Sunčanik

by Damir Karakaš

„Dede“, šapne glasno dječak, „kako vrag izgleda?“ „Ko i čovik“, otpovrne mu starac, „tako ga je moj ded jedanput vidil.“

Tim rečima započinje novo literarno putovanje Damira, lirska bravura u kojoj neimenovani deda i unuk iz autoru bliskog ambijenta Like kreću u potragu za nečim misterioznim, strašnim i sudbonosnim. Deda u kostima nosi mnoga iskustva o kojima je spreman da progovori, kao i ona koja bi radije da prećuti. Za razliku od njega, unuka tek čeka obred inicijacije u svet. Njega vodi naivna znatiželja, nemir bića žednog iskustva, i možda će upravo ovo putovanje, istovremeno bezbrižno i oprezno, u zavisnosti od toga iz čije se perspektive posmatra, od njega načiniti čoveka. Samo, kakav će to čovek postati? Onaj sličan dedi, pomalo grub ali ispravan, ili, možda, sličniji ocu, koji služi kaznu zbog svojih grešaka? Pitanja se samo nižu kroz gusto tkan tekst, a odgovore na neka od njih ponudiće starčeva mudrost, dok će pak neka ostati da lebde u vlažnoj tami šume, nalik na duhove prošlosti.

Naslanjajući se na svoj dosadašnji opus, Karakaš kroz štivo, koje kritika s pravom vidi kao simfoniju jezika i izraza, stvara opipljiv i delikatan svet kroz koji koračaju dva lika, tragajući za nečim neuhvatljivim. To „nešto“ se možda nalazi oko njih, a možda i u njima samima, jer se, kako sam autor ističe, svako putovanje u šumu pretvara u putovanje u sebe.

110 pages, Paperback

Published January 1, 2026

About the author

Rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinajdžer objavljuje karikature i crteže u mnogobrojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, i dobio je nekoliko nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa „Bosanci su dobri ljudi“ (1999), roman „Kombetari“ (2000), zbirku priča „Kino Lika“ (2001), roman „Kako sam ušao u Europu“ (2004) zbirku priča „Eskimi“ (2007), roman „Sjajno mjesto za nesreću“ (2009), zbirku priča „Pukovnik Beethoven“ (2012), te roman „Blue Moon“ (2014). Po knjizi „Kino Lika“ redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu „Skoro nikad ne zaključavamo“ u sklopu predstave „Zagrebački pentagram“ na scenu ZKM-a postavio redatelj Paolo Magelli (2009). Po romanu „Sjajno mjesto za nesreću“, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama (2010). Dramu „Snajper“ na scenu ZKM-a postavila je redateljica Franka Perković (2013), a u Abidjanu u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013) Prevođen je na desetak jezika.

Reviews

[Jethro Tull · Rating 3 out of 5]

Dječak - djed - šuma: egzistencijalni trokut u kome se odvija radnja ovoga kratkog romana. A ona je vrlo jednostavna: djed i dječak hodaju kroz šumu i idu prema nekom nepoznatom cilju. Ili idu u metafizičku potragu: tražiti vraga? Na tom putu radoznali dječak zapitkuje, mudri djed odgovara, a šuma/priroda sve pamti. Nema ovdje puno događaja. Stvar je u lirskoj atmosferi, o odnosu djed-unuk, o istinama koje ne primjećujemo, o melankoliji koja prožima život, o osjećaju kraja.
Karakaš ide već utabanim stazama, bez iznenađenja. Primjenjuje isti narativni obrazac kao i u Sjećanju šume. Sve već viđeno: ustrajno crpljenje iz jednog uskog tematsko-motivskog polja. Model se brzo troši i dovodi do zasićenja. Kritika debelo precjenjuje ovaj roman pišući o njemu u superlativima i pronalazeći ono čega nema (duboka filozofija, lirska kvintesencija i sl.). Solidno, ne više od toga..

[Tatjana Bordukalo Nikšić · Rating 5 out of 5]

Kratak roman od jedva stotinjak stranica, napisan gustim, dugačkim rečenicama (tako tipičnima za Karakaša) koje su nabijene značenjem. Doslovno svaku riječ treba čuti i doživjeti kako bi se stekao puni doživljaj i zbog toga se knjiga ne može čitati na brzinu. Po atmosferi, simboličnosti i nekom neodređenom, ali ipak intenzivnom osjećaju tuge koji dominira tekstom, ovo je možda najsnažnije Karakaševo djelo koje sam dosad čitala.

Radnje tu nema puno. Starac i dječak (djed i unuk) idu na put, "tražiti vraga". Njihovo putovanje odvija se na geografski neodređenom prostoru, iako su njih dvojica jezično vrlo precizno locirani (uz zanimljivo zapažanje razlike u njihovu govoru, naime, obojica govore ličkim dijalektom, ali djed je pritom čakavac, a dječak štokavac). Hodaju šumom, doživljaj prirode je vrlo intenzivan, i tek rijetko će tijekom putovanja susresti druge ljude. Tim više je intenzivan osjećaj njihove samoće i tolike uzajamne ovisnosti, fizičke, ali i psihološke. I zato je cjelokupan dojam o ovoj knjizi nekako tužan, iako se ništa tragično u njoj ne dešava.

Ali osim intenzivnog doživljaja prirode i te neke egzistencijalističke tuge, knjiga nosi u sebi i neku magiju. Kako inače objasniti to da su 3. i 4. poglavlje zamijenili mjesta po redoslijedu nekih detalja u zbivanjima, i to da sam u dvije profesionalne književne kritike naišla na pogrešne reference iz ovog teksta?

[marko]

“Sunčanik” je Damirova “Odiseja”, u kojoj deda i unuk pešače kroz šumu i nazad do kuće u selu i koja zrači mirom koji ispod površine krije bojazan odrastanja deteta i neumitno približavanje smrti starca. Preispitivanje dobra i zla konstantni je motiv u ovom kratkom romanu, a dečja neiskvarenost i nevinost u stalnom je kontrastu sa introspekcijom dede koji je preživeo mnogo nedaća i prešao preko mnogih životnih prepreka. Priroda je takođe jedan od Damirovih aktera, a Šuma i Zemlja su živi i opiljivi. Unuk se često, skoro pa ritualno, obraća zemlji za pomoć tako što pljuje u nju i zamišlja želje te time stvara još jaču vezu između čoveka i prirode. Poput Odiseja, deda i unuk otiskuju se na putovanje u nepoznato da bi se na kraju vratili svojim životima, a njihove konverzacije često kriju nešto neizrečeno - nešto čega se deda ne želi odreći kao i nešto čega se unuk ustručava da pita.

“Pričaj mi sad nešto”, popije dječak vode i obriše mokra usta. “O čemu bi sad?” reče starac, prekriživši u ležećem položaju ruke pod glavom. “Pripovjedaj mi, starče, svoju nevolju i što te je dovelo na Itaku”, vrati mu dječak čuturicu.

Ovo je četvrta Damirova knjiga koju sam do sada pročitao i iznova svakog puta u toku čitanja čujem svoje unutrašnje misli u kojima se krije ljubomora prema načinu na koji on piše, jer da mogu, da umem, da znam, želeo bih da pišem baš poput njega.

“Sunčanik” je dah svežeg vazduha okupanog kišom.

[Vanja · Rating 5 out of 5]

Fali mi moj deda.

[Boris Laketić · Rating 1 out of 5]

Starac i dečak, deda i njegov unuk, polaze iz brdskog sela na put pešice. Put ih vodi kroz šume, livade, pokraj reke i drugih sela. Posleratno (socijalističko) je vreme. Dečakov otac je u zatvoru, majka mu je umrla. Ne znamo kuda su se deda i unuk uputili. Roman kroz niz prizora i kratkih epizoda opisuje zapažanja, doživljaje i dešavanja na fizički napornom putu. Pored dijaloga opisane su i misli i osećanja dvojice putnika. Iz manje-više trivijalnog sadržaja izdvaja se seoski vašar sa borbom bika i medveda, slučajno zaticanje utopljenog čoveka u reci, teljenje krave dedinog poznanika, kod koga putnici prenoće dok napolju pada jaka kiša. Roman slabe pripovedne snage, bez naročitog misaonog/emotivnog zahvata.

[Sani · Rating 5 out of 5]

Ovakav roman definitivno ne postoji u hrvatskoj književnosti, ma nit u regiji, netko je ovdje spomenuo Sjećanje šume i primjenjivanje istog narativnog obrasca, igru na sigurno i još neke prigovore, kao i neko spominjanje trivijalnog. Nikako se ne slažem. Sve je to zapravo tako majstorski i suptilno izvedeno, da ne dužim, ako bih sve morala svesti na dvije riječi, to bi bile ove: gusto i zloslutno, kao Ceylanovi filmovi, prividno se ne događa ništa, a događa se sve. Veliki roman kojeg kritika s pravom naziva remek-djelom.

[Daniela Beaković · Rating 4 out of 5]

Damir Karakaš divno piše. Priroda, atmosfera, bliskost deda i dječaka uvlaci me u njihovo putovanje i ne putam se ni zasto, ni kamo. Uzivam. Ne mogu oprostiti obrnut redoslijed poglavlja.

[Marko]

(...) zaobiđu ružičasto stablo, još mu kora nije posve dozorila, pa drveće crvenih, zaobljenih krošanja; dječaku izgledaju poput starica koje hodaju nizbrdo s plamenim košarama na glavi; u svakoj je, pomisli dječak, moglo biti jedno malo zgusnuto sunce.

[Tomislav Hećimović · Rating 5 out of 5]

Kratak roman elegične atmosfere i snažnih poetskih slika sa samim putovanjem kao glavnim likom kojeg uobličuju dječak i starac, personifikacije sunca, neba, šume, proplanaka, livada, pojedinačnih stabala ili kamenja negdje duboko u Lici.
Vrlo ugodno za čitati...

[ZRNO · Rating 5 out of 5]

Nema se tu što previše govoriti, ili voliš Karakaša ili ne. A ja obožavam njegovu poetiku, njegove rečenice, miris šume i kiše i ljudskih emocija..kratko štivo za knjiške sladokusce.

[Sanjin Vidakovic · Rating 5 out of 5]

Remek djelo.