Драган Великић српски је књижевник, двоструки добитник Нинове награде.
Одрастао је у Пули. Дипломирао је светску књижевност на београдском Филолошком факултету. Од 1994. до 1999. године био је уредник издавачке делатности Радија Б92 „Самиздат Б92“. Писао је колумне за Нин, Време, Данас и Репортер. Двоструки је добитник Нинове награде за роман године.Члан је Српског књижевног друштва. Пише романе, прича, есеје, публикује књиге изабраних интервјуа. Преведен је на петнаест европских језика.
5/5. Preden je književna industrija nekdanje Jugoslavije "prepoznala" smiselnost trženja olepšane in idealizirane nostalgije, je Velikiću, učencu Borgesa in nasledniku Kiša, z Astrahanom uspelo v duhu magičnega realizma predstaviti podzemlje jugoslovanske tajne službe - predstavljene kot botanično društvo za preučevanje plevela. Marko Delić, nič hudega sluteči in literarne snovi iščoči pisatelj beograjskih blokov po spletu okoliščin postane dedič imovine oddaljenega in skrivnostnega strica Josipa iz Pule, zvestega člana omenjenega društva. Bolj kot se pisatelj Marko zanimal za plevel, hitreje se je slednji okoli njega ovijal in Marka razosebljal.
Poslední jugoslávský román s rozmáchlou perspektivou několika generací a tajemně se potkávajících identit. V originále se potkává i tehdy srbský a chorvatský dialekt kdysi jednoho jazyka, což jsem si samosebou pro svou neznalost jazyka nevychutnal. Rozdíly, polohy a sousedící znesvářené prvky jedné kultury či spíše místa střetávání jsou však pro celou novelu typické. Co měl společného Lenin na Capri s diamanty u pavilonu tygrů zoologické zahrady v Buenos Aires? Střídání vypravěčských bodů je zpočátku tak propletené, že čtenář je nucen jenom klouzat po stylu a hladit poezii obratů jakoby to byla eponymní kožešina z astrachánu. Obraty se však opakují a ve středu vyklíčí jednotící pohled hlavního hrdiny, který se však po schizofrenně detektivní zápletce sám personálně rozpouští. Trochu Borges, trochu Nabokov, trochu Milorad Pavić. Jadranské moře a erotická dobrodružství, pinot a do nekonečna se pnoucí peripetie nahlížených osudů. Zpověď Balkánu v nečekané perspektivě. Ne zrovna klasické čtení, za to velmi příjemné.
Višeslojna potraga za identitetom kroz hodnike srednje Evrope
Dragan Velikić u Astraganu još jednom potvrđuje zašto se smatra majstorom modernog evropskog romana. Ovo nije štivo koje se čita u dahu, već knjiga koja zahteva strpljenje i fokus, a zauzvrat nudi neverovatnu dubinu i atmosferu.
Šta mi se dopalo:
Hronološka kompleksnost: Roman se dešava na više hronoloških ravni, što Velikić koristi da bi istražio kako prošlost proganja sadašnjost. Način na koji on prepliće sudbine likova kroz vreme je hirurški precizan i intelektualno stimulativan.
Geografski ambijent: Kao što se od njega i očekuje, Istra je tu, sa svojim specifičnim mirisom i melanholijom, ali se radnja širi i na druge krajeve Evrope. Velikić maestralno opisuje prostore – kod njega gradovi nisu samo kulise, već aktivni učesnici u priči.
Moderni izraz: Ovo je pravi predstavnik modernog romana – fragmentaran, inteligentan i stilski besprekoran. Rečenice su mu "teške" na pravi način, ispunjene značenjem.
Zašto nije čista petica? Glavna zamerka ide na račun uvodnog dela. Radnja se na početku razvija dosta sporo, što može biti izazov čak i za iskusnije čitaoce. Potrebno je vreme da se "uđe" u ritam romana i da se pohvataju sve niti koje autor postavlja. Iako se taj trud na kraju isplati, taj spori start je malo uticao na ukupan utisak.
Zaključak: Astragan je knjiga o potrazi, o begu i o tome koliko je teško pobeći od sopstvene istorije. Preporuka za sve koji vole ozbiljnu, slojevitu književnost i koji uživaju u autorima koji se ne plaše da pišu o "teškim" temama na elegantan način.