Sintetičko čitanje Kur’ana Kur’anom (O knjizi Glavne teme Kur’ana, Fazlur Rahman)
Fazlur Rahman Malik, poznatiji kao Fazlur Rahman, bio je modernistički učenjak i islamski filozof iz današnjeg Pakistana. Fazlur Rahman je poznat kao istaknuti liberalni reformator islama, koji se posvetio reformi obrazovanja i oživljavanju nezavisnog rasuđivanja. Pored toga, ono što je značajno u polju Rahmanovih pregnuća jeste to što je skovao novu metodologiju čitanja i tumačenja Kur'ana, kao i načelno vrela islamske tradicije. Fazlur Rahman je primijetio da su mnogolika i svakovrsna povijesna tumačenja Kur'ana zamaglila i zakrčila put do samog Teksta zbog čega čitatelj ostaje uskraćen za mnoge važne poente i nektar Kur'ana, te mu je onemogućeno da sam prodre u značenja kur'anskih stavaka. Stoga on demaskira i ogoljuje sve te interpretacije, raskrivajući ih kao koprene, ostajući na ravni čitanja i tumačenja Kur'ana Kur'anom.
Sintetički pogledi
Fazlur Rahman smatra da postoji nekoliko sržnih planova o kojima Kur'an zbori. Dakle, kada svoju knjigu naslovljava Glavne teme Kur'ana, on ne smatra neke teme važnijima od drugih, već prosto promatra kako i koliko frekventno Kur'an o nečemu govori i na koji način. Kada razmatra koje su to teme, odnosno planovi i toposi na kojima je osovljen kur'anski tekst, Fazlur Rahman ekstraktuje osam jedinstvenih cjelina:
1. Bog
2. Čovjek kao pojedinac
3. Čovjek u društvu
4. Priroda
5. Poslanstvo i objava
6. Eshatologija
7. Šejtan/sotona i zlo
8. Nastanak muslimanske zajednice.
Ove se teme dalje mogu proširivati i objašnjavati, te svakoj respektivno možemo dodijeliti, savremenom terminologijom govoreći, naučno polje. Tako bi temat Boga pripao teologiji ili bogoslovlju, čovjek kao pojedinac bi bio temat oslovljen u psihologiji ali i filozofiji, čovjek u društvu (društveno) potpao bi pod okrilje sociologije, potom priroda koja može biti predmet izučavanja biologije, hemije, biohemije, fizike; slijede poslanstvo i objava koji kao susret onostranog i ovostranog mogu biti svrstani pod metafiziku, eshatologija kao spoj teologije, metafizike..., šejtan i zlo ponovno je nešto što je predmet sociologije, psihologije i filozofije, a ovo posljednje je geneza društva i društvenog, zametak društvenih odnosa.
Ono što je primjetno u ovoj našoj maloj opaski i primjedbi jeste da se naše zaključivanje i imenovanje mogućih znanosti i opredjeljivanje za sistem desilo nakon prepoznavanja tema. To je na tragu Rahmanovog a u suprotnosti sa klasičnim i uvriježenim mišljenjem. U principu, prvo bi se domišljao sistem – teološki, egzegetski ili pravni – pa bi se, onda, u skladu sa propozicijama toga sistema tumačio sam Kur'an. Fazlur Rahman to smatra neispravnim jer vodi fenomenu Prokrustove postelje, odnosno: natezanju i kalupljenju poruka i naravoučenija samoga Kur'ana. Pritom su kroz povijest često bila hendikepirana i prenebregnuta proučavanja života Božijeg poslanika Muhammeda i njegovog primordijalnog primanja Kur'ana. Govoreći o tome, tu se već nalazimo na etičkim planovima Kur'ana kojima je Fazlur Rahman i težio. Faktografski, sam je Vjerovjesnik kazao: Poslan sam da upotpunim plemenitosti ljudskih naravi. Dakle, prema ovome, i njegov susret sa Kur'anom suštastveno je bio susret sa svekolikim pitanjima o „iskonskim moralnim značenjima ljudskih čina i odgovornosti čovjekovih koraka na Zemlji.“ (Karić, 2017: 339)
Zašto je Fazlur Rahman toliko zagovarao i bio za sintetički metod, sintetičku metodologiju izlaganja tema Kur'ana? Odgovor se nahodi u tome što je on bio duboko ubijeđen da je to jedini put i jedini modus da se čitatelju dadne izvorna aroma Kur'ana, te Božije zapovijedi čovjeku. Smatrao je da je Kur'anu dozvoljeno da govori sam za sebe i da sam sebe objašnjava.
Odmak od tradicionalnih čitanja
Fazlur Rahman se kroz knjigu osvrtao na mnogobrojna orijentalistička tumačenja i prijevode Kur'ana, te njihove pokušaje da Kur'an seciraju i iscjepkaju, odgovarajući da se takvo što ne može činiti, te da jedino kada se Kur'anu dopusti da govori sam iz sebe kao cjelina, postaje evidentno jasna njegova koherentna struktura i logička uvezanost. Među onima koje Rahman kritikuje, nahode se: Richard Bell, Noldeke-Schwally, John Wansbrough, i drugi.
Rahman ajete ne reda hronološki, već tematski, te dopušta da Kur'an sam sebe protumači. On se ponaša kao objektivni posmatrač koji motreći fenomen donosi zaključke. Genijalna su njegova zapažanja i razmatranja izvučena iz same logičke cjeline kur'anskog diskursa. Napose kada govori o genezi kakvog fenomena ili problema, Rahman bez imalo predrasuda i unaprijed definisane ideološke svijesti prilazi kur'anskim stavkama te ih čita i komentira u duhu savremenosti a prevalentno se takovrsna naravoučenija kreću na etičkome planu. Otuda onaj gore rečeni smisao – da Kur'an smjera na moral i ćudoređe čovjeka, da je cilj potpuna etička izgradnja i oživljavanje i jačanje taqwaa kojeg Rahman smatra ključnim konceptom i jednom od najvažnijih kur'anskih riječi.
Njegovo čitanje predstavlja odmak i otklon od tradicionalnih čitanja Kur'ana. On se ograđuje od onih koji Kur'an tumače harf po harf, riječ po riječ, jer smatra da je Kur'an potrebno čitati iz njegove cjeline i u svoj njegovoj savršenoj logici kojom zatvara smisao sam u sebi i postaje sebi komplementaran, holistički i etičan.
***
Pogledajmo samo nekoliko njegovih zapažanja za kraj kako bismo se uistinu uvjerili u ingenioznost njegove metodologije i zaključaka do kojih, posredstvom iste, dolazi.
Šejtan nikada ne prisiljava, niti može prisiliti, bilo koga da čini zlo, već on pokušava namamiti i iskušati moguću žrtvu. (...) Ključno za čovjekovu odbranu jeste taqwa, što doslovno znači odbrana, ali koja je neka vrsta nutarnjega svjetla, ona je duhovni bljesak...
... U bitnome [se] nastojanje Đavola sastoji od zbunjivanja nekoje osobe i privremenog zamagljivanja i pomućivanja njenih nutarnjih osjetila. (...) "Doista, šejtan nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju, koji se na Gospodara svoga oslanjaju.“ (Q, XVI: 99)
Tu baklju Kur'an naziva taqwa – to je važna riječ, zapravo jedna od tri ili četiri najvažnije riječi Kur'ana. (...) Središnje nastojanje Kur'ana je da čovjek razvije ovaj „oštri pogled“ ovdje i sada, kad postoji prilika za djelovanje i napredak, jer na Času Suđenja bit će isuviše kasno da se zaliječi stanje stvari.
Temeljni razlog poslanstva i Objave jeste Božanska milost i čovjekova nezrelost u etičkoj percepciji i motivaciji. (...) Poslanici su izravno zaduženi da učine sve da razglase svoju poruku.
Svrha čovjekova stvaranja je da čini dobro na Ovom Svijetu. (...)
Apsolutni je imperativ za civilizacije nasljednice i zajednice koje ih nose da dobro istražuju i uče iz sudbine ranijih civilizacija koje su nestale.