Mali roman o tišini Semezdina Mehmedinovića u svoj svojoj širini kao saliven pristaje u vlastiti naslov i na niz mu promišljenih i istovremeno intuitivnih načina proturječi. Mali on nije ni opsegom, ni rasponom tema, geografije, njezinih ljudi i njihova vremena koje zahvaća, ni širinom pripovjednog zamaha – moguće tek izostankom pretenzije, dojmom rafinirane spontanosti umjesto glasne geste, organskim bujanjem pripovjednog svijeta čvrsto oslonjenog na „gorki talog iskustva”.
Roman je lika u pitanju, pripovjedač je siguran, budan i s nama, a opet je na stvari i mozaička memoarska kronika, raspeta između Bosne i Hercegovine i Amerike, između prošlosti – djetinje, ratne, emigrantske – i ovog vremena sada, povratničkog, čiji su brojni epizodisti stvarni, često i slavni, ali ujedno predstavljaju protagoniste intimne, razvedene, sada već duge životne priče.
Semezdin Mehmedinović is a well known Bosnian writer, filmmaker, and magazine editor. His book "Sarajevo Blues" was praised by Washington Post as one of the best books which document war in Bosnia.
Iako u naslovu knjige stoji "roman", ova knjiga nije klasičan roman, već niz zapisa iz raznih životnih faza - iz razdoblja života u ratnom Sarajevu, iz života u Americi, pa iz vremena nakon povratka, Zapisi nisu kronološki, već asocijativno poredani, ali za njihov doživljaj to nije ni bitno. Duboko introspektivni, pisani suzdržanim stilom, jako podsjećaju na dnevnike iz Buybookove edicije koju uređuje sam autor.
Nije mi ovo najbolji Semezdin ili trenutno nijesam najbolja ja za ovog Semezdina, ne znam, ali 3⭐️, jer sam se osjećala kao da sam ušla u nečiji tužni, melanholični dnevnik u kojem ne želim da budem, jer onda i ja postanem tužna i melanholična!
Čitati Semezdina je kao posmatrati snijeg kako pada i prekriva krajolik. Isti ovaj, stvarni svijet i događaji u njemu, ali kroz prizmu njegovih izraza i misli dobiva prefinjeni kvalitet, nježnost i novu jasnoću. Non-stop podvlačim skoro svaku stranicu, radujem se sintagmama i opažanjima, razmišljam o sebi i drugima. Imam često potrebu da mu uručim neku zahvalnicu za oplemenjivanje mog iskustva čitanja.
Semezdin može iz svakog trenutka, svake misli izvući esenciju života i servirati je čitatelju na toliko lagan, nepretenciozan način, potpuno iskren i ogoljen, a u isto vrijeme toliko poseban. 4 zvjezdice ova je zbirka dobila vjerojatno neopravdano, samo iz razloga što su me neke njegove prijašnje knjige doslovce preokrenule. Mali roman o tišini je prilično glasan, nedvosmislen, sjetan i nostalgičan, baš onako ljudski napisan kako samo Semezdin zna. S njegovom knjigom u ruci uvijek se malo manje bojim kad razmišljam o smrti.
Negdje između 3 i 4. Ta ocjena je trenutačna i možda nije fer jer nisam baš koncentrirano čitala i dugo sam čitala. Misli mi bježe. Pročitat ću nekad opet. Svakako vrijedi, pa makar i zbog nekoliko lijepih rečenica.
Ne znam da li je ova knjiga nostalgična ili sam ja nostalgična. Teško mi je ocijeniti šta sam tu pročitala a šta učitala. Desilo mi se da u danima prije nego što sam počela čitati ovu knjigu razmišljam o previše ljudi, knjiga i stvari pomenutih u njoj i ti sinkroniciteti su me pogađali. Razlika između njegovog knjiškog života i mojeg stvarnog je velika i u godinama i u sadržaju ali kad Semezdin piše o svome vještačkom jezeru, vidim ono pored kojeg sam ja odrasla. Kada se voda u njegovom jezeru povuče, ne vidim ono što on riječima opisuje nego ono što sam gledala svojim očima. To preklapanje slika mi se dešavalo tijekom cijelog čitanja i učinilo da teško razdvajam stvarnost od priče, ono što ona jeste od onoga što je meni postala.