U ovome potresnom romanu u ulozi pripovjedačice pojavljuje se umrla djevojčica koja se nakon smrti prisjeća svojeg djetinjstva u Istri 70-ih godina prošlog stoljeća, analizira neke događaje i „vrti film unazad“. Naizgled djetinjstvo poput svakog drugog, a opet toliko drugačije jer je krhki svijet zaigranog djeteta željnog ljubavi i nježnosti nepovratno razoren teškom traumom i nasiljem doživljenim od onih kojima dijete najviše vjeruje.
Nisam fan srcedrapateljskih, emocionalnih i duhovno nabrijanih knjiga i da ova nije tako dobro napisana bila bi jednaki užas. Ali ova spisateljica ekšli zna i pisati i izražavati se tako dobro da je pisala recepte za pravljenje zimnice ili opisivala korisnost ortopedskih pomagala u ovoj knjizi, čitala bih ju s jednakim žarom. Odlični opisi, ničega nema ni previše ni premalo, ne smeta malen broj dijaloga jer su odlično odrađeni, minimalistički i kratko. Odnosi među likovima imaju dubinu, značenje i djeluju stvarno. Sami likovi su jako dobro okarakterizirani, nema preciznih fizičkih opisa, sve se doznaje kroz slučajne i tek okrznute opise, psihološka karakterizacija sjajna, njihovo ponašanje odaje njihovu unutrašnjost, plus što nema imena što je jako dobar detalj. Tema je hm, a okej. Podsjeća me malo na ''Zovem se nebo'' jer djeca i smrt i depresija ali opet ima svoju originalnu crtu. Autorica koristi (uz književni) kolokvijalni pulski i dijalektalni istarski govor i to jako dobro radi. U knjižnici su mi rekli da je ovo jako tužna ali super knjiga... Mislim okej, tužno je ali nisam plakala kao recimo na Dumbledorovu smrt ili na knjigu ''Junaci Pavlove ulice'', tako da I've seen worse. Ipak, četvorka jer meh.
Preporučam Puležanima da ovo pročitaju!!! Jako je neobično iskustvo bilo čitati ovu knjigu! Opisi i ulice su bile poznate, likovi su mogli biti i moji susjedi kako su opisani, sve to spojeno u priči koja je potresna ali i nekako spokojna kad se sve skupi. Stvarno unikatno, ne znam kako bih drukčije to opisala.
Ovo je neobična,nadnaravna i mračna priča o mrtvoj jedanaestgodišnjakinji koja se vraća u svoju povijest,svoju obitelj,na mjesto zločina, kako bi si razjasnila tu priču. Ima vrlo lijepih,poetskih dijelova o vilama i povijesti Pule.Izvrsno je što spisateljica koristi i istarski dijalekt koji je širem čitateljstvu prilično nepoznat. Iako je priča o zlostavljanju u obitelji samo po sebi užasna,djevojčica nam pokazuje samo lijepe strane svog djetinjstva,svoje male,ali važne uspomene. I nevjerojatno je što sam čitajući ovaj roman prepoznala vlastiti doživljaj dječje radosti i shvaćanja života,kao i osjećaj konačnosti i odlaska s ovog svijeta...