Tamo gdje duga dobiva boju putopisna je zbirka kratkih priča temeljena na autoričinu iskustvu putovanja Latinskom Amerikom. Putujući Gvatemalom, Nikaragvom, Kostarikom i Kolumbijom autorica upoznaje različite osobnosti i susrećući se s novim i nepredvidljivim situacijama, intenzivno osjeća univerzalne probleme siromaštva, mačizma, kriminala i povrede ljudskih i osobito ženskih prava. O svemu tome piše kao promatrač, uviđajući razlike, ali i sličnosti između svijeta koji joj je poznat i onoga koji tek upoznaje. Vještim pripovjedačkim stilom opisana sela, gradove i ljude autorica na svojevrsni način uspoređuje sa Zagrebom u kojem živi i rodnim krajem u Dalmaciji. Povrh svega, daje uvid u svoj vlastiti život koji kroz putovanje, na očigled čitatelja, neumorno preispituje.
Kad je Martina Divić 2022. godine za knjigu „Ne postoji sutra u Atru“ dobila Nagradu „Dijana Klarić“ za najbolji putopis, postalo je jasno da je hrvatska književnost dobila novu, iznimnu spisateljicu. No, pokušati svrstati njezine priče u bilo koji žanr značilo bi zaključati ih i podrediti pravilima žanra, a upravo su sloboda istraživanja i doživljaja početni porivi Martinina pisanja. Martina polazi od sebe, od svoje obitelji, od vlastitog iskustva i emocija, a potom ih nadograđuje tkivom koje donose putovanja: drugim prostorima i drugim ljudima, koje moramo razumjeti da bismo razumjeli i sebe. „Tamo gdje duga dobiva boju“ iznimna je knjiga. Više pikarski roman nego zbirka priča s putovanja, ona je knjiga o bojama koje su ljudi u svijetu koji jest duga, a potrebne su vrlo profinjene oči da ih prepoznaju.“(Želimir Periš)
Čitalačka kriza pojam je koji je dobro poznat svima nama koji intenzivno čitamo. U moju sam upala zbog preopterećenosti poslovnim i privatnim obavezama, ali i zbog paralelnog čitanja čak četiri knjige, od kojih svaka ima više od 300 stranica – a jedna gotovo 700.
Srećom, imam svoj provjereni izlaz iz takvih situacija – putopise Martine Divić. Njezina knjiga Tamo gdje duga dobiva boju, druga po redu, bez problema me vratila čitanju i pročitala sam je u svega dva dana. Način na koji Martina piše uvijek me iznova privuče knjizi, a njezina su iskustva ispričana iskreno i autentično.
Ipak, ova knjiga po mom – potpuno subjektivnom – mišljenju nije nadmašila njezinu prvu, Ne postoji sutra u Atru. Vjerujem da je jedan od razloga i taj što su mi afričke zemlje, koje opisuje u prvoj knjizi, osobno privlačnije od zemalja Južne Amerike koje je posjetila u ovoj.
Unatoč tome, bilo je vrlo zanimljivo čitati o svim destinacijama koje opisuje, s nizom težih tema, ali i ljepotom posjećenog krajolika.