Sanjao sam snijeg novi je roman Ivane Šojat – iznimno intimna priča o gubitku, sjećanju i krhkosti obiteljskih veza. U središtu je sin koji promatra smrt majke i kasniju tihu patnju oca, pokušavajući razumjeti vlastitu krivnju i smisao života.
Kroz niz sjećanja i poetskih slika, Šojat stvara atmosferu u kojoj se stvarnost i snovi prelijevaju: kuća bez majke, tišina, miris losiona, glas koji se vraća u snovima. Roman ne traži utjehu, nego hrabrost za susret s boli i pročišćenje kroz ljubav i sjećanje.
Sanjao sam snijeg zatvara krug tugovanja i prihvaćanja, podsjećajući da život teče i kad boje izblijede.
Roman o obitelji, tuzi, smrti, životima nakon života, ljubavi, zabludama, prijateljstvu. Knjiga velike teme i pripovjedne tišine, knjiga koja uzbuđuje i smiruje, izaziva sućut i donosi pročišćenje.
Sanjao sam snijeg iznimno je intimna i emotivna priča o suočavanju sa smrću, tugom i sjećanjima. Glavni pripovjedač promatra gubitak majke i kasnije tihu patnju oca, istodobno se boreći s vlastitim osjećajem krivnje, nesigurnošću i pitanjem smisla života. U nizu slika, od pogrebne povorke, prisjećanja na majčine priče, njezine vedrine usprkos bolesti, do prizora iz djetinjstva, Ivana Šojat snažno, poetično i iskreno plete naraciju ne nudeći utjehu patetikom, nego iskazivanjem onoga što se proživljava u susretu s gubitkom voljene osobe i slikama sjećanja na zajednički provedene trenutke.
Posebno su dojmljivi opisi intime u kući nakon majčina odlaska, otac koji se slama, sin koji u snovima traži njezin glas, sitni detalji (miris losiona, zvuk rakije, stare fotografije) koji odjednom postaju nositelji čitavog jednog života, dok granica dijaloga života i smrti biva tanka, gotovo nevidljiva.
Roman zatvara krug tugovanja, prihvaćanja i nastavka života, ali bez iluzije da će bol nestati, a boje izblijedjeti, podsjećajući na to koliko mogu biti krhki obiteljski odnosi, koliko je teško nositi se s teretom rastanka. U vremenu u kojemu se emocije često skrivaju i potiskuju, Sanjao sam snijeg vraća im dostojanstvo otvarajući prostor za razgovor.
Rođena u Osijeku, gdje je završila gimnaziju (novinarsko usmjerenje) i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam je godina živjela u Belgiji, gdje je završila studij francuskoga jezika. Godinu dana radi kao dopisnik Glasa Slavonije iz Bruxellesa. Već šest godina aktivno se bavi književnim prevođenjem. Suradnik brojnih književnih revija. Napisala zbirku poezije na francuskome jeziku Saint Espoir koja još nije objavljena, no čiji su dijelovi objavljeni u belgijskom književnom časopisu Le Fram. Književni i pjesnički krug iz Kraainema (Bruxelles) zbirku je proglasio najboljom od njima pristiglih rukopisa 1999. godine. Godinu dana pisala kolumnu u Magazinu osječkog Glasa Slavonije. Kolumne su kao eseji objavljene u knjizi I past će sve maske. Članica DHK.
Objavila: Hiperbole, pjesme (Hrašće, Drenovci, 2000.), proglašena najboljim pjesničkim rukopisom na pjesničkim Susretima u Drenovcima 1999.; Šamšiel, roman (Matica Hrvatska, Osijek, 2002.), koji je na Kozarčevim danima u Vinkovcima, 2002. nagrađen Poveljom za uspješnost; Uznesenja, pjesme (Triler i DHK-ogranak Rijeka, 2003.); Utvare, pjesme (Solidarnost, Zagreb, 2005), nagrada Bl. Ivan Merz.; Kao pas, priče (DHK-ogranak Rijeka, 2006.); I past će sve maske, eseji (Alfa, Zagreb, 2006); Sofija plaštevima mete samoću, pjesme (VBZ, Zagreb, 2009.); Mjesečari, priče (Fraktura, Zaprešić, 2009.).
Razumijem zašto nije hit knjiga. Naime, nije jednostavna. Prikaz života i rada osječkog liječnika patologa je izuzetan doprinos boljem razumijevanju zanimanja/poziva/života. To su ljudi koje susrećemo, s kojima pijemo kavu, a često tako malo znamo o njima. Ima takvih zanimanja/života još puno. Ovo je odličan korak. Zanimljivo je uvid u žalovanje ljudi koji sebe ne vide kao aktivne pripadnike neke vjerske zajednice. Preporučam i knjigu Voda za mrtve, Sinan Antoon.
ima tako nekih knjiga koje ti se uvuku pod kožu, a da nisi ni svjestan toga sve do trenutka kada se knjizi bliži kraj. malo dušu isplačeš, malo se osjećaš kao da si izgubio člana obitelji, malo si sretan jer ti se knjiga našla na putu. možda ima veze i to što i predobro poznajem svaku lokaciju koja se spominje u knjizi pa je bilo lako u nekom trenutku čitanja prisvojiti likove kao svoje susjede, prijatelje, poznanike, članove obitelji. nadam se da mićo živi dobro. ❤️
"Caka s uspomenama je u tome da su one tragovi iskustva koje nas je oblikovalo."
"Budućnost je vrijeme prije spoznaje. Nepostojanje."
"(...) spašeno od zaborava koji je uvijek samo odgođen"
Iako ovo nije bio žanr knjige koji uobičajeno čitam te mi se prolazak ovom knjigom prikazao kao izazovom, uistinu smatram da je zaista književno izvanredno napisan te mi je proširio horizont filozofskih mišljenja. Na neki način, što pomalo zvuči ironično, bilo je vrlo osvježavajuće čitati roman koji je bavi ovoliko "teškom" tematikom. Čitajuči ga, ja sam, kao i sam pripovijedač, prolazila kroz razne faze tugovanja koje na takvoj razini još nisam doživjela, i malo sam osjećala tjeskobu misleći kako se u jednu ruku valjda pripremam za to upravo birajući ovaj roman kao fokus mog slobodnog vremena.
Jako me dirnula ova knjiga. Gubitak, smrt, snovi, prijateljstvo, ljubav... teme koje autorica razlaže na detalje - životno, filozofski, stručno. I stil kojim je pisana i trud koji je uložen u sve što je trebalo biti stručno točno, mi diže ovu knjigu jako na ljestvici. Hvala autorici na prekrasnom romanu
Vrlo snažna i emotivna knjiga koja tjera na razmišljanje o životu i smrti, tuzi i sreći, odnosima s ljudima koji nas okružuju. Lijep stil pisanja koji kvare tek pokoji propusti u lekturi.