Već od prve stranice čitalac romana "Fajront u Grgretegu" oseća ruku majstora. Mada je mnogo toga drugačije nego u prethodnim knjigama Danila Nikolića (pre svega prostor u kome se zbivanja odvijaju), i ovde je stavljena u dejstvo ona pripovedačka tehnika koja čitaocu omogućava da se kroz priču kreće lako i da, neosetno, silazi u njene dublje slojeve. Pričajući naoko jednostavnu priču o ljudima jednog pokoljenja kome je bilo suđeno da živi u vrlo dramatičnom vremenu, opisujući trenutke u kojima oni osećaju kako životna radost iz njih prosto čili, Danilo Nikolić je ostao veran svom osnovnom načelu - roman treba da bude niz priča koje će povezati likovi i njihove sudbine. Zbog toga priča o Marku Prliću Firangi i njegovim prijateljima i protivnicima postaje i priča o čitavom jednom naraštaju koji u život ulazi sa mnogo poleta i vedrine da bi se, postepeno, pod udarcima svakovrsnih nevolja sve češće suočavao sa naličjem svega oko sebe. Drugim rečima, i priča u romanu "Fajront u Grgetegu" ima dva sloja. U jednom ćemo sresti junake kao mlade ljude, koji tragajući za ljubavlju, prepliću svoje sudbine i postaju zajednica koju mnogo toga i povezuje i razdvaja, a u drugom sloju Nikolićevi junaci su ljudi koji se opraštaju od ljubavi i od života. Mada će na samom kraju romana biti rečeno da "još nije fajront", junaci Nikolićevog romana su u toj meri u vlasti sopstvenog potonuća da ovu poruku, sasvim sigurno, ne primaju kao utehu. Jednostavno, Danilo Nikolić je ispričao priču o snazi ljubavi ali i priču o pustoši koja ostaje kada ljubav prođe.
Okuplja se društvo malo, na produženi vikend... (Ko pismom, ko telegramom potvrđuje dolazak; drugi se odjavljuju, ispričavajući se preko rodbine što ne mogu doć'. Opravdavamo izostanak, ta mrtvi su.) Rasipa se naše društvo malo...
- Da vidimo gde smo bili? - Nigde.
- Šta smo radili? - Ništa. Zauzimali lagodne pozicije. Jaranisali i malograđanisali. Častila partija. Jebuckali se, da prostite, s ovom il' s onom. Ljubavnica imali, kažu, mnogo, onako, obavezno-neobavezno. Skidali žene jedni drugima, svaka nam se da(va)la... E dabogda!, podatan je ženski soj, a mi neodoljivi šarmeri, čak i kad nespretni budemo bili... ponekad i poneko vanbračno dete posejali. (Da, upadljivo ovde FALI makar i jedno žensko ozvučje, da vidimo šta "te žene" snivaju, šta im se događa, podmetnuta je po koja zabeleška, pisamce, telegramče, no to mu je ipak nedostatno...) Moglo nam (je) se, ma(r)šalaaa... A sad smo tek na zev od starosti, koju kap do danceta libida, na guc do fajronta, bodemo želju, rekô bi cinik.
- Za čije babe zdravlje životarili, budu nas bili čitali? - Aman, ni za čije. Prosek bili, unisoni, mlaku'ni, razmekšali, jednostrani. (Nažalost, ne na onu stonerovski uzbudljivu stranu!) Močvar jedna. Zašto za nas, tugo jesenja, ne budu marili? Nismo li poput zadružne geruzije što liže pivo, evocirajući seksualne poluanegdote, žaleći što za vakta svojego nije smakla još po jednu (onu pravu, naravski)? Ni pomislio nisam da ću ovo ikada reći: fali ovde Filipa Rota da se ustalasa bara, makar i zato da se popuni koja wtf! kvota. Zato, nije li glavni problem što nam se kao proseku prišlo na unison, smlačen, razmekšali način... Koga je (za nas) briga, ko bi poželeo biti mi? Ko mari, mi naše prebrinuli, otpuhali, a možda i dalje tvrdi stajati možemo. Drugom na naplatu, nama na oplatu. (Da, upadljivo NEDOSTAJE ovde barem jedincato MLADALAČKIJE ozvučje, da se sučele generacijski jazovi, juvenalne obesti sa gerijatrijski naknadnom mudrošću...) Šta fali, neke žen(skinj)e nas i dalje žele - mora neko i to, što rekô cinik! Zgrej'mo ko'čice zajedno, sada kad nismo mladi ko nekadaaa, lažimo se bar još malo...
- A rasipa li se to država negde u zaleđu? - Možda. Možda smo o tome i pripovjeeedali negde drugde, pa ne bismo ovom prigodom prvoloptaški, nego ajd da provučemo nekako, kroz trinje. (Mada, mesto opiljaka, mogli bismo još koju o ljubeznicama počivšim, bivšim, budućim... da s njima plešemo, proturimo koju, žalimo za propustima i ispuštenim šansama, da ne zastarevamo samstvujući, možda im i uturimo kojeg, samo da nam se još može...) Valja priznati, nije da se nije ni bez nekog đavla, u čije se obrise utapa i fantomski lik Firange, puppet mastera socijalističke, kljakave, ali još uvek žive jučerašnjice, za koga se i saziva party, časni skupe i vnimatelno slušateljstvo...
- Nego pušti sad to, da vidimo gde smo bili? - Nigde, zar ti ne reče. De, pomeri se, pređi na drugoga... Ma pomeri se kad ti kažem, ništa nema da se vidi.
- A čika Dača, a šta bi on rekel? - Samo nastavite, nije još fajront!
Pa sada, ne bih rekao da se ovde oseća rula majstora od prve stranice.
Veoma zbrčkane teme, rasejani paragrafi i loš povez priča. Na tren, pomislio sam da je u pitanju loša lektura, možda korektura, ali ipak ne... Konfuzno i sve skupa loše pomešano.