What do you think?
Rate this book
Tamo gdje duga dobiva boju
Tamo gdje duga dobiva boju putopisna je zbirka kratkih priča temeljena na autoričinu iskustvu putovanja Latinskom Amerikom. Putujući Gvatemalom, Nikaragvom, Kostarikom i Kolumbijom autorica upoznaje različite osobnosti i susrećući se s novim i nepredvidljivim situacijama, intenzivno osjeća univerzalne probleme siromaštva, mačizma, kriminala i povrede ljudskih i osobito ženskih prava. O svemu tome piše kao promatrač, uviđajući razlike, ali i sličnosti između svijeta koji joj je poznat i onoga koji tek upoznaje. Vještim pripovjedačkim stilom opisana sela, gradove i ljude autorica na svojevrsni način uspoređuje sa Zagrebom u kojem živi i rodnim krajem u Dalmaciji. Povrh svega, daje uvid u svoj vlastiti život koji kroz putovanje, na očigled čitatelja, neumorno preispituje.
Kad je Martina Divić 2022. godine za knjigu „Ne postoji sutra u Atru“ dobila Nagradu „Dijana Klarić“ za najbolji putopis, postalo je jasno da je hrvatska književnost dobila novu, iznimnu spisateljicu. No, pokušati svrstati njezine priče u bilo koji žanr značilo bi zaključati ih i podrediti pravilima žanra, a upravo su sloboda istraživanja i doživljaja početni porivi Martinina pisanja. Martina polazi od sebe, od svoje obitelji, od vlastitog iskustva i emocija, a potom ih nadograđuje tkivom koje donose putovanja: drugim prostorima i drugim ljudima, koje moramo razumjeti da bismo razumjeli i sebe. „Tamo gdje duga dobiva boju“ iznimna je knjiga. Više pikarski roman nego zbirka priča s putovanja, ona je knjiga o bojama koje su ljudi u svijetu koji jest duga, a potrebne su vrlo profinjene oči da ih prepoznaju.“(Želimir Periš)
Kad je Martina Divić 2022. godine za knjigu „Ne postoji sutra u Atru“ dobila Nagradu „Dijana Klarić“ za najbolji putopis, postalo je jasno da je hrvatska književnost dobila novu, iznimnu spisateljicu. No, pokušati svrstati njezine priče u bilo koji žanr značilo bi zaključati ih i podrediti pravilima žanra, a upravo su sloboda istraživanja i doživljaja početni porivi Martinina pisanja. Martina polazi od sebe, od svoje obitelji, od vlastitog iskustva i emocija, a potom ih nadograđuje tkivom koje donose putovanja: drugim prostorima i drugim ljudima, koje moramo razumjeti da bismo razumjeli i sebe. „Tamo gdje duga dobiva boju“ iznimna je knjiga. Više pikarski roman nego zbirka priča s putovanja, ona je knjiga o bojama koje su ljudi u svijetu koji jest duga, a potrebne su vrlo profinjene oči da ih prepoznaju.“(Želimir Periš)
132 pages, Paperback
Published January 1, 2025
3 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 of 1 review
March 26, 2026
Čitalačka kriza pojam je koji je dobro poznat svima nama koji intenzivno čitamo. U moju sam upala zbog preopterećenosti poslovnim i privatnim obavezama, ali i zbog paralelnog čitanja čak četiri knjige, od kojih svaka ima više od 300 stranica – a jedna gotovo 700.
Srećom, imam svoj provjereni izlaz iz takvih situacija – putopise Martine Divić. Njezina knjiga Tamo gdje duga dobiva boju, druga po redu, bez problema me vratila čitanju i pročitala sam je u svega dva dana. Način na koji Martina piše uvijek me iznova privuče knjizi, a njezina su iskustva ispričana iskreno i autentično.
Ipak, ova knjiga po mom – potpuno subjektivnom – mišljenju nije nadmašila njezinu prvu, Ne postoji sutra u Atru. Vjerujem da je jedan od razloga i taj što su mi afričke zemlje, koje opisuje u prvoj knjizi, osobno privlačnije od zemalja Južne Amerike koje je posjetila u ovoj.
Unatoč tome, bilo je vrlo zanimljivo čitati o svim destinacijama koje opisuje, s nizom težih tema, ali i ljepotom posjećenog krajolika.
Srećom, imam svoj provjereni izlaz iz takvih situacija – putopise Martine Divić. Njezina knjiga Tamo gdje duga dobiva boju, druga po redu, bez problema me vratila čitanju i pročitala sam je u svega dva dana. Način na koji Martina piše uvijek me iznova privuče knjizi, a njezina su iskustva ispričana iskreno i autentično.
Ipak, ova knjiga po mom – potpuno subjektivnom – mišljenju nije nadmašila njezinu prvu, Ne postoji sutra u Atru. Vjerujem da je jedan od razloga i taj što su mi afričke zemlje, koje opisuje u prvoj knjizi, osobno privlačnije od zemalja Južne Amerike koje je posjetila u ovoj.
Unatoč tome, bilo je vrlo zanimljivo čitati o svim destinacijama koje opisuje, s nizom težih tema, ali i ljepotom posjećenog krajolika.
Displaying 1 of 1 review