može uvelike biti smislen i podnošljiv.
Dobro bilježi Aco ljude i događaje koji su nastupili nakon što je otkrio da je u “Depri”. Knjigu sam pročitala vrlo brzo, s interesom i zanimanjem. Pitam se, je li to onaj voajerski interes koji, htio-ne htio, čuči negdje u nama. Jer eto, drugačije je to kada “Depru” prizna TV lice, poznata osoba u ovim našim nevažnim krajevima.
Ono što mi se posebno usjeklo, jest da u narodu, postoji jedna zabluda koja se prenosi s koljena na koljeno, da oni koji pričaju o samoubojstvu u pravilu to ne učine – e pa nije tako, ispada da njih 80% to ipak učini.
Opet dajem odličnu ocjenu, jer ako je roman pomogao makar (i)jednoj osobi (a to je možda i Aco sam), zavrjeđuje da se o mentalnom stanju priča, piše i zauvijek makne iz zone tabua i nepoželjnosti.
čini mi se da je stanković uspio u onome što nije planirao: osobu koja čita ovu knjigu uvesti u depresiju na način da ju doživi na svojoj koži. možda mu je bila namjera objasniti tu bolest, ali ona nije objašnjena: ovi tekstovi su zapis da postoji, da postoji u velikoj mjeri, da postoji kad ju ne očekuješ, ne predviđaš i kad ju izravno ne vidiš. u tom smislu, tekst nije lijep. nije ovo ni književnost u klasičnom smislu... nema strukturu ni gotovo nikakvu literarnu ugodu. funkcionira kao svjedočanstvo, povremeno i memoarski zapis i mjestimice djeluje grubo, nerazrađeno i sirovo, ali stankoviću to više ide u prilog, nego na teret: on se niti ne trudi biti piscem i ne prodaje ti maglu. postavlja se kao svjedok koji dijeli, bez šlaga i bez trešnjice na vrhu. f32 nije ugodna knjiga, ostavlja gorak okus u ustima, ostavlja prostor straha i zebnje. aco, ako čitaš ovo, ajd u sljedećoj knjizi skupi zbir o onima koji su se izvukli. ili barem o onima za koje ima nade.