Mali roman o tišini Semezdina Mehmedinovića u svoj svojoj širini kao saliven pristaje u vlastiti naslov i na niz mu promišljenih i istovremeno intuitivnih načina proturječi. Mali on nije ni opsegom, ni rasponom tema, geografije, njezinih ljudi i njihova vremena koje zahvaća, ni širinom pripovjednog zamaha – moguće tek izostankom pretenzije, dojmom rafinirane spontanosti umjesto glasne geste, organskim bujanjem pripovjednog svijeta čvrsto oslonjenog na „gorki talog iskustva”.
Roman je lika u pitanju, pripovjedač je siguran, budan i s nama, a opet je na stvari i mozaička memoarska kronika, raspeta između Bosne i Hercegovine i Amerike, između prošlosti – djetinje, ratne, emigrantske – i ovog vremena sada, povratničkog, čiji su brojni epizodisti stvarni, često i slavni, ali ujedno predstavljaju protagoniste intimne, razvedene, sada već duge životne priče.
Semezdin Mehmedinović is a well known Bosnian writer, filmmaker, and magazine editor. His book "Sarajevo Blues" was praised by Washington Post as one of the best books which document war in Bosnia.
Čitati Semezdina je kao posmatrati snijeg kako pada i prekriva krajolik. Isti ovaj, stvarni svijet i događaji u njemu, ali kroz prizmu njegovih izraza i misli dobiva prefinjeni kvalitet, nježnost i novu jasnoću. Non-stop podvlačim skoro svaku stranicu, radujem se sintagmama i opažanjima, razmišljam o sebi i drugima. Imam često potrebu da mu uručim neku zahvalnicu za oplemenjivanje mog iskustva čitanja.
Negdje između 3 i 4. Ta ocjena je trenutačna i možda nije fer jer nisam baš koncentrirano čitala i dugo sam čitala. Misli mi bježe. Pročitat ću nekad opet. Svakako vrijedi, pa makar i zbog nekoliko lijepih rečenica.