“Vera ne može sama i ne može bez nas! … Zato ćemo svakoga dana učiti po jednu afirmaciju za kolektivnu transformaciju. Ovo je prva: Sve što treba da uradimo je da tražimo, da verujemo i da budemo uporni, složni i odlučni. Univerzum može samo da pomogne, ali mi ovo moramo sami. Sutra na trgu, u šest. Za Veru.”
*
Civilizacija je na prekretnici. Kad ako ne sad? U zemlji ogrezloj u laži, nasilju i nepravdi. Pa gde ako ne ovde?
Upoznajte gospođu Kubat, poslednju reinkarnaciju najslavnijeg viteza u istoriji svetske književnosti. I njoj su knjige pomutile razum. I ona je pomislila da može i treba da pomaže unesrećenim ljudima. I njen život je zbog toga postao jako uzbudljiv. Mariju Kubat naravno nisu zaludele trivijalne pripovesti o avanturama lutajućih konjanika, jer ko bi to uopšte danas čitao, ali jesu knjige pozitivne psihologije u kojima je pronašla utehu, spas i izlaz iz životne krize u koju je zapala nakon što je dobila otkaz u banci.
Na prepoznatljiv način, Milan Tripković u svom novom romanu spaja satirično i tragično, istražuje pitanja moći, manipulacije, samoobmane i društvene hipokrizije, uspevajući da stvori delo koje izaziva i smeh i nelagodu, ali i koje duboko reflektuje svet u kojem živimo. Besmrtne ludosti gospođe Kubat nisu samo pripovest, već ogledalo našeg vremena i poziv na hrabro suočavanje sa sopstvenim iluzijama.
Milan Tripković je rođen 1977. u Beogradu. Završio je Filozofski fakultet u Novom Sadu 2002. Jedan je od osnivača knjižare Bulevar Books. Pre ovog napisao je dva romana, U dalekom svetu običnih ljudi (2018) i Klub istinskih stvaralaca (2022), koji je naredne godine ušao u najuže izbore za NIN-ovu i regionalnu nagradu „Meša Selimović”.
Milan Tripković je rođen 1977. u Beogradu. Završio je, 2002. godine, studije na Katedri za srpsku i komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Jedan je od osnivača nezavisne novosadske knjižare Bulevar Books, najglasnije prodavnice knjiga u tom gradu, u kojoj se neprekidno susreću čitaoci, muzičari, strastvene stripadžije, pisci, mladi pesnici i brojni sugrađani ili gradski gosti željni novih literarnih otkrića i nezaboravne umetničke avanture.
Što se mene tiče imamo finalistu, a možda, ako žiri bude dovoljno hrabar, i pobednika ovogodišnje NIN-ove nagrade ukoliko konkurencija bude kao prethodnih godina.
Sama naslovnica sugeriše da je u pitanju jedna donkihotovska stvar, što će i tekst potvrditi - tu je sveznajući pripovedač, izuzetno šarmantni Don Kihot u vidu Marije Kubalt, Sančo Pansa u vidu gospođe Nade, dva lika potpuno dostojna šablonu zanesenjaka i oportuniste. Tu je i borba protiv vetrenjača, ogromna količina humora, povratak i otrežnjenje, sve u svemu jedan uspeo podražavajući krug.
Međutim ono što ne očekujemo i što nas preplavi na kraju je ono što izvire iz aktuelnosti ove knjige i trenutka u kome se nalazimo, jer pokazuje začarani krug kome se teško odupreti. Plastičan prikaz sveta oko nas, nade i očaja. U njemu su isprepletane sve naše emocije i vrlo je teško doneti bilo kakav ispravan sud na kraju. Ostaje mi samo da se nadam da će sve donkihotovske žrtve biti svrsishodne.
Marija Kubat je sigurno junakinja koja se ne zaboravlja, a ova knjiga spomen ,,naših dana".
Bojim se da je ovo apsolutno banalan roman - svi to već znamo i svima je potpuno jasno i na književnom nivou i onom izvanknjiževnom. Pritom nije ni naročito zabavan - izmamio mi je možda jedan polukikot. Ali jeste verovatno prvi u kome se pominju protesti 2025. i studentski pokret (u ovom konkretnom slučaju, blokade mostova u Novom Sadu). Doduše samo u delu jedne rečenice, ali beležim i to jer će biti zanimljivo videti kako će se sve to što se zbivalo i što se i dalje zbiva prikazati u savremenoj književnosti.
Strah je osećanje, gospođo, i vi se tu ništa ne pitate. On dolazi sam. Baš kao i ljubav.
Ovaj satirični roman prati gospođu Kubat, glavnu junakinju iz naslova, kroz dva isprepletana pripovedna toka, jedan koji prati njen ulazak u svet lajfkoučinga i “self-help” literature i drugi u kom ona, sada već uspešna influenserka, pod pretnjama Kiseličkog, pripadnika BIA, biva umešana u zataškavanje jednog zločina.
Nimalo suptilan, ovaj roman svedenog i krajnje jednostavnog stila nijednog trenutka ne ostavlja čitaoca u dilemi šta treba da misli o likovima i događajima koji se opisuju. Humor je krajnje niskog nivoa, a teme koje problematizuje su nam svima svakako poznate i ovaj roman ni na koji način ne doprinosi rasvetljenju ovih problema ili makar novom uglu gledanja na njih.