What do you think?
Rate this book
Vrata nade
Pa da i mi počnemo.
Prvo bih naravno trebao nešto da kažem o romanu, ali...
Inače nemam taj običaj da zašutim kada je u pitanju osvrt na ono što sam napisao.
Takav je bio slučaj i sa moja prošla dva romana. Mogao sam o njima vječno pisati.
Kako sam došao na ideju da ih napišem?
Koju poruku šalju?
Šta očekujem od njih?
Ali sada...
Pisanje "Vrata Nade" nikada nisam htio da pišem.
Nikada.
Mislim da se o ničemu do sada nisam toliko dvoumio nego kao što sam se dvoumio oko ovog romana.
Ustvari, to i nije roman.
U njemu ništa nije izmišljeno.
Ne postoji u njemu nikakav plod mašte.
To je ustvari bio roman o možda i najtežih 15. mjeseci u mom životu.
I kao takvog sam ga isprva htio negdje zaturiti u sopstvenog sebe i pokušati ga zaboraviti. Ali što sam sve više pokušavao to da uradim, svakog dana mi je bilo sve teže i teže.
Ubijalo me to poštenski.
To je nemoguće zaboraviti.
I onda sam jednog dana prelomio i odlučio da sve to prenesem na papir i objavim.
I znate, za neko čudo, lakše je.
Veoma lakše.
Kada tu borbu podijelite sa svima i nekako ta borba više ne bude samo vaša.
Knjigu sam pisao iz pogleda jednog oca, kako se nosi sa time kada dozna da je njegovo dijete bolesno i kako se odvijala ta borba u njegovoj glavi.
Sina i suprugu sam se trudio što više da izbjegavam u romanu.
Pisanje tog romana mi je predstavljao kao neki tretman kod psihologa ili psihoterepauta.
Kao da me svako napisano slovo u njemu liječilo i držalo da nastavim dalje.
Jednostavno sam to izbacio iz sebe.
I jednostavno sam ga napisao.
Za dva mjeseca.
Jer nije bilo potrebe da nešto izmišljam.
Taj roman sam ustvari bio ja.
Na kraju kada sam ga napisao rekao sam sebi; Ovo više nikada neću pročitati.
Udarit ću tačku na kraju i zaboraviti ga.
Tekst sam spetljao i poslao u štampariju.
Nije me uopće ni interesovalo kako će sve to napisano zvučati.
Hoće li ispasti dobro?
Nije me apsolutno bilo briga.
Samo bježi od mene.
Ali i tu sam se prevario, jer u posljednja dva-tri dana taj roman sam pročitao već dvaput.
Ovdje je, sa mnom u Istanbulu.
I začudo, svaki put nakon čitanja bude mi lakše.
Kao da me taj roman liječi.
Drži na nogama.
Tako da...kada ga budete čitali, ako ga budete čitali, vjerujem da ćete ući u moju kožu i osjetiti sve ono što jedan roditelj doživi sa bolesnim djetetom i na kraju će vam biti jasnije.
Mnogo više jasnije nego što vam ja ovako mogu objasniti.
- Nedžis Halilović
Prvo bih naravno trebao nešto da kažem o romanu, ali...
Inače nemam taj običaj da zašutim kada je u pitanju osvrt na ono što sam napisao.
Takav je bio slučaj i sa moja prošla dva romana. Mogao sam o njima vječno pisati.
Kako sam došao na ideju da ih napišem?
Koju poruku šalju?
Šta očekujem od njih?
Ali sada...
Pisanje "Vrata Nade" nikada nisam htio da pišem.
Nikada.
Mislim da se o ničemu do sada nisam toliko dvoumio nego kao što sam se dvoumio oko ovog romana.
Ustvari, to i nije roman.
U njemu ništa nije izmišljeno.
Ne postoji u njemu nikakav plod mašte.
To je ustvari bio roman o možda i najtežih 15. mjeseci u mom životu.
I kao takvog sam ga isprva htio negdje zaturiti u sopstvenog sebe i pokušati ga zaboraviti. Ali što sam sve više pokušavao to da uradim, svakog dana mi je bilo sve teže i teže.
Ubijalo me to poštenski.
To je nemoguće zaboraviti.
I onda sam jednog dana prelomio i odlučio da sve to prenesem na papir i objavim.
I znate, za neko čudo, lakše je.
Veoma lakše.
Kada tu borbu podijelite sa svima i nekako ta borba više ne bude samo vaša.
Knjigu sam pisao iz pogleda jednog oca, kako se nosi sa time kada dozna da je njegovo dijete bolesno i kako se odvijala ta borba u njegovoj glavi.
Sina i suprugu sam se trudio što više da izbjegavam u romanu.
Pisanje tog romana mi je predstavljao kao neki tretman kod psihologa ili psihoterepauta.
Kao da me svako napisano slovo u njemu liječilo i držalo da nastavim dalje.
Jednostavno sam to izbacio iz sebe.
I jednostavno sam ga napisao.
Za dva mjeseca.
Jer nije bilo potrebe da nešto izmišljam.
Taj roman sam ustvari bio ja.
Na kraju kada sam ga napisao rekao sam sebi; Ovo više nikada neću pročitati.
Udarit ću tačku na kraju i zaboraviti ga.
Tekst sam spetljao i poslao u štampariju.
Nije me uopće ni interesovalo kako će sve to napisano zvučati.
Hoće li ispasti dobro?
Nije me apsolutno bilo briga.
Samo bježi od mene.
Ali i tu sam se prevario, jer u posljednja dva-tri dana taj roman sam pročitao već dvaput.
Ovdje je, sa mnom u Istanbulu.
I začudo, svaki put nakon čitanja bude mi lakše.
Kao da me taj roman liječi.
Drži na nogama.
Tako da...kada ga budete čitali, ako ga budete čitali, vjerujem da ćete ući u moju kožu i osjetiti sve ono što jedan roditelj doživi sa bolesnim djetetom i na kraju će vam biti jasnije.
Mnogo više jasnije nego što vam ja ovako mogu objasniti.
- Nedžis Halilović
248 pages, Paperback
First published October 1, 2025
1 person want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
No one has reviewed this book yet.