Roman koji miluje dušu. Bojim se da zadugo neću pronaći bolju porodičnu hroniku koja čuva nasljedje kroz moderni način pisanja. Svaka žena na Balkanu se u njoj može pronaći. Trebalo je da otputujem u Crnu Goru prošli mjesec da bi me pronašla kad sam je najviše trebala. Od samog početka čitanja sam pomislila da Zera luče mora postati film. Ukoliko znate za knjigu koja se barem malo može približiti kvaliteti i tematici Zere luče, molim vas predložite mi u komentarima. Falit će mi sada kad sam je završila. 10/5
"Porodično stablo je ono što se vidi. To nije sve. Znaš li zašto se na njemu ne vide žene? Zato što su one njegovo korijenje. Bez njih stablo ne bi raslo."
Malo se u balkanskim romanima stavlja akcenat na ženu, ona je tu neprimjetna, u ćošku kamare čeka oće li pristavit vodu ili raširit čisti lencun, poznata su njihova stradanja i sudbine o kojima se nisu mnogo pitale bez što su ih nekad okončavale. Baš u ovom romanu dolazi do izražaja i ono ispod te sudbine, kolektivni i naslijeđeni grijeh, priče u pričama, koje povezuje nit srodstva - grane i njihovo korijenje. "Mimo savladane muke, žena kao da nije živjela." Čast i bruka žive dovijeka, a Crnogorcima čist obraz i neokiđeni nos bili su luča kroz vjekove, i to često preko ženine grbače koja nosi već cijelu kuću od kad se rodi. Ovaj roman je za sve Ivanice, Stane, Darinke i Katine i sjećanje na naše prababe, čukunbabe i one prije njih. Imala sam tu priliku da čujem slične priče o svojim pretkinjama, a svaki studeni krš na ovim našim brdima, kotlinama i ravnicama može posvjedočit o jednoj Crnogorki.
"Obje su bile sputane u onome što im je tuklo u grudima. U željama koje moraju da uguše, zarad nečeg što se duguje drugima. Obuzdati svoje snove, da se ne zanesu pred sudbinom koja se mora iznijeti do kraja. Pred njom se ne smije klecnuti."
I dalje stojim iza toga da postoji previše klišea u opisima i metaforama, a da se nedovoljno obradila Vilina priča, pa kraj daje utisak zbrzanosti.
Stvarno volim način na koji Jasenka piše, toplo da greje dušu. Uživala sam čitajući je, kao i njene prethodne. Željela bi da je detaljnije razradila svaku priču, ali i ovako je uspjela dočarati sudbine svojih likova.
Savrsenstvo od knjige. Tako pitko i emotivno sa isprepletenim porodicnim i prijateljskim odnosima i tajnama. Ukratno zivot ljudu u cak tri vijeka. U poslednje vrijeme, slabo sam citala knjige na ijekavici i zaboravila sam koliko mi griju dusu. Ovo mi je prva Jasenkina knjiga koju sam, zapravo, kupila samo zbog naziva, ali je ostavila tako divan utisak na mene sa cu, sigurna sam, procitati sve njene knjige. 5/5 ⭐️
Sve do poslednjeg dela knjige je bilo dobro i onda je kraj bio jako “tanak” i bilo je očigledno koje poruke pokušava da prenese, ali je bilo dosta lošije odradjeno nego ostatak knjige. Nekako mi je bilo smešno kako pokušava, skoro pa dečije.. kao da je zbrzano pisanje završetka knjige. Menjanje dijalekata i jezika je bilo dobra ideja ali zar nije nelogično da neko ko je rodjen i odrastao u Beogradu odjednom priča crnogorski čim predje granicu? Lepa priča, lepo osmišljena ali zbog kraja ovo nikako nije za 5. Rado bih pročitala još neki Jasenkin roman.
U poređenju sa drugim knjigama 4*, a kad bih je uporedila sa njenim ostalim knjigama dala bih 3*.
Falilo mi je još zapleta. Dovoljne su njihove sudbine komplikovane ali autorka nas je na momente štrecnula nečim i samo prešla preko toga, lako, neosjetno. Recimo, Niko je bio bolešljiv i to je naglašeno i dok je bio u Americi, zašto nije tu malo više bilo radnji vezanih za bolest, možda kao jedan od razloga zašto on ostaje jer je bo'n? Isti taj Niko u Americi preuzima flašu alkohola, u godinama kad je tamo vladala prohibicija, zašto je naglašeno da nosi alkohol ako nije zbog toga uhvaćen ili pritvoren (što bi opet bio jedan od razloga da ostane tamo)? Potom, agrarna reforma i oduzimanje zemlje Stevo je to tek tako dao, i neka je, ali radnja kao radnja je trebala malo da se vrti oko toga znajući što su ljudi i kako sve proživjeli to. Pisala je u prošlim romanima o Golom otoku i ođe se trebalo malo više pozabaviti tom hajkom, presijom, uhodom, a ne na prvo viđenje dat "narodu" sve što si stekao bez straha da će oni ispoštovati sve. I dan danas ljudi se bore da restituišu oduzeto, bukvalno cijelo jedno poglavlje za ulazak u EU se tiče tih obeštećenja, ođe o tome ni riječ, a trebalo je.
Nisam Paštrovka ali mi nekako nije prijemčivo da čitam kako kao veznik tamo koriste "ki" umjesto "ka" i to me je pratilo cijelom knjigom. Autorka se dosta ponavlja, primijetih isto jer imam iz njenih knjiga dosta izvučenih citata, i to je legitimno.
Srećna sam jer je autorka sama preuzela poslove izdavaštva, tačnije njena ćerka, i na taj način može kontrolisati prihode, kamo sreće da je ranije mogla.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Tema traganja za porodičnim korenima relevantna je za praktično bilo koga sa ovih prostora – gde su se države menjale, ljudi selili, a istorijska dešavanja često odlučivala o tome sa koje strane granice će ko završiti. Kada čovek krene da se penje po sopstvenom porodičnom stablu, lako može da završi dalje nego što je očekivao. Iako mi je ova tema bliska i interesantna, nisam uspela da uživam u priči. Ovu knjigu sam slušala kao audio-knjigu, pa je moguće da je to uticalo na moj doživljaj, posebno kada se uzme u obzir autorkino nastojanje da prikaže autentičan govor datog istorijskog trenutka i prostora na kojem se radnja odvija. Međutim, to podrazumeva reči i izraze koji su mi manje poznati ili nepoznati, a u audio-formatu bi mi svako njihovo pojavljivanje skretalo pažnju sa radnje, doprinoseći utisku da se neke od njih prečesto javljaju. Znate već kako mozak ume da se zakači za stvari koje su mu neobične. Moguće je da bih fizičku knjigu doživela drugačije, je se moja pažnja ne bi toliko lepila za pojedine reči. Razumem poriv autorke da sačuva specifičan govor prostora sa kojeg i sama potiče. Međutim, imala sam utisak da su radnja i komunikacija među likovima na momente podređeni tim rečima. Kad smo kod likova, nisam uspela da se naročito vežem za njih i njihove sudbine. Katina je jedina uspela da na mene ostavi dublji utisak. Ona je jedina pogledala sopstvenu sudbinu u oči i odluči da joj se neće pokoriti. Ostali likovi imaju svoje trenutke otpora ili izbora — kod nekih je upravo odsustvo izbora ili akcije svojevrstan odgovor na životnu situaciju — ali niko ne kao Katina. Savremena linija koja prati Vilu mi je, s druge strane, neubedljiva. Njeno interesovanje da pronađe sebe tako što će razumeti ljude koji su joj prethodili i koji su je svojim izborima oblikovali razumem. Ali način na koji to trganje započinje – od spoznaje da život koji vodi nije za nju do odluke da ostavi ceo svoj dotadašnji život i krene u nepoznato – delovao mi je previše i naglo jednostavno. Da smo videli više priče o njenom životu, možda bi ta odluka delovala prirodnije. Ovako imamo rekla-kazala, moramo poverovati autorki na reč da je ona nezadovoljna svojim životom. Jasno mi je da radnja mora poći odnekud, ali je sve nekako previše „convenient“ za moj ukus. Na kraju mi je ostao utisak da je ovo knjiga sa temom koja mi je vrlo bliska, sa pojedinim elementima koji su mi se dopali, ali koja kao celina nije uspela da me dovoljno emotivno dotake.
"Sloboda je ono što radiš sa onim što su ti učinili." "Crkva nije sudnica,nego bolnica." "Rekoh da ga ne znam,ne da ga ne poznajem.Ne znamo sve što poznajemo." "Svako se vrće tamo gdje misli da će naći odgovore." "Da bi zacelio svoje rane pristao je da ih pravi drugima." "Ne nadjemo vazda ono sto tražimo.Nadjemo ono što ni ne znamo da nam treba." "Nije cilj izabrati dobro,već napraviti dobro od onoga što izabereš."
Savršenstvo u jednoj knjizi. Roman koji vam nudi toliku širinu, toliko slojeva koje možete tumačiti... Toliko porodičnih priča, tajni, a sve ušuškano, toplo, pitko. Što se mene tiče imam knjigu godine.
Koliko lepote i mudrosti u svakoj rečenici ove predivne priče. Nisam mogla da prestanem sa čitanjem, a sada mi je žao jer je gotovo. Oduševljena sam, jedva čekam da pročitam i sve ostale knjige ove divne spisateljice.
Knjige Jasenke Lalović su toliko posebno i svaka od njih dotakne dušu. Mogla bih ponovo da pročitam sve, ali ne mogu da izdvojim najbolju. Radujem se novom romanu❤️
Ova knjiga odlično prikazuje koliko zapravo odluka jednog pojedinca utiče na niz porodica i generacija tih porodica. Predivno napisana, samo, početak mi je nekako zbrzan. Vilina odluka mi je nekako prebrzo i prelako doneta. Tu mi je nedostajalo još nečega... Takođe, kraj mi je isto malo zbrzan. Kao da mi je nedostajalo još nešto malo, još koja strana, koje poglavlje. Nisam ni siguran šta mi tačno nedostaje.
I delovalo mi je kao da ima nekih ponavljajućih misli i poruka, kao da je ista stvar rečena nekoliko puta kroz roman, na isti ili sličan način.
Jedna jaka, jaka četvorka i velika, velika preporuka.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Knjiga za dušu, kao i sve prethodne Jasenkine. Malo se razlikuje od prethodnih, s obzirom da imamo preplitanje prošlosti i sadašnjosti, ali svakako emotivna priča o ženi, porodici, veri, nadi, izborima, sudbini, hrabrosti, odgovornosti, vezi između generacija.